Između atentata u pariškome Bataclanu (130 mrtvih) i atentata na Šetalištu Engleza u Nici (84 mrtva) u Francuskoj se pojavila izazovna knjiga maloga formata a velikoga naslova “Nećete imati moju mržnju” (Vous n’aurez pas ma haine) koja služi (i kruži) kao katekizam ugroženoj naciji.
U normalnim okolnostima takva knjiga ne bi izazivala posebnu pozornost – ili ne bi bila ni objavljena, možda ni napisana – da joj spirala terorizma, koja ulazi i u crkvu, i prelazi Rajnu, ne (do)daje težinu djela koja izražava duboke etičke i političke dvojbe teroriziranih Francuza.
Zbog novostvorene psihologije masa i pojedinaca istraumatiziranih zločinima koji se počinju događati svima i koji pogađaju sve, nema mjesta ravnodušnosti i nitko ne može biti neutralan – od autora knjige, radijskoga novinara Antoinea Leirisa (koji je 13. studenoga 2015. u najvećem atentatu koji je pogodio Francusku izgubio suprugu i nastavio sam odgajati svoga tada 17-mjesečnoga sina, koji je naciji poručio da na mržnju ne dodaje mržnju jer bi tako davao hranu teroristima) do predsjednika Republike Françoisa Hollandea, koji iz neprilike u nepriliku ponavlja da će država “učiniti sve što je u njenoj moći”.
A ta je država ponovno nemoćna pred teroristima. Iako je Hollande produljio izvanredno stanje, zaposlio 9000 novih policajaca, izveo na ulice vojnike s dugim cijevima i oštrim pogledima, prijetio čak mjerama oduzimanja državljanstva za slučajeve napada na vlastitu državu i državljane (čega nije bilo od ratnoga režima iz Vichyja), ostala je ista “meta i isto odstojanje”.
Upadom u jednu katoličku crkvu, prvim izravnim napadom na drugu vjeru, islamistički su teroristi podigli letvicu “borbe” na najvišu razinu, zarativši sa samim Bogom, a ne samo njegovim slugama na zemlji.
Voltaire bi opet pitao: “Bože, što si nam dao srce da mrzimo, a ruke da koljemo?” I ništa ne bi promijenio; grozno ubojstvo jednog katoličkog svećenika, s bijelim oružjem (nožem), koje u hijerarhiji nasilne smrti ima drugu težinu od vatrenog oružja jer još više otkriva radost (!) ubijanja, a k tome i rezanjem grla, što je bestijalnost koja potpuno briše granice između dobra i zla, sve je još jednom vratilo na početak terorističke spirale: roditelji su nemoćni obuzdati djecu koju su oni odgojili, a država nesposobna spriječiti novo zlo, čak i kad ima informacija da bi se moglo ponoviti. Terorizam je iznutra otrovan kao najgora zmija, a izvana može biti kao jegulja: teško ga je držati u rukama (pod kontrolom).
Novi val – koji već po redu? – islamskoga terorizma (ili bolje: islamističkog terorizma, da se izbjegne amalgam između islama, kao velike religije, i nasilja islamizma, kao njegove sve rasprostranjenije deformacije) prelijeva se na drugu obalu Rajne. I Njemačka je na udaru: zemlja koja je u godinu dana udomila milijun izbjeglica iz trusnih (muslimanskih) krajeva Bliskog istoka, dobiva svoju karmu.
Njena je kancelarka u bešćutnome svijetu bogatih država imala ulogu Majke Terezije, suprotno raspoloženju znatnoga dijela vlastite javnosti, i različito od većeg broja europskih državnika koji su se visokim preprekama čuvali od “migrantske zaraze” ili su, najviše, podržavali njemačku otvorenost s figom u džepu (s izuzetkom otvorene Švedske i nevažne Hrvatske).
Dok je moćna kancelarka otvarala i vrata i prozore svoje države za migrante i prognanike, drugi su postavljali bodljikavu žicu, kao da će “cordon sanitaireom” spasiti Europu od prodora kuge i kolere. Hoće li povijest još jednom potvrditi da velika plemenitost u visokoj politici graniči s naivnošću i dati za pravo Viktoru Orbanu i njegovoj politici “pragmatičnog nacionalizma i ksenofobije”, a ne Angeli Merkel, koju svaki islamistički hitac dovodi pred zid, gdje se potencijalno izriču stroge biračke kazne? Čak i kad je posumnjala u model multikulturalnosti, na užas liberalne inteligencije, nastavljala je kao da ni sama nije vjerovala u to što je govorila.
