'Mladi su sve konzervativniji jer vide da stvari u hrvatskom društvu ne funkcioniraju'

Bruno Petrušić 32-godišnji je diplomirani teolog iz Kaštela, i svakodnevno aktivno sudjeluje u vjerskim aktivnostima svoje župe. U posljednjih je desetak godina generacije mladih proveo kroz put prema sakramentu Svete potvrde, odnosno krizme. Kao jedan od naših sugovornika koji je prije dva tjedna govorio o životu mladog konzervativca, za Večernji je list dao proširene odgovore u kojima je, iz laičke ali i teološke perspektive, objasnio kako se postaje konzervativcem, kako mladi konzervativci općenito doživljavaju svijet oko sebe i znači li konzervatizam ujedno i napredak. 

Kako osoba postaje konzervativna? Radi li se tu o odgoju, životnoj odluci ili nečem drugom? Ako je osoba konzervativna, znači li da je ujedno i vjernik?

Prvo što moram istaknuti je činjenica da se ne može staviti znak jednakosti između bivanja osobe konzervativcem i bivanja osobe vjernikom. Prvenstveno zato što postoje konzervativci koji nisu vjernici i vjernici koji nisu konzervativci, pa to dvoje nužno ne ide jedno s drugim. A tu još postoji i treći termin koji se odnosi na tradicionalizam, i sva tri pojma, iako su češće usmjerena jedan prema drugome, nisu po sebi istoznačnice kao što ih često znamo u javnosti predstavljati. Kako osoba postaje konzervativna? To je jako zanimljivo pitanje, a možemo ga proširiti i pitati se kako uopće osoba postane to što u konačnici jest. I tu mislim da odgoj ima jako važnu ulogu u tom procesu, kao i okolnosti i okruženje u kojem konkretna osoba odrasta. Uz to imamo i druge momente koji su jako važni, a tiču se dijelom i osobnih nagnuća, talenata i sklonosti koje svatko od nas posjeduje i koje sudjeluju u procesu samoodređenja svakog čovjeka.

Također je važan kontekst i mentalitet u kojem se dijete razvija u mladu osobu pa onda u konačnici i u „ozbiljnog čovjeka“. U svemu tome jednu od ključnih uloga ima obitelj, ali u mladosti i adolescenciji sve važnija postaje i uloga društva, okoline, prijatelja i mentaliteta u kojem živimo... I upravo u mladosti dolazi do poznatog bunta i preispitivanja obiteljskih, tradicionalnih vrijednosti i naučenih obrazaca ponašanja. Nastupa vrijeme u kojem mlada osoba želi pronaći sebe, odrediti svoje životne stavove i vrijednosti koje će prihvatiti kao vlastite. Ne više zato što je tako rekao jedan ili oba roditelja, nego zato što on/ona tako hoće. Prema iskustvu kojega imam u radu s mladima (iako sam i sam u tom procesu bio mlad, a odnosi se na 10 godina rada u udrugama mladih i posljednjih nekoliko godina na rad u župi u katehezi mladih i pripremi za sakrament sv. Potvrde), osobe koje ostanu samo na ovom prvom koraku pronalaska samoga sebe, vrlo lako upadaju u napast da odgovor na pitanje – tko sam ja? što je to što me definira kao osobu? – pronađu u jednom društvenom kontekstu i ostanu na tome. Tada možemo govoriti o mladim osobama koje su liberalnije, progresivnije, jer prate društvene trendove, spremni su više na promjene i njihov identitet je fluidniji, mekši.

