Osim dugova i minusa, nedostatka kadra i lista čekanja, uz hrvatsko se zdravstvo veže još jedna vječna tema – takozvani višak bolnica. Sve je to i obvezni arsenal u političkim bitkama kad se dohvate (ne)brige o zdravstvenom sustavu. Nema ministra zdravstva, barem posljednjih mandata, u kojeg se nije “pucalo” svom tom municijom. I nema, također, ministra zdravstva kojeg nisu dočekali dugovi, liste čekanja, odlazak liječnika i – višak bolnica. Sve su to lako prijemčive priče, zahvalne za eter, ali u cijeloj toj kakofoniji, u kojoj se olako “šamara” milijunima i milijardama kuna, mjesecima i godinama čekanja na pregled ili zahvat, viškom ili manjkom kadra i bolnica, javnost u pravilu ostane zakinuta za činjenice.
Iz perspektive čovjeka koji negdje nešto za svoje zdravlje mora čekati mjesecima nebitno je što su se generalno smanjile liste čekanja, a onome tko svaki mjesec iz svog džepa nadoplaćuje lijekove nevažno što je država dala stotine milijuna više za rijetke i skupe lijekove. I to je razumljivo. Zdravlje je individualna kategorija i svaki pojedinac na svojoj koži mjeri kakav je zdravstveni sustav. Zato je i u političkom smislu zdravstvo najteži teren, vječno ograđen nabrojenim “minama”, pa tako i onom koja se odnosi na “višak” bolnica.
Kao i njegovi prethodnici, i aktualni je ministar zdravstva prozivan što ne zatvara bolnice. Štoviše, prof. dr. sc. Milan Kujundžić još kreće graditi nove.
Gradnja od 16 godina
Kad su stvari tako postavljene, čovjek se zapita kakva je zapravo realnost. Činjenice stoje ovako: otkad je hrvatske države, osim u Zaboku, u Hrvatskoj nije sagrađena nijedna bolnica, neke su hrvatske bolnice starije od sto godina, a gradnja bolnice ne događa se “preko noći”, tek tako, kad se to sjeti neki ministar, kako se to voli pojednostavniti. Iskustvo s gradnjom bolnice imaju praktički samo u Puli, gdje je nova bolnica pred otvaranjem. Ta je gradnja počela prije 16 godina! Nema detalja, stepenice, utičnice, boje poda o kojima dr. Irena Hrstić, ravnateljica pulske bolnice, ne zna. Pokazuje nam ih dok trči od kata do kata. Govori u dahu o ideji što napraviti, kako ljude motivirati da što više koriste te stepenice umjesto lifta i pozdravlja radnike koje već sve zna po imenu. Ta liječnica zna što doista znači graditi bolnicu od nule, a svakodnevica zaposlenika pulske bolnice i njihovih pacijenata u zgradi iz 1881. godine dovoljan joj je podsjetnik zašto ta bolnica – nije višak. Prije spomenutih 16 godina tadašnji je ravnatelj prim. Lems Jerin Županiji iznio argumente o potrebi gradnje nove bolnice jer su zbog derutnog stanja dio morali preseliti u staru vojnu bolnicu.
Komplicirana papirologija
– Najprije treba imati koncepcijska rješenja, programsko rješenje, sve to obrazložiti i tek kad to prođe, onda se radi idejno rješenje pa završne podloge za projektiranje i opremanje. Paralelno sa svim tim planiranjem radilo se na pregovorima o načinu financiranja te je dogovoreno da će se u projekt ići kreditom koji će država vraćati 75 posto, a ostatak Županija. To je već bila 2008. godina i vrijednost investicije procijenjena je na 800 milijuna kuna. I to je ušlo u prvi, recimo to tako, pravi sporazum između opće bolnice, Ministarstva i Vlade RH koju je tada zastupala premijerka Jadranka Kosor. To je, dakle, bio i prvi papir s kojim se moglo u akciju dizanja kredita za što je bolnica krenula u javnu nabavu. No, kada je natječaj dovršen 2013., nismo još imali dozvolu za gradnju i krenula je sanacija bolnica. Konačno smo na Valentinovo iduće godine mogli raspisati natječaj za izvođača radova koji je završio u lipnju. Ali je onda stigla žalba o kojoj se odluka čekala mjesecima tako da je službeni početak radova bio 23. siječnja 2015. za vrijeme Vlade Zorana Milanovića – nabraja dr. Hrstić vremenski tijek, suhoparno po godinama, bez svih nevjerojatnih detalja i peripetija. Kao i dugove i liste čekanja, vlasti su tako nasljeđivale i taj projekt za koji je plan bio da bude dovršen u tri godine. Međutim...
– Tek kad smo počeli raditi počela je na površinu izlaziti neažuriranost projekta. Papiri su završeni 2008., a počeli smo graditi 2015. godine i uvjeti su se promijenili. Bio je usvojen Nacionalni plan razvoja bolnica gdje je stajalo da moramo razvijati dnevnu bolnicu i jednodnevnu kirurgiju, a kada se radilo programsko rješenje, za dnevne bolnice uopće se nije znalo. Zato smo morali preprojektirati, što je sve usporavalo proces gradnje. Onda su se promijenila i pravila; kada je projekt išao na odobrenje i po građevinsku dozvolu, tada nije trebala protupožarna suglasnost, a danas je to uvjet. Nije tu bilo neke loše namjere, nego kad nešto radiš deset godina, može ti puno toga promaknuti tako da nikad nije napravljen projekt preseljenja. Mi to radimo u hodu, ja kao doktorica i uprava kao nestrateška populacija jer sad imamo problem da ćemo do kraja godine imati 70 posto napravljeno po projektu, ali to neće biti organizacijski gotovo. Moramo smisliti kako se preseliti na jedno mjesto sa sto posto kapaciteta na 50 posto prostora, a moramo poštovati normative. No nadam se da bismo početkom iduće godine mogli imati u uporabi 70 posto kapaciteta nove bolnice jer, da bi bila kompletno gotova, postojeća ginekologija koja se koristi mora biti iseljena – objašnjava dr. Hrstić što se sve nađe na putu tijekom gradnje jedne bolnice.
Blato kao putokaz
Svaki taj korak značio je mjesece rada, puno frustracija i još mjesece prikupljanja papira kako bi se sve uskladilo s promijenjenim uvjetima, pravilima, a potom se sve provelo i na samom gradilištu. Riječ je o ukupno 59 tisuća četvornih metara u što ulazi, osim zgrade bolnice i pomoćnih građevina, i 14 tisuća kvadrata parkirališta. Kako se mijenja i napreduje medicina, tako se jasno mijenja stanje na tržištu, vrijednost radova i novca. Pa su u međuvremenu reprogramirali kredit budući da je kamata, kada su sklopili ugovor, bila 4,5 posto, a nekoliko godina poslije 1,2 posto. U konačnici, kvadrat nove pulske bolnice koštao je 1800 eura s opremom. Zbog svega navedenoga u najmanju ruku nije pošteno u dnevne svrhe lupetati kako se baca novac na gradnju tamo nekih bolnica dok ih ionako imamo previše. Istina je da naša zemlja nema novih bolnica, da je investicija u ovu novu bolnicu trajala čak 16 godina, a u konačnici i da se gradnjom stvara pristojno mjesto za liječenje za danas, sutra i idućih sto godina. Istrani, primjerice, do prošle godine, osim u jednoj privatnoj ustanovi, nisu imali magnetsku rezonanciju. Za interventnu kardiologiju jurilo se hitnom sto kilometara do riječke bolnice. Nije bolnica nešto što nastaje u trenu kao kakav propagandni potez niti će ta bolnica nestati s promjenom vlasti.
– Kad se otvaralo gradilište, građani nisu vjerovali da se gradi bolnica pa se po gradu pričalo da će to vjerojatno biti novi Konzum. Svaki put kad bih zbog tekućih problema bila granično depresivna otišla bih na svojevrsnu psihoterapiju na gradilište jer mi je motiv davalo vidjeti kako se napreduje. Svaki put kad sam išla u Zagreb na sastanke vidjela sam bolnicu u Blatu i mislila: “Ne dao Bog da nam projekt bude nikad završen” – govori dr. Hrstić.
