'Mogli bismo biti hrvatski Beverly Hills, američki lanac ovdje planira graditi hotel s 80 soba'

Gorski cvijet čeka da ga netko ubere. Delnice, najviši grad u zemlji, usred zelenih pluća Hrvatske, nadohvat mora, gora i metropole, mjesto koje puca od turističkog potencijala. Ali, nema nikoga da ga ubere... Analogiju možemo povući i s – maslinom. Manje važno. Važno je da se stvari mijenjaju. Gradi se hotel s 80 soba, gradi se i novi trgovački centar, hostel čeka prvoga gosta, niču kampovi. U Delnicama se danas radi, pojavili su se ljudi koji će – gorski cvijet i ubrati. Zasad je tu bio samo Lidl.

Gradonačelnik i drveni patuljci

– Možemo biti hrvatski Beverly Hills! – kaže prvi čovjek grada.

– Istra je napravila čudo u unutrašnjosti, zašto ne bismo i mi – dodaje prvi čovjek delničkog turizma.

Recepcionar hotela koji je čuo da u grad stiže konkurencija plješće: – Genijalno! Mladi će ostati u mjestu. Veselim se novom hotelu.

A Baka Mraz, žena koja je simbol kraja, jedina takva u zemlji, dodaje: – Neka samo dođu novi gosti, snimila sam lani barem pet tisuća fotografija s klincima i roditeljima, čekam nove goste! Spremna sam!

Proveli smo dan s Goranima. Delnice, u pravilu, znamo kao mjesto uz autocestu. Kraj kojeg prolazimo gore-dolje. I nikako da se zaustavimo. A Delnice nisu samo – žuta ploča na “Goranki”, odnosno A6. Pa da vidimo.

Idemo do prvog čovjeka grada. Ivica Knežević (65) na godišnjem je odmoru. Prijatelji samo što nisu stigli na ručak, a on s motorkom u ruci.

– Radim adventske svijeće u jasenu. Spremam skulpture od drva za Božić. Delnička Adventska bajka moje je dijete. A većinu skulptura napravio sam svojim rukama. Eto, na godišnjem imam vremena. Napravio sam desetak skulptura, od Djeda Božićnjaka, adventskog mede, patuljaka, adventskih borova...

Kako radite?

– Stihlova motorka i brusilice, kiparska motorka i kutne brusilice, a potom rašpe i akrilne boje.

Koliko treba za jednog patuljka?

– Sat. U grubim konturama, ali onda mi treba još deset dana da ga finaliziram... – priča gradonačelnik Delnica.

Profesionalac ste?

– Pravnik. Kao dijete sam želio ići u Zagreb u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Imao sam 11 godina, ostao sam bez oca Antuna. Majka Ana nije me pustila u veliki grad. I tek kasnije sam upisao pravo, i završio ga za četiri godine, jedan mjesec i devet dana. Možda sam mogao i koji dan brže.

Zašto ste žurili?

– Majci sam želio olakšati, školovanje nije bilo jeftino.

Od kiparstva niste odustali?

– Umjetnički dar je ostao. A kako nisam školovani umjetnik, izražavam se kao naivac. Supruga Lidija stalno pita kad ću biti gotov jer sav sam u piljevini... A ja ne mogu stati.

GALERIJA Reportaža iz grada Delnice

Što na skulpture kažu gosti?

– Unuci Matija i Laura kažu da su super. A klincima ne možete podvaliti. Oni kažu kako zaista jest.

Što je s hotelom, u Delnice stiže američki lanac Marriott International, koji ima više od 6500 hotela širom svijeta. O čemu se radi?

– Hotel je tema godinama. Međutim, ideja je tada bila da Grad, Županija i Goranski sportski centar grade hotel novcem poreznih obveznika. To je bilo neodrživo, već na prvom koraku osuđeno na propast. Trebalo je naći privatnog investitora, nekoga to zna upravljati hotelijerskim sustavom, koji ima iskustvo i znanja koja mi nemamo. Kako ćemo mi kao gradske vlasti voditi hotel?! Na sreću, pojavio se investitor. Prepoznao je da vrijedi ulagati u Gorski kotar. Razgovori su počeli 2018., a uvidjeli su opravdanost ulaganja na području bivše ambulante.

Hotel umjesto ambulante?