Oni pak, koji nakon preispitivanja sebe i svojih, odgojem „nametnutih“, vrijednosti, stavova i identiteta, uoče da je jedan set vrijednosti, stavova i identiteta – samo zamijenio drugi set vrijednosti, stavova i identiteta, a koje ovaj puta ne „nameću“ više roditelji nego društvo- javnost, i pri tome budu dovoljno hrabri da i to dovedu u pitanje, po mojem iskustvu završe prije kao konzervativniji i tradicionalni nego njihovi vršnjaci koji se ne usude (ili uopće ne uvide potrebu) preispitati vrijednosti, stavove i identitete koje im društvo na neki način nameće kao poželjne, dobre i vrijedne. One osobe koje su napravile oba ova koraka (a da nisu ostali samo na prvome, ili da uopće nisu napravili ni prvi) za svoje vrijednosti, stavove i identitete (koji se mogu i do 100% podudarati sa stanjem kakvo je bilo prije prvog koraka – na kraju je takva moja „priča“) imaju sada razloge, a ne samo uzroke, i mislim da je to ono što je zdravo, korisno i potrebno. I, čini mi se, da upravo tu leži jedan od razloga što su mladi danas više konzervativniji nego smo to možda očekivali.

Znači li to da su konzervativci osobe koje su napravile cijeli krug, dok su liberali oni koji su ostali negdje na pola puta?

Moje osobno iskustvo, pa onda i iskustvo mladih s kojima sam dijelom prolazio ovaj proces, je da nakon ova dva koraka mladi postanu uvjereniji u ispravnost onih prvotnih vrijednosti, stavova i identiteta koje su, da se tako izrazim, ponijeli sa sobom kada su iz obiteljskog doma krenuli u svijet. Ali ta sigurnost ne proizlazi (više) iz ignorancije i zatvorenih očiju pred svijetom i društvom, nego proizlazi iz iskustva, iz pitanja koja su se našla pred njima i nadasve iz odgovora na ta pitanja a koja smatraju i drže relevantnim i realnim. Kad se napravi samo prvi korak, kad se u nekim društveno prihvatljivim i poželjnim vrijednostima, idejama i modelima pronađu odgovori na postavljena pitanja i životne izazove, ali ih se ne podvrgne kritičkom promišljanju, mislim da je to obilježje liberalne, progresivne osobe koja se vodi društvenim trendovima. Svaki pomak u društvu na nešto što je proglašeno kao bolje, poput proširenja ljudskih prava ili napredak u tehnologiji, tada će biti prihvaćeno kao dobro i poželjno. Progessus ad infinitum!

Biste li rekli da u zadnje vrijeme ima više konzervativne mladeži?

Da. S jedne strane imamo određena sociološka istraživanja koja to potvrđuju, a s druge strane imamo iskustvo života Crkve u kojoj se zadnjih 3-5 godina uočava blagi porast mladih koji aktivno i autentično sudjeluju u životu Crkve. Pretpostavka je, koja se ne mora pokazati točnom, da su ti mladi prije konzervativno usmjereni, nego liberalno-progresivistički. Ovdje bih kratko spomenuo knjigu „Biti katolik u kulturi izbora“ koja uz brojne studije, donosi i jednu prema kojoj u Americi mnogi „očituju zabrinutost glede novog konzervativizma“, jer sve veći broj mladih Amerikanaca (bilo katolika ili protestanata) ostavljaju liberalizam i vjerski relativizam naraštaja svojih roditelja te se okreću tradicionalnijem kršćanstvu. Kad je u pitanju Hrvatska, rekao bih da mladi jesu sve više konzervativniji jer vide da stvari u hrvatskom društvu ne funkcioniraju, dapače, stvari idu u potpuno krivom smjeru i mladi su svjesni toga. Određene liberalne ideje i prisutna kulturna i javno-medijska (lijeva) hegemonija stvaraju kod mladih osoba odbojnost i usmjeravaju ih na otpor naspram nametnutih obrazaca ponašanja, vrijednosti i stavova. Stoga u našem društvu vidim sve više mladih koji su spremni kritički propitati te vrijednosti i stavove, a kada uoče njihovu ispraznost i laž, okreću se onome što je „provjereno i sigurno“, onome što je tradicionalno, ili ako hoćete, konzervativno.

