Mit o temeljima državnosti na Ustavu iz 1974.

Upravo su u SDP-u inzistirali na tomu da imamo daleko važnijih i životnijih problema od promjene naziva imena trgova i ulica, te da se trebamo okrenuti budućnosti, ali upravo se oni od kad je s počasne pozicije “svrgnut” Josip Broz Tito ne mogu osloboditi prošlosti te im je to jedna od rijetkih tema koja ih okuplja.

Nakon što je saborski zastupnik Nenad Stazić, čak i po ocjeni svojih kolega u SDP-u, pretjerao u obrani Tita neprimjereno pozvavši Istrijane da zbog toga što se Hrvatska odriče Titovih djela i s obzirom koliko uplaćuju u proračun, razmisle trebaju li postupiti kao Katalonci. Potom se riječki gradonačelnik Vojko Obersnel u intervjuu Večernjem listu u obrani Tita poslužio mitom kako je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio “osnova po kojoj je Europa priznala pravo Hrvatske na odcjepljenje” a mi smo čovjeku koji je donio taj Ustav neki dan maknuli ime s trga u glavnom gradu.

Titofilske floskule

Međutim, sve su to uglavnom titofilske floskule. Ustav SFRJ iz 1974. samo na jednom mjestu i to u “osnovnim načelima” navodi: “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje (...) ujedinili su se u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti...”. U članku 5. navodi se da je teritorij SFRJ “jedinstven i čine ga teritoriji socijalističkih republika”, te zatim da se teritorij republike ne može mijenjati bez pristanka republike, a ni teritorij autonomne pokrajine, dok se granica SFRJ “ne može mijenjati bez suglasnosti svih republike i autonomnih pokrajina”.

U hrvatskom Ustavu pisalo je da je teritorij SRH sastavni dio teritorija SFRJ i da se njezine granice mogu mijenjati samo na osnovi odluke Sabora i u skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi promjena”. Akademik Vladimir Đuro Degan, kao profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, 2002. je analizirao “U kakvoj su vezi Ustav iz 1974., Badinter i hrvatska neovisnost” u Vjesniku, te zaključio: “svako pozivanje na Ustav SFRJ iz 1974. kao na odlučujući čimbenik demantira sama Arbitražna komisija”. Naime, komisija nazvana po francuskom pravniku Robertu Badinteru rješavala je međunarodnopravne dvojbe nastale raspadom Jugoslavije i u svom mišljenju broj 3 zaključila je da bivše granice republika postaju međunarodno priznate granice.

Izričito je obrazloženo da su do tog zaključka došli primjenom međunarodnih pravnih principa i to poštivanja teritorijalnog statusa quo, i osobito “uti posssidetis” koji je primijenjen na bivšim kolonijama u Americi i Africi, te je u presudi Međunarodnog suda pravde 1986. između Burkine Faso i Malija proglašen općim međunarodnim načelom. Badinterova komisija samo je uzgredno navela da to proizlazi i iz članka 5. Ustava SFRJ. Degan u analizi piše kako bi zaključak komisije bio isti i da te ustavne odredbe nije bilo. Uostalom, sam Badinter je 2003. za riječki Novi list rekao, kako 2010. prenosi Vijenac: “U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav”.

Tito nije potpisao Ustav SFRJ iz 1974.

O utjecaju Ustava SFRJ je rekao: „njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije”. Osim toga, Tito nije potpisao Ustav SFRJ iz 1974., već Mika Špiljak i Kiro Gligorov. a i taj je dokument bio reakcija na političku realnosti osobito nakon hrvatskog proljeća. Povjesničar Vjenceslav Cenčić u knjizi “Titova posljednja ispovijest” citira Tita: “Bio sam protiv Ustava iz 1974”. Titov unuk, političar Josip Joška Broz za Politiku je rekao kako mu je Tito rekao da je to bila njegova najveća greška: “Deda je sebe optužio što nije stavio veto na taj dokument, a mogao je”.

Dakle, dobro je Obersnel primijetio kako su se u SDP-u “pomalo pogubili”, ali u tomu očito ne vidi i sebe osobito kad kaže da je u društvu “evidentna želja za revizijom prošlosti”. Obersnel je uz to tužan što je IDS, a ne SDP, taj koji traži kažnjavanje isticanja fašističkih simbola. Isticanje fašističkih simbola i sada je kažnjivo, ali nismo primijetili da ima razloga za stroži pristup nego devedesetih kad je temelje ustašluku na najvišoj razini postavljao Stjepan Mesić.

Samo pogubljeni u prošlosti mogu veličati IDS-ov prijedlog po kojem bi se zatvori oslobođeni hrvatske mladosti koja eksperimentira s drogama trebali popuniti redikulima i mladošću koja je i sama žrtva društva koje uporno živi u i od prošlosti. Tim više što je teoretičarima revizionizma koji su sjedili i u SDP-ovim vladama grb HOS-a i Tito ključni dokaz.