– Ambulanta je za vrijeme Domovinskog rata služila za smještaj Vukovaraca, a zatim je prepuštena zubu vremena. Imamo novi Dom zdravlja, tako da ta namjena više nije potrebna. Da skratim, prije dva tjedna imali smo sastanak koji je rezultirao dogovorom. Amerikanci, uz investitore iz Mađarske, žele graditi hotel s 80 soba, s prizemljem i dva kata, s restoranom na vrhu te predivnim pogledom na Delnice. Vlasništvo je gradsko jedan kroz jedan. Žele graditi hotel s četiri zvjezdice. Početkom sljedeće godine gradnja bi trebala početi. Još važnije, taj ulagač ima i investicije u hotele na Krku, pa bi se gosti povezali. Oni s Krka dolazili bi k nama u planine, a naši išli na more, dolje na otok. Logična je to priča ovog kraja, kod nas je sve vezano za more i planine, za zeleno i plavo. Jedno do drugog.

Koliko hotelskih kreveta ima grad?

– Nije to ni za jedan autobus – 50. I oko 300 kod privatnih iznajmljivača. No, poanta je da je naša ideja sportsko-rekreativni turizam. Priprema sportaša, rukometaša, nogometaša... Delnice su po tome poznate. Zlatni rukometaši su se za zlato u Portugalu pripremali upravo ovdje. Tu smo na 700 metara nad morem, željeznička je stanica na 733 metra. Brda oko nas viša su od tisuću metara. Idealno, nije previsoko, nije prenisko. Eto još jedan detalj – otac Blanke i Nikole Vlašića svoju je buduću ženu, kasnije njihovu majku, upoznao u Delnicama! Joško je bio rekorder desetobojac, a Venera je odrasla u Delnicama, njezin je sport bio skijaško trčanje. Trenirali su tu i Joško Alebić, olimpijka Vera Nikolić... U hotelu “Risnjak” imamo i sobu Dražena Petrovića, sjećam se i Nikole Plećaša koji je nekad dolazio s Lokomotivom i Cibonom.

Koliko je hotela u kraju?

– Zasad tri. “Mance” u Brodu na Kupi, “Bitoraj” u Fužinama i “Risnjak” u Delnicama. Ali, to je premalo na 1247 četvornih kilometara.

Dosad su ulagači bili skeptični?

– I gosti. Mnogi koji prolaze pokraj nas na putu prema moru kažu da kod nas ima samo magle, kiše i snijega. Da te skeptike razoružam, kažem im nije li magla najnježniji oblik vode, a bez vode ne možemo. Što se kiše tiče, ima li ijedna ljubavna priča bez kišnih kapi po prozorima neke mansarde? Snijeg? Ne oblači li mlada na najsretniji dan u životu, na dan vjenčanja, bijelo ruho da se ukrasi... Tako i mi imamo svoje bijelo snježno ruho. Živimo u planini, sa svim njezinim čarima. Eto, 2018. imali smo apsolutni snježni rekord, uz atribut najvišega grada u Hrvatskoj (najviše naseljeno mjesto je nedaleko Begovo Razdolje, nap.a.), sad imamo i snježni rekord – 182 centimetra snijega. Pretvorili smo to u turističku atrakciju “Delnički snježni rekordi”. Želimo izvući pozitivno iz onoga što nosi život na ovoj nadmorskoj visini.

Koliko drva treba da bi se preživjela goranska zima?

– Za obiteljsku kuću 25 do 30 kubnih metara. Pa puta 300 kuna ili više. Trebate nas shvatiti, nama treba pomoć jer na mikroklimatske uvjete ne možemo utjecati. Mi doslovce bacamo teško zarađeni novac na cestu. Trošimo na raljenje, sipinu, sol, šoder... Drugi gradovi ulažu u trajne vrijednosti, grade parkove, dječja igrališta, uređuju šetnice... Mi se velikim dijelom moramo boriti s egzistencijalnim preživljavanjem, neravnopravni s ostalima u drugim dijelovima zemlje. Ne plačemo nad tom sudbinom, dapače, veselimo se svakom pomaku drugih, ali bismo željeli i mi jednako tako ostvariti pomake.

Kako će tu izgledati za 50 godina?

– Bit ćemo apsolutno najatraktivniji kraj Hrvatske, poželjan za život. Bit ćemo Beverly Hills Hrvatske. Tu nema velikih nepogoda, onih koje bi ugrožavale život ili imovinu, na stranu ledolom ili ekstremno visok snijeg. Cijene zemljišta i kuća, a danas kuću možete kupiti za 50 tisuća eura, u budućnosti neće biti takve. Potencijal nam je ogroman, upravo zbog geoprometne pozicije, mikroklime, nadmorske visine. Dolina Kupe, Risnjak, delnički plato... Vjerujte mi. Ne šalim se, govorim to bez lažnih pretenzija i iluzija.