Na isti taj pogled Zagrepčani već su oguglali i, baš kao Puljani, više nitko ne vjeruje da će u Blatu ikad išta biti. Takva je bila klima kada je počela priča aktualne zdravstvene administracije o revitalizaciji nacionalne bolnice. I to je sasvim opravdano, ali primjer gradnje u Puli pokazuje što sve prethodi i koliko dugo traje ili može trajati jedan takav projekt. Kada su proljetos premijer, ministar zdravstva i zagrebački gradonačelnik potpisali sporazum o studiji izvedivosti za nacionalnu dječju bolnicu u Blatu kao prvi korak u izgradnji nacionalne sveučilišne bolnice, to nije bio tek početak, nego kraj jedne faze u tom dugotrajnom procesu. Prethodila je opsežna priprema dokumentacije, više od 50 stručnjaka medicinskih i drugih profila “crtalo” je potreban sadržaj bolnice, a u konačnici, s obzirom na to da će se projekt prijaviti za EU fondove, trebalo je i treba ispoštovati svaku proceduru.
Kako nam kaže jedan od uključenih u cijelu tu priču, kada pošalješ jedan papir, možeš slobodno čekati idućih nekoliko mjeseci što će još trebati dodati. Zato je, uostalom, apsurdno prozivati danas Kujundžića, a sutra nekog na njegovu mjestu što nije izgradio nacionalnu dječju bolnicu. Ne zna se ni tko će zakopati prvu lopatu u Blatu, a kamoli tko će presjeći vrpcu. Zato bi ova investicija i općenito gradnje novih javnih zdravstvenih ustanova trebale biti nadpolitičko pitanje da im se, prije svega, osigura kontinuitet kako bi Hrvatska doista “sutra” imala nacionalnu dječju bolnicu i jednom nacionalnu sveučilišnu bolnicu kao temelj svog zdravstvenog sustava. Jer upravo je jedna središnja centralna bolnica u zemlji s regionalnim velikim bolnicama cilj koji ponavljaju administracije. Smanjivanje broja bolničkih postelja, spajanje odjela, odnosno funkcionalno povezivanje i integracija, jačanje dnevnih bolnica plan su i put koji ne znači ključ u bravu nekim bolnicama u zemlji, nego njihovo bolje funkcioniranje.
Za pacijente bi to trebalo značiti da će znati u kojoj se bolnici nešto što im treba najbolje radi, da se ne radi svugdje sve u tko zna kakvim uvjetima i uz tko zna kakve kontrole. Da uz Zagreb, Split, Rijeka i Osijek imaju svoje velike i jake bolničke centre, što se pak ne može razviti u stoljetnim zgradama, jasno je svima. U Rijeci se počelo graditi, Osijek radi na tome da se počne raditi na projektu novog KBC-a, u Splitu se govori o izgradnji nove bolnice na Klisu. No tko zna koja će generacija to dočekati, taman da se i zadrži kontinuitet jer na konkretnom primjeru iz Pule, koja je manja, opća bolnica, može se vidjeti kako to izgleda i koliko traje. Ali treba pozdraviti što se započelo, a ne činiti suprotno! Jer alternativa je što? I dalje ulagati gomile novca u stare zgrade?! Iz Ministarstva zdravstva odgovorili su nam da je primarni strateški cilj za zdravstvo Hrvatske uspostava sveučilišne nacionalne bolnice, odnosno najprije nacionalne dječje bolnice kao krovne bolnice najviše kvalitete za djecu. Na natječaj za izradu studije izvedivosti stigao je niz ponuda, a prigovara se što njihov izbor još uvijek nije dovršen. Na to nam iz Ministarstva kažu da se većinom radi o zajednicama ponuditelja s međunarodnim obilježjem i da su stoga to kompleksne ponude čiji se pregled i ocjena moraju napraviti sukladno Zakonu o javnoj nabavi.
