Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta baš i nije stalo do promocije vrhunskih sportskih dostignuća. Trebalo im je mjesec dana da bi nam poslali imena sportaša koji su dobili najveće državno priznanje!? Doduše, jest da je država za tu svrhu ove godine izdvojila 14 milijuna kuna, a mi smo našli inzistirati na tomu kad su roditelji i javnost ionako nabrušeni zbog glasina kako baš sad u tom resoru nema novca te za plaće, pa za prijevoz učenika, a onda čak ni za pomoćnike u nastavi djece s teškoćama.˝Na naše požurivanje, ured doministra za sport Tomislava Paškvalina (uz državnu plaću dobiva i trajnu naknadu) stao se propitivati smiju li nam otkriti identitete osvajača odličja. I zatražili su mišljenje državne Agencije za zaštitu osobnih podataka, priopćivši nam da je riječ o 163 sportaša (89 osvajača olimpijskih i 26 svjetskih medalja), 7 paraolimpijskih i 41 na Olimpijskim igrama gluhih. Kad nam je Agencija potvrdila da je prošlo već tjedan dana otkad su sugerirali Ministarstvu da nam radi transparentnosti dostave tražene informacije (uz zaštitu paraolimpijaca i gluhih, premda se može pitati zašto), a i dalje nam nisu odgovarali, i ministru smo poslali ultimativni dopis zaprijetivši da ćemo informaciju tražiti sudskim putem, a odgovornu osobu prekršajno prijaviti (kazna od 2000 do 40.000 kuna). Odgovor je tada stigao puno prije isteka danog 24-satnog roka!
No, ni tada nam nije odgovoreno je li bivši pomoćnik ministra Željka Jovanovića Petar Skansi, nakon što je dao ostavku i sam zatražio da mu se dodijeli državno priznanje u obliku trajne mjesečne naknade od 4382 kune. No, dobili smo pouzdanu informaciju za Skansija, koji nam nije odgovarao na pozive, kao i da je Danira Nakić Bilić, bivša HDZ-ova saborska zastupnica, podnijela zahtjev uoči 45. rođendana. Time se zaokružila Skansijeva misija zbog koje je i pristao biti Jovanovićev pomoćnik, ali je i finaliziran njegov sukob interesa započet velikim riječima: “Ljudi moraju shvatiti da sportu treba i služiti a ne se na njemu bogatiti, ili makar grepsti i šlepati”. Kao član i bivši potpredsjednik Kluba hrvatskih olimpijaca, koji je od Srbije preuzeo ideju o “sportskim mirovinama”, Skansi je supruzi ostavio svoj biznis u Sloveniji, zamrznuo i “olimpizam” kako bi se sav mogao u državnoj službi posvetiti brizi za svoj “elitni klub”. Očekujući još 2012. izglasavanje “sportskih mirovina”, za Novi list je rekao: “Zasluga je to ministra Jovanovića. Dobar je, kvalitetan čovjek, u kratkom vremenu napravio je puno za hrvatski sport. Ako se to izglasa, mogu mirno u mirovinu. Svoje sam napravio!”
Godinu kasnije. Od 163 sportaša koji dobivaju trajnu naknadu za “poseban doprinos ugledu RH”, 84 ih je medalje osvajalo za bivšu Jugoslaviju (FNRJ i SFRJ), 48 na Paraolimpijadama i Olimpijadama gluhih, te 31 za Hrvatsku. Mjesečno se za njih izdvaja neto 734.525 kuna ili 8,8 milijuna kuna godišnje, na što država plaća i dodatke, ovisno o prebivalištu primatelja naknade. Još 24 osvajača medalje mogli su (ako imaju prebivalište u RH), a nisu tražili naknadu, a još 115 nisu navršili 45 godina. Za razliku od Jovanovića, premijer je očito bio svjestan moralne mrlje s obzirom na socijalne okolnosti pa je rekao: “Među ljudima koji su osvajali medalje ima ljudi koji nakon 45. godine, zbog prirode sporta, nemaju novca, a nisu se stigli školovati, a donijeli su zlato Hrvatskoj. Ima i onih koji su bogati, a na njihovoj je savjesti da se ovim koriste ili ne koriste.”
Tako naknada dobro dođe vlasniku dviju zlatnih olimpijskih medalja koji radi kao domar, ali naknadu dobiva i tenisač Goran Prpić, koji je, prema Wikipediji, zaradio 1,2 milijuna USD, kao i sportaši kojima su klubovi podijelili stanove i poslovne prostore ili su zaradili u inozemstvu. Naknadu dobiva i Jadranka Jež koja je 1982. osvojila medalju za Jugoslaviju da bi 1992. zaigrala za Austriju, dok to pravo ne koristi zlatni olimpijac Ante Žanetić koji je, igrajući za Hajduk, pobjegao iz komunističke Jugoslavije u Australiju. Branko Miljuš je za SFRJ odigrao 14 utakmica i ima pravo koje ne koristi, za razliku od Vinka Jelovca sa 243 nastupa. Nenad Gračan ima doživotnu naknadu jer mu se posrećilo sa 10 nastupa za SFRJ, dok kapetan hrvatske reprezentacije Dario Srna sa 118 nastupa gotovo više nema šanse dobiti je, kao što je nisu dobili svjetski velikani poput Biserke Perman, Nikole Dragaša, Dragutina Šurbeka, Stipe Božića, Sandre Peović. Dobivenom popisu mi smo dodali iz raznih izvora dostupne podatke o godini rođenja, medalji i natjecanju. Podaci Ministarstva nisu ažurirani jer su na popisu bila i imena nedavno preminulih Vladimira Beare i Dragice Mijač (Palaverse) pa je stoga na našem popisu 161 sportaš.
Očigledno je kako vlast u ovoj državi još nije shvatila u kakvoj situaciji se nalazimo. Nije nam dosta što imamo više umirovljenika nego zaposlenih, nego sada i vrhunskim sportašima od kojih su neki milioneri trebamo davati doživotne naknade i to od 45 !!! godine života pa sve do smrti, dakle skoro pedeset godina?! Krajnje je vrijeme da se uozbiljimo i prestanemo se ponašati kao pijani milioneri. Ako to ne učinimo sami, učinit će netko drugi umjesto nas ali tada će triježnjenje biti još bolnije. Naknadu treba isplaćivati samo vrhunskim sportašima koji stjecajem okolnosti žive ispod egzistencijalnog minimuma i paraolimpijcima, jer za osobe s invaliditetom kao društvo brinemo jako malo i oni imaju jako malo šansi doći do nekog normalnog izvora prihoda.