Što mislite, zašto je tome tako?

Mislim da bi najjednostavniji odgovor na to pitanje glasio: mnoge dobre stvari, autentične vrijednosti, istiniti stavovi i poželjni ideali su „stavljeni“ na krivo mjesto, dok su u isto vrijeme krive stvari, isforsirane vrijednosti, lažni stavovi i isprazni ideali stavljeni na „pravo mjesto“, te se kao takvi prezentiraju mladoj osobi i cjelokupnom društvu. Također se može reći da je cjelokupni društveno-javni kontekst, zaokupljen pitanjem slobode, individualizma i identiteta, definiran potrošačkim mentalitetom i omeđen tržišnom logikom, a to mladi percipiraju kao isprazno, tako da oni koji su voljni kritički preispitivati društvo u kojem žive, traže i pronalaze alternativu. Autentičnu alternativu.

Mislite li da konzervatizam može značiti i napredak?

Kada je u pitanju napredak i konzervatizam, uvijek mi je drago spomenuti primjer kojega je Gilbert Keith Chesterton spomenuo, čini mi se, u Pravovjerju. Ako imamo željeznu ogradu koja nam krasi okućnicu i cijeli izgled naše kuće čini oku ugodnijim, i ako želimo da ta ograda takva ostane u proteku vremena, onda gotovo kontinuirano moramo ulagati napor kako bi ograda ostala ista, ostala lijepa. Jer, kao što znamo, željezo vremenom korodira, skuplja se hrđa i u konačnici propada. Konzervativac je tako osoba koja je pronašla nešto lijepo, dobro i istinito i onda ulaže dodatni napor da to protokom vremena tako i ostane. Da ono od sutra bude isto kao jučer. Da bude isto jer se jučer pokazalo kvalitetnim, dobrim, korisnim... U užem smislu nema nikakvog napretka, nema promjene, ali se napredak može smatrati i voljom da se ulaže energija da se ono što je kvalitetno, korisno i ispravno, sačuva za nove generacije.

No, ima mladih koji su tradicionalni i konzervativni ali su ipak slobodniji i ne drže se na primjer predbračne čistoće i žene se u kasnijoj dobi. Kako se to događa? Radi li se tu o svojevrsnom napretku određenih vrijednosti kod mladih konzervativaca?

Konzervativci/tradicionalisti su ljudi koji su pristali da određene naslijeđene ideje, modele i vrijednosti prakticiraju i u sadašnjosti, iako se primjećuje određeno proširenje, odnosno labavljenje okvira koji ocrtavaju ono „sigurno i istinito“. Do toga dolazi zbog jednostavne činjenice suživota različitih svjetonazorskih i drugih opredjeljenja ljudi s kojima živimo i pluralnog društva u kojem živimo. Ono što mi se čini kao uzrok navedenim primjerima, jest upravo taj odnos ljudi različitih opredjeljenja uslijed čega, ako nismo 100% sigurni u svoje stavove, vrijednosti i ideale, dolazi do male korekcije tih stavova, vrijednosti i ideala. Kada su u pitanju mladi konzervativci/tradicionalisti koji su malo slobodniji, mislim da do toga dolazi uslijed pritiska „izvana“ jer je jednostavno takva društvena klima da, na primjeru predbračne čistoće, konzervativne/tradicionalne vrijednosti nisu „in“. Da bi se mlada osoba othrvala tom izvanjskom pritisku, treba biti autentična i sigurna u sebe, ali i iskreno otvorena mogućem „širenju vidika“ ako se neki elementi pokažu ispravnima.

Kako bi mlada konzervativna osoba trebala reagirati kad se suoči s nečim što ne odobrava, poput npr. ljudi LGBTQ skupine ili ljudi koji vjeruju u pravo žene na izbor u pobačaju? Treba li to osuditi?

Držim da je svaki iskaz, reakcija ili čak i ignoriranje onoga što nam se ne sviđa ili onoga što ne odobravamo, a kada nije utemeljena u istini i iz dobre namjere, u biti osuđivanje i sebe samoga i drugoga. Smatram da istinu treba uvijek govoriti, ali isto tako da svako izricanje istine nije autentično ako nije potaknuto voljom za dobro drugoga. Ako ja živim istinu i dobronamjeran sam, onda ću željeti da i drugi tu istinu spoznaju i iz dobre namjere ću reći ono što mislim da treba reći. Hoću li ja time osuditi osobu ili ne? To možda izgleda kao osuda, no kad se kaže istina motivirana voljom za dobro drugoga, to nije osuđivanje nikoga jer mu se želi dobro, jer mu se želi istina. Kršćani se vode onim pravilom koje kaže da smo dužni mrziti grijeh (svoj i grijeh drugoga), ali zato ljubiti grešnika (i sebe i drugoga, dapače, drugoga kao sebe samoga!). Mislim da bi i liberali i konzervativci i tradicionalisti trebali tako postupati.

Jeste li primijetili povećanje etno-netrpeljivosti Hrvata i Srba ili naklonjenost mladih konzervativaca desničarskom ekstremizmu? Što mislite, zašto neki mladi za tim posežu?

Netrpeljivost Hrvata i Srba koja se prikazuje u javno-medijskom i političkom prostoru, prema meni, je jedan uhodani folklor i predstava kako bi se zadržale trenutne pozicije moći u našem društvu. Imamo jednu shizofrenu situaciju u kojoj vladajući iz pozicije moći prozivaju obespravljene građane koji iz pozicije nemoći gerilski reagiraju i svoje nezadovoljstvo iskazuju vandalizirajući promidžbene plakate vladajuće političke stranke. I onda se taj cirkus u medijskom prostoru etiketira kao širenje nacionalne mržnje. Niđe veze s vezom!

Zašto su, ako su, mladi konzervativci naklonjeni desnom ekstremizmu? Ako jesu, a sumnjam, onda jesu samo na performativnoj razini i ne vjerujem da desni ekstremizam ima važnijeg udjela u strukturiranju njihovog identiteta. Rekao bih da je to svojevrsni izraz bunta mladih koji su shvatili da nije sve tako kako se u medijima prikazuje, te da je koketiranje s ekstremizmom, koje se često spominje u kontekstu glazbenog folklora i modnog izričaja fanova točno određenog glazbenika, samo pitanje reakcije na medijsko „prekomjerno granatiranje“ vrijednosti poput domoljublja, vjernosti i općenito odnosa naspram Domovinskog rata.

A kako mladi gledaju na vrijeme prije i samog Domovinskog rata?

Mi smo provodili neke projekte koji su se ticali prošlosti i ono što me se dojmilo jest da mladim ljudima uopće nije bilo bitno što se događalo prije. Oni na pitanje Domovinskog rata gledaju kroz prizmu svojih roditelja, djedova i baka i vezani su više uz obiteljsku situaciju nego što su razmišljali o ratu kao takvom. Njih zanima i znaju samo ono što su im ispričali članovi obitelji. Oni danas ne broje krvna zrnca, ne vjeruju stereotipima i glupim generalizacijama, susreću jedni druge i stav o drugome ovisi o njihovim osobnostima, ne nacionalnosti. Mnogo mladih Srba i Hrvata koji provode zajedničke projekte, zajedno su pili i pjevali i to na ekavici i štokavici, jednostavno su se družili. Moje iskustvo je da mladima pitanje Domovinskog rata nije toliko važno, koliko im je važno iskustvo njihove obitelji u ratu i nakon njega.

Bivša država? Pričali smo par puta i uglavnom vlada neki nedostatak interesa uopće o tome kako se živjelo nekoć. Naglasio bi ipak da je velika je odgovornost medija da guraju teme vezane uz budućnost umjesto onih iz prošlosti. Gledajmo naprijed, sutra, a ne jučer.