Uštede kroz reorganizaciju
– Idući je korak ugovaranje izvršitelja za uslugu izrade studije izvedivosti za projekt gradnje nacionalne dječje bolnice u prostoru nedovršene sveučilišne bolnice u Blatu u Zagrebu i provesti nabavu usluge upravljanja projektom – priprema analiza, studija, projektno-tehničke i ostale potrebne dokumentacije za projekt izgradnje nacionalne dječje bolnice u Zagrebu. Sukladno dokumentaciji o nabavi, rok za provedbu aktivnosti je 12 mjeseci od potpisa ugovora – odgovorili su nam iz resornog Ministarstva.
Nadalje, također proteklog proljeća, gotovo 30 milijuna kuna dodijeljeno je osječkoj bolnici za pripremu dokumentacije za novi KBC, splitskoj bolnici 17,5 milijuna kuna za pripremu za izgradnju Centra za akutnu medicinu s objedinjenim hitnim bolničkim prijmom, Zavoda za hitnu medicinu te Centra za specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu. Kada se kaže “priprema”, ni oni koji nisu bili dotad uključeni u neki takav angažman ne znaju što ih čeka, a valja samo primjera radi nabrojiti da se iza tog početnog koraka radi o izradi medicinskog programa, arhitektonskog programa, analizi potrebne medicinske i nemedicinske opreme, studiji izvedivosti i nizu analiza koje je moraju pratiti itd. Sve to inače koraci su nakon kojih tek slijedi – zahtjev za građevinsku dozvolu.
– Potpuno je neozbiljno razgovarati o ukidanju pojedinih bolnica bez detaljne stručne i financijske analize o tome što bi ono značilo za financijsku konsolidaciju sustava, a što za dostupnost zdravstvenih ustanova građanima. Naime, ako se, primjerice, u potpunosti ukine Opća bolnica Gospić, moglo bi se “uštedjeti” možda 60-70 milijuna kuna godišnje, a ako se racionalizira poslovanje KBC-a Zagreb za 2,5-3%, uštedjelo bi se jednako toliko. Ukine li se gospićka bolnica, u krugu od 200 kilometara neće biti nijedne bolnice, dok se zasigurno pažljivom organizacijom poslovanja u većim bolnicama na godišnjoj razini može postići racionalizacija poslovanja za 2 do 3%. Dakle, situacija je potpuno jasna onome tko ozbiljno financijski promišlja zdravstveni sustav. Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske ima jasan stav da ne treba ukidati pojedine bolnice.
Dapače, postojeću mrežu javne zdravstvene službe treba zadržati na način da svaka bolnica ima četiri osnovne djelatnosti i objedinjeni hitni bolnički prijam, ali potrebno je analizirati pojedine djelatnosti u pojedinim bolničkim ustanovama te se na razini regije ili multiregionalno trebaju formirati centri izvrsnosti u kojima bi se koncentrirali znanje, kadrovi, oprema te prostor adekvatno uredio. To nikako ne znači da će zdravstveni sustav na taj način postati jeftiniji, ali će za isti novac biti napravljen važan iskorak u njegovoj kvaliteti. Dakle, zalažemo se za vrlo ozbiljne analize te objedinjavanje pojedinih djelatnosti i formiranje centara izvrsnosti, a ne za površan razgovor bez argumenata o tome da bi sustav pojeftinio ukidanjem bolnica. Pogledamo li omjer broja bolnica i broja stanovnika, vidljivo je da, primjerice, Njemačka ima sličan omjer broja bolnica na 1000 stanovnika kao Hrvatska. Ukidanje pojedinih bolnica dovelo bi do toga da se povećaju liste čekanja, zdravstvene usluge poskupe, a građani više ne bi mogli dobiti zdravstvenu uslugu u svojem gradu ili županiji – komentira dr. Dražen Jurković, direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu, napominjući da Hrvatska treba nacionalnu bolnicu u Blatu te podvlačeći da za današnje medicinske standarde naša starogradnja nije funkcionalna niti se može modernizirati.