Francuski je predsjednik navikao živjeti s opasnostima koje ga, ipak, svaki put i sve više udaljavaju od prava na novi mandat; njemačka kancelarka ulazi, ili je već ušla, u zonu visokoga rizika kad lakše dobiva protivnike negoli saveznike, pa ni ona ne može mirno spavati u izbornoj sezoni. Kad je mogla mijenjati politiku, nije htjela; sad i kad bi htjela, ne može ništa bitnije promijeniti.
Otišla je predaleko da bi se mogla vraćati na početne pozicije. Njihove osobne sudbine, bliske i udaljene u isto vrijeme, i sudbine njihovih država, istodobno povezane i suprotstavljene, uklapaju se u dugoročniju prognozu koju je na početku migrantskoga vala dao filozof politike Pierre Manent: “Erupcija islama u Europi otežava stvaranje projekta europske budućnosti.” U tome grmu krije se zec brojnih vidljivih, a pogotovu manje vidljivih sporova među europskim partnerima. I osobito među onima najmoćnijim i najvažnijim državama koje su stožeri radikalnoga islama stavili na mapu svojih najpoželjnijih terorističkih destinacija.
U terorizmu koji pogađa dvije najveće i najvažnije države Europske unije postoje ozbiljne razlike, od kojih su dvije vidljive već na prvi pogled. U Njemačkoj su napadači u pravilu pridošlice, rođeni u nekim drugim zemljama, s glavom koja se nije (s)našla u novoj domovini i sa srcem koje s njima nije ni doputovalo; njih su izabrali teroristički centri da budu njihova udarna igla ili su sami izabrali teror da izraze svoju nesretnu sudbinu mladih ljudi bez prošlosti i bez budućnosti.
Psihološki i socijalni profil njemačkih terorista postavlja pitanje njihova (ne)kontroliranog ulaska u zemlju. U Francuskoj bi, pak, teroristi trebali biti Francuzi, ne samo rođenjem i državljanstvom nego i pripadnošću, jer su p(r)olazili francuske javne škole, dostupne svima, jer su uživali francusku (besplatnu) zdravstvenu zaštitu, jer su u Francuskoj dobivali prvi posao ili čekali na njega, kao i drugi.
Ipak se okreću protiv svoje zemlje i udaraju na nju i na njene stanovnike (ili goste) i tako postavljaju pitanje (neuspjele) integracije u francusko društvo. Od Revolucije, koja je ujedinila različite zajednice u jednu naciju i izgradila jakobinski model centralizirane države, Francuska je stalno suočena s izazovom stvaranja ravnoteže između asimilacije, koju nije proklamirala, ali ju je prakticirala, i integracije, koju nije provodila iako ju je proklamirala.
Generacije su odrastale u sukobu identiteta, jednoga s kojim su dolazile, i drugoga koji su zatjecale, a da to nije bilo dramatično sve dok, u nedostatku posla i dobre perspektive, besposleni “popovi” nisu stali jariće “krstiti”.
Otad je islam, njegov radikalni dio koji nije pratio moderna kretanja ni u društvu ni u religiji, ušao u sukob sa samim sobom, s njegovom miroljubivom prirodom, i s društvom, pa onda i državom, u kojem je živjela ne toliko brojna koliko nasilna muslimanska frakcija; ona danas služi kao topovska hrana islamistima iz ovog ili onog dijela muslimanskoga svijeta, koji i od Francuske i njena republičkog ustroja očekuju da se ona prilagođava njima umjesto da se oni prilagode republici kao političkoj zajednici koja uspostavlja ravnopravnost svih svojih članova, pojedinaca, grupa ili zajednica.
Francuski je terorizam smrtonosniji i organiziraniji, a u Njemačkoj se ciljevi biraju nasumce, napade izvode početnici
Sociolog religije Gilles Keppel na primjerima mladih terorista koji potječu iz muslimanskih obitelji razvija teoriju o “predgrađu koje se krivo smješta na periferiju francuskoga društva, umjesto da bude u njegovu središtu”.
Desnica proizvodi “plodno tlo” za terorizam jer “histerizira”, ljevica jer “aktivistički šuti”, a krajnja desnica preuzima “razgovor o predgrađu” tako da tjera vodu na svoj populistički mlin. Fotorobot terorista ima dvije jake crte – mlad je, bez posla, ima neku diplomu.
Islamizam i populizam utrkuju se tko će prije stići do njih, da razapnu svoju paukovu mrežu: kad se u nju uhvate, put dalje vodi do neba ili do zatvora, što nije dovoljno upozorenje da indoktriniranu mladež ne bi navlačilo na tanak led radikalnih vjerskih ili ideoloških predrasuda. Put je to i prema stvaranju jednako opasne islamofobije pa treba djelovati oprezno kako se jedno zlo ne bi nadomjestilo drugim.
Očituje se i druga velika razlika između islamističkog terorizma kakav se počeo manifestirati u Njemačkoj i terora islamista koji haraju Francuskom, s više od 250 žrtava u posljednjih 18 mjeseci (što nije mnogo samo u usporedbi s islamsko-islamističkim terorizmom u muslimanskim zemljama, gdje se mrtvi broje u stotinama tisuća, uz poznati obol zapadnih država takvoj tragičnoj bilanci i crnoj budućnosti).
U Njemačkoj se ciljevi biraju nasumce: napad u vlaku mogao je biti u bilo kojem vlaku, izabrani trgovački centar ili gradić mogao je biti i negdje drugdje: u izboru ne postoji neka posebna politička ili simbolička veza, a “izvođači grubih terorističkih radova” uglavnom su početnici ili vježbenici terorizma.
Za razliku od toga, u Francuskoj su mete pažljivo birane, da se od prve može vidjeti sva dubina civilizacijske provalije između islama i Zapada: Charlie Hebdo je zaštitni znak slobode izražavanja; Bataclan je mjesto zapadne kulture i njena hedonizma; pad Bastille i Revolucija koja izlazi iz toga izvora obogatili su svijet univerzalnim vrijednostima slobode, jednakosti i bratstva; i posljednje, napad na dominantnu vjeru u “starijoj kćeri Crkve” izražava otpor ekstremnoga islama položaju katolika u francuskome društvu i državi.
Kad su se u Revoluciji, i u cijelom stoljeću poslije nje, lomila koplja između svjetovne i crkvene vlasti, i kad su, konačno, 1905. godine dvije vlasti razdvojene, u Kristovoj logici cezaru cezarovo, a Bogu božje, muslimana nije bilo u Francuskoj.
Kad su se, pak, masovnije doseljavali, u tijeku raspada kolonijalnog carstva ili za vrijeme “30 slavnih” (godina), čvrsta laička konstrukcija s dvije odvojene sfere, s državom koja vodi javne i Crkvom koja se brine za privatne stvari, nije mogla popustiti pod pritiskom činjenice da je 1905. u francuskom stanovništvu bilo nula posto muslimana, a da ih je 2015. (čak) 10 posto. Koju vrijednost treba više poštovati? Za pristaše laicizma, država je postavila standarde koje su prihvatile sve druge vjerske zajednice osim muslimanske, koja pak traži posebna prava za isticanje znakova svoje vjerske pripadnosti (burke ili marame), posebne bazene i liječnike za žene...
Žele li biti dio Republike, muslimanski vjernici imaju dva uvjeta: da im Kuran (kao i Biblija kršćanima) ne bude vodič za život u društvu, nego vodič za duhovni život pojedinca, i da muslimani, kao i svi drugi vjernici, ostave religiju na pragu zajedničke kuće. Za protivnike laicizma, a pogotovo one najradikalnije, iz kojih teroristi dolaze, upitna je svaka vlast osim vjerske. Kuran je njihov jedini ustav: ispod toga ne razgovaraju, samo ubijaju.
Francuski je terorizam danas opasniji: djeluje smrtonosnije i izgleda organiziranije. Njenim se vlastima i njenim građanima nema dogoditi ništa nova poslije onoga što im se već dogodilo (osim da teroristi dobiju atomsku bombu). Njemački je terorizam potencijalno teži: što će biti kad se vježbenici uvježbaju?
Ako se ne dogodi posvemašnje čudo i ljubav ne zavlada svijetom, na koju se pred mrtvom suprugom i njenim bezdušnim ubojicama zakleo autor francuskoga etičkoga katekizma: “Neću vam dati poklon da vas mrzim. Tražili ste moju mržnju, ali neću popustiti pred istom ignorancijom koja je od vas napravila to što jeste. Moj će vam sin odgovoriti tako što će biti sretan i slobodan. Nećete imati ni njegovu mržnju”.
>> Erdogan optužuje: Zapad podupire terorizam i svrstava se na stranu pučista
