'Mogu li se Milanovićeve riječi 'Dok sam ja premijer' tumačiti kao prijetnja ostavkom?

Dok su mnogi zabrinuti zbog rezultata referenduma, profesor ustavnog prava Branko Smerdel upozorava na opasnosti koje nosi svojevoljno tumačenje Ustava kojem prečesto pribjegava i ova vlada.

::Stanje ustavnosti u Hrvatskoj je zabrinjavajuće, rekli ste nakon usvajanja ustavnih promjena na sjednici saborskog Odbora za Ustav. Što vas je tako zabrinulo?

Stanje ustavnosti u Hrvatskoj dugo je vremena zabrinjavajuće, ali sada se događa neočekivana i nečuvena regresija od već postignutog stupnja usvajanja ideje ustavnosti. Dobar primjer je što javne rasprave o prijedlogu nacrta ustavnih promjena uopće nije bilo. Naravno, ona je prvo određena u roku od tjedan dana, dakle upola kraćem od onog koji hrvatsko zakonodavstvo propisuje za konzultiranje javnosti o zakonodavstvu. Prostodušno objašnjenje: “imamo takve probleme, uključujući i prikupljanje potpisa za novi referendum, da se ne možemo držati zakonskih rokova”, usporedio sam u vašem listu s obranom optuženog da mu je baš jako trebalo novca pa je zato obio bankomat. Sve što želi postići, vlast mora činiti u granicama Ustava i zakona.

Onda se opet dvojilo što s odlukom Ustavnog suda, pa je dodano još tjedan dana. Cijelo to vrijeme na internetskoj stranici Hrvatskog sabora i Odbora za Ustav stajao je samo Nacrt, odluka Odbora i formular. Javna rasprava bi zahtijevala da se javnosti stave na uvid prijedlozi koji iz javnosti dolaze. Danas bi tehnologija omogućila i interakciju na internetu. Građaninu koji je od Službe za informiranje Hrvatskog sabora, pozivajući se na Zakon o slobodi informiranja, zahtijevao da mu se dostave prispjele primjedbe, šefica službe odgovorila je da je njegov zahtjev upućen Odboru za Ustav “na nadležni postupak”. Dakle, osoba nije instruirana o tome što je Zakon o slobodi informiranja, a slabo barata i hrvatskim jezikom. Nakon pet dana, kad je taj postupak završen, građaninu se e-mailom javio službenik Odbora, koji ga je uputio da su tražene informacije sada na internetu, premda ih tamo nije bilo. Tamo se nalaze samo zapisnici koji su sadržajno skromniji od onih pisanih 1990. godine, kada se donosio Ustav. Premda bi mogli biti i fonogrami, a bogme i videofilmovi.

::Zabrinuli su vas i mediji?

Na moja upozorenja, mediji su ostali mrtvi hladni. To je ono što mene zabrinjava. Za hrvatsko novinarstvo ustav i ustavnjaštvo je egzotična struka kojom se bave ustavni suci, te još egzotičnija znanost kojom se bavi par profesora i par političara, svi jednako vrijedni “stručnjaci”. Naravno, takva je javnost nezaštićena od spina, laži, sofizama i smatra to prirodnim stanjem stvari. Ako javnosti nije stalo do Ustava, onda običan puk nema obrane od beskrupuloznih političara.

:: Prijedlozi predsjednika Josipovića nisu prihvaćeni, tvrdi se da je zakasnio. Kakva treba biti uloga predsjednika Republike u promjeni Ustava?

Objašnjenje da je “predsjednik Republike zakasnio na javnu raspravu”, pa se zato neće ni uzeti u razmatranje na Odboru, upravo je groteskno. Posao je Odbora da raspravlja. Objašnjenje da nije stavljeno na dnevni red, jer ionako ne bi bilo usvojeno, još je gore od toga. Znači, razmatramo samo ono što će biti usvojeno. Ne trebaju nam mišljenja ‘sa strane’. Ne radi se ovdje o profesoru Josipoviću, nego o teškom preziru prema institucijama kao takvim, pa i najvišim institucijama hrvatske države. Predsjednik Republike predstavlja državu, vodi brigu o redovnom funkcioniranju državnih institucija, ima pravo predlagati ustavne promjene, može zakonodavstvo poslati Ustavnom sudu, pri čemu je, istina, neopravdano jako ograničen.

::U nas je važno i tko je predsjednik Republike, iz koje političke opcije.

Tko god bio predsjednik Republike, Ustav zahtijeva da ga svi, a posebno državni dužnosnici, poštuju. Amerikanci uopće ne shvaćaju takav odnos prema šefu države koji je kod nas duboko ukorijenjen. Devedesetih se govorilo “Tuđman nije moj predsjednik”. Onda se govorilo “Mesić nije moj predsjednik”. Sad je za neke zastupnike Josipović jednak kao svi drugi građani: ne, u onim oblastima gdje Ustav predsjedniku povjerava posebne ovlasti, predsjednikova se mora čuti, a bilo bi pametno i za nju pitati.

Predsjednik Josipović je sada ponovio ideju da bi trebalo ići s projektom osuvremenjivanja cijelog ustavnog sustava. Njegov je izvorni plan bio započeti s cijelim korpusom izbornog zakonodavstva. Sve to stoji, zato što vrh izvršne vlasti ne razumije potrebu čuvanja i razvijanja institucija. Prvi zakon koji su donijeli bio je skandalozni lex Komadina. Sada se stiglo do Ustava. Predsjednik Republike nastoji voditi mudru politiku, ali neke konfrontacije neće moći izbjeći. Ustav je tu središnje pitanje.

:: Kako komentirate potez HDSSB-a koji je povukao svoje glasove i od izglasavanja promjene Ustava zasad neće biti ništa?

Na sjednici Odbora za Ustav pozvao sam sve da još jednom razmisle i ne lome ustavna pitanja preko koljena. Neke bitne stvari nisu regulirane. Neke su očito namjerno propuštene. Lesar veli dogovorili smo ulogu Ustavnog suda, ali nismo napisali. Pa zašto niste? Rekao sam na TV-u da sam odglumio glas vapijućeg u pustinji. Nitko nije reagirao. Ljudi koji bi trebali znati bolje jednoglasno su glasovali po direktivi. Dakle, odluku HDSSB-a mogu samo pozdraviti. Uostalom, to je bit demokratske ustavne teorije čiji razvoj pratim i koju predajem već četiri desetljeća.

Mudrost demokracije je što je ona kao život, nesavršena, puna nesigurnosti, pa zbog toga dopušta odgodu, promišljanje, preispitivanje. U ovom slučaju, nužno i zakonom propisano nastojanje da se unaprijed procijeni učinak propisa. Suvremenim jezikom kazano, razborito odlučivanje zahtijeva cost-benefit analizu, procjenu učinaka i troškova prije poduzimanja zakonskih mjera, posebno onih prisilnih.

::Nisu angažirani ni stručnjaci.

I da, demokratsko odlučivanje zahtijeva i konzultaciju sa stručnjacima. To je jako dobro razumio predsjednik Tuđman, koji je angažirao sve stručne kadrove, od vojničkih do pravničkih. Predsjednik Mesić je izradu nacrta ustavnih promjena 2000. godine s punim povjerenjem prepustio struci, znajući da će pravi stručnjaci nastojati pomiriti narodna zahtijevanja sa zbiljskim mogućnostima. Sve je to strano sadašnjoj vlasti koja odluke donosi intuitivno, ne uči ni od svježih, a kamoli od starijih iskustava. Svaku kritiku smatra neprijateljskom. I hvali se time što, u svojoj mudrosti, ne treba savjetnike.

:: Kako komentirate rat između Vlade i udruga zbog referenduma o braku?

Inicijalna greška je spomenuta premijerova izjava: “Mi to nećemo dopustiti”, kojoj je slijedila stručna elaboracija SDP-ova “povjerenika za ustavnjaštvo”, sada već široko popularnog predsjednika Odbora za Ustav, u stilu, ako i dopustimo, nećemo priznati rezultate. Mi sami biramo koju ćemo ustavnu odredbu primijeniti. Nitko mene ne može natjerati da glasam protiv svoje savjesti. Ja imam neobvezujući mandat. Ne može Ustavni sud biti iznad Sabora pa ga nećemo pitati, a nakon što ga nismo pitali, zašto nije sam rekