Kad se po medijima u regiji raširila vijest da će novi slovenski premijer nakon Alenke Bratušek postati Miro Cerar, malo je bilo onih koji se nisu “štrecnuli”. Je li to onaj Miro Cerar, pitali su se u nevjerici oni koji se sjećaju legendarnog gimnastičara iz Ljubljane, dvostrukog osvajača olimpijskog zlata (Tokio 1964., Ciudad de Mexico 1968.) na konju s hvataljkama.
“Originalni” Miroslav Cerar (74) u preozbiljnim je godinama da bi izvodio vratolomije na nemirnoj političkoj sceni susjedne nam države, no i sada je veća faca od sina Mire (51). Jer, premijera je bilo i bit će ih, ali jedan je kavalir na konju, baletan širokih ramena, sportaš za kojim je “šizila” bivša Jugoslavija u vrijeme kad su se televizori tek počeli probijati u domove njenih građana (1960., kad je Cerar u Rimu debitirao na olimpijskim igrama, u SFRJ je bilo oko 20.000 televizora).
Osvojio 31 medalju
“Osvojio sam 31 medalju na velikim natjecanjima u karijeri”, rekao je Cerar glumici i voditeljici Mileni Dravić gostujući davne 1974. u popularnoj emisiji “Obraz uz obraz”. Uz dva olimpijska zlata i broncu, još ima četiri zlata i dvije bronce na SP-ima (1962., 1966. i 1970., konj s hvataljkama i ruče) te 15 europskih medalja (1961. do 1965., višeboj, konj s hvataljkama, ruče, karike, parter, preskok). Osam je puta proglašavan najboljim sportašem Jugoslavije, posljednji put 1970. kad je u svojoj Ljubljani osvojio i posljednje zlato na SP-u. Četrdeset i četiri godine poslije još ga se sjećaju, pa su mu tako organizatori Festivala sportskog filma na Zlatiboru uručili nagradu za životno djelo. Bio je najveća zvijezda festivala, a sportski prijatelji Dane Korica i Slobodan Živojinović dočekali su ga s ljubavlju i velikim poštovanjem.
Gospodine Cerar, jeste li vi bili prva velika sportska zvijezda bivše države, pitamo vitalnog Slovenca kojemu vršnjaci i danas mogu pozavidjeti na bicepsima.
– Vjerojatno jesam. Tako su me i tretirali, ako ću gledati objektivno, iako mi je teško o sebi govoriti. Moji su uspjesi bili izvanredni, Jugoslaviji su puno značili. Ljudi su se u to vrijeme identificirali s tim rezultatima. Danas kad se sretnem sa sportskim kolegama po različitim forumima širom Europe, shvaćam kako su se ti uspjesi cijenili.
Napomena za mlađe, u to je vrijeme gimnastika iznimno visoko kotirala na rang-listi sportova, ne samo u SFRJ, posebno u dijelu populacije koja nije ljubila “prostačko nogometanje”, kako je Rahela Ferari u seriji “Grlom u jagode” nazvala danas planetarno najpopularniji sport.
Prvi s nagradom AVNOJ-a
Medalje su na svjetskim prvenstvima odlazile uglavnom u Japan i države bivšeg istočnog bloka SSSR i Čehoslovačku, a onda se pojavio Cerar i postao jedan od najvećih u povijesti gimnastike (1999. je primljen u Gimnastičku kuću slavnih).
– Bio sam prvi sportaš u bivšoj državi koji je primio najveće društveno priznanje, nagradu AVNOJ-a. Poslije su je primili i Gligorić, Šurbek, Rudić... Sa mnom je te 1969. iz Slovenije nagradu primio i moj fakultetski profesor, jedan od glavnih za ustavno pravo u bivšoj državi. Oduševio se kad je saznao tko sam, bio je vrlo ponosan kad sam mu došao na ispit.
Je li točno da su vam oduševljeni građani uplaćivali dobrovoljne donacije uoči SP-a u Dortmundu 1966.?
– To ne znam, nismo dobivali novac, iako se gimnastički savez uvijek pobrinuo da možemo ići na turnire i velika natjecanja.
Kao dijete Cerar je bio vrlo mršav, no bavljenje gimnastikom donijelo mu je mišiće za kakvima bi se i danas uzdisalo.
– Istina, gimnastiku sam zavolio jer sam dobio na spretnosti i snazi. Ali, trenirao sam i druge sportove, posebno atletske discipline – trčanje na 50 i 100 metara, skok u vis, bacanje kugle...
Veliku karijeru najavio je osvojivši naslov omladinskog prvaka Jugoslavije 1955. vježbajući s ozbiljnom ozljedom ruke.
– Često sam vježbao s teškim žuljevima, dijelovi kože su mi otpadali od silnog treniranja, a jednom mi je pukao mišić. I danas se vidi trag, samo jedna glava drži biceps. Gimnastičarima je danas lakše, specijaliziraju se za određenu disciplinu i to je to, a mi smo prolazili obavezni, pa slobodni program prije finala. Mladi ne mogu ni zamisliti u kakvim smo uvjetima tih godina radili...
Prisjetio se Cerar i prvog nastupa na OI u Rimu 1960.
– Bilo je to daleko od današnjih Igara, umalo smo zakasnili na natjecanje zbog kaosa u prometu, ni policija nije mogla pomoći. Ali bar je bilo hrane, puno više nego kod kuće, pa su se naši hrvači toliko prejedali da su premašili težinsku kategoriju! Sportaši sad imaju cijele timove stručnjaka koji se brinu o njima, a mi o prehrani nismo pojma imali, niti je bilo mogućnosti. Bio si sretan ako dobiješ malo mesa, limunadu i čokoladu.
U gimnastici je Cerar našao i životnu suputnicu Zdenku Prusnik s kojom je živio u Grosuplju do prošle godine kad je preminula od raka. Teško mu je kad je se sjeti...
– Zajedno smo trenirali, svaki dan. Jako smo voljeli dvoranu, u njoj smo našli svoj život i sreću, prijatelje...
Gimnastiku i danas prati.
– U Srbiji je pala, Hrvatska ima odlične rezultate – Seligman, Možnik, Ude... Znam da je i Filip trenirao u lošim uvjetima, sad se to malo poboljšalo, bio sam u toj dvorani. Naravno, to je i dalje daleko od onoga što vrhunski gimnastičari u drugim zemljama imaju na raspolaganju. Nedavno smo se ondje okupili mi stari gimnastičari, bilo je lijepo.
Nakon karijere Cerar je radio kao odvjetnik, a s raspadom Jugoslavije uključio se u osnivanje Slovenskog olimpijskog odbora te je preko brojnih veza pomogao da Slovenija debitira na Zimskim olimpijskim igrama već u Albertvilleu 1992. Supruga mu je bila ministrica pravosuđa i državna tužiteljica Slovenije. No, najdalje je dogurao sin Miro, čija je stranka doživjela vrtoglavi uspon te je 25. kolovoza dobio mandat za sastavljanje nove slovenske vlade.
– Nisam mu se miješao u to, ali znam da su mu namjere poštene. Ali neće uspjeti ako ne bude imao dobar i pouzdan tim, to sam mu i rekao. Rijetko smo u kontaktu, nisam bio ni upućen u sve. Pad vlade zatekao je mog sina i njegovu stranku, pa su mandat dobili i prije nego što su očekivali. Kao profesor na fakultetu puno je predavao o etici pa vjerujem da će u tom smislu ostvariti najveći pomak.
Idilu umirovljeničkih dana prije dvije godine narušila je odluka tadašnje Janšine vlade o ukidanju sportskih mirovina. I danas se uzbudi kad se toga sjeti...
– To je bila sramota! U međuvremenu su nam je vratili. Pa samo nas je 11 primalo, ostali su još na čekanju. I Mađarska i Hrvatska su to puno bolje riješile, povukle su i osvajače medalja na SP-ima od 1948., a mi...
Gimnastika je divan sport.