Govorimo i korejski, nije problem

Gradonačelnika ostavljamo s gostima, na godišnjem je odmoru, a mi krećemo put hotela “Risnjak”, jedinog u mjestu. Simpatični recepcionar Dubravko Podnar (39) odmah nas pozdravlja.

– Annyeonghaseyo! Ah, niste Korejci, naši ste?! – smiješeći se kaže Podnar i nastavlja: – Dobrodošli! Govorim i korejski, ha-ha...

Pitamo ga o gradnji novog hotela.

– Za grad će biti super kad se novi hotel sagradi. Čut će se za nas, nedostaje nam marketing, nedostaje nam da nas netko reklamira na europskoj razini. Pa za hotel “Risnjak” ni mnogi Zagrepčani nisu čuli. Još važnije, mladi će ostati, mnogi će ondje raditi i educirati se.

Je li i Tito spavao u “Risnjaku”?

– Ne, spavao je u hotelu “Delnice”, koji je danas starački dom. Ali, ja se tada nisam ni rodio.

Što pamtite iz karijere s recepcije?

– Tek sam počeo raditi i vozio sam zlatne rukometaše po Delnicama. Kod nas su bili Balić, Goluža, Vori, Džomba... I kad bi padala kiša, ja bi ih vozio u Renaultu Scenicu do dvorane. Sjećam se da sam ujutro gledao prema nebu i govorio si da bi baš bilo lijepo da pljusne kiša. Kad su koji tjedan kasnije dizali zlatne medalje u zrak, pomislio sam – pa to su moji frendovi, ja sam im naručivao buđenje u sobe, nosio dresove na pranje... Sjećam se da je jednom fizioterapeut reprezentacije izvadio cigaretu i pitao me imam li vatre, a ja sam istog trena izvadio upaljač iz džepa i pripalio mu. Ostao je u čudu zbog moje brzine i rekao da toga nema ni u “Hiltonu”.

Kad smo već kod paljenja, s koliko godina Gorani cijepaju drva?

– S pet-šest godina klinci već rade treske za potpalu. Goranin mora znati nacijepati drva i zapaliti vatru.

Ljubav na poštanskom šalteru

Prvi čovjek delničkog turizma Petar Hrg (37) o investicijama kaže:

– Nevjerojatan vjetar u leđa nam je dolazak takvog američkog lanca. Turizma ne može biti bez takvih investicija. Trebate znati da je nas upola manje nego prije 50 godina. Gorski kotar bio je na 40 tisuća, a danas je na 20 tisuća ljudi. Pitanje je koliko sami možemo sve izvući. Gradnjom hotela i novog šoping-centra i druga će ponuda rasti. Goranski su restorani vrhunski – “Risnjak”, “Petehovac”, “Mance”, “Tron” i “Kauzlarićevi dvori”, zatim “Bitoraj” i “Volta” u Fužinama, “Eva” u Lokvama, “Breza” i “Bijela ruža” u Ravnoj Gori... Uz njih i postojeće smještajne kapacitete turizam raste, ali ozbiljan skok tek očekujem. Uostalom, Delnice su oduvijek namjeravale biti – nova Bjelolasica. Uz to, susjed Ivica u Crnom Lugu nedavno je otvorio kamp. Završen je i hostel Volonterski centar Crni Lug. Radimo...

U društvo stiže i Dina Štimac (57), poznata kao Baka Mraz. Na advent dolaze vikendima iz Rijeke vlakom tisuće ljudi, preko tjedna vrtići, mnogi iz Zagreba. A ona je glavna atrakcija.

– Prije par dana iz Varaždina su mi kući došle djevojčice Tea (9) i Mia (4). Bile su u Crnom Lugu, pokucale na vrata i tražile Baku Mraz. Usred ljeta dočekala sam ih u božićnom odijelu, dobile su i poklone. Moj suprug Neno (60) i konj Miško (20) također su atrakcija, radimo posljednjih sedam godina, dočekujemo turiste. I ljeti i zimi! I bivši predsjednik Josipović bio je kod nas u kući, znamo se i čuti, a bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zna nam koji put poslati SMS poruku. Sad čekamo Milanovića.

Kako se postaje Baka Mraz?

– Kao mlada bila sam poštarica. I jednom sam završila na zamjeni u Crnom Lugu. Bio je ondje jedan rendžer iz Nacionalnog parka Risnjak koji je iz dana u dan dolazio po poštu...

Suprug Neno?

– Tako je! Upoznali smo se na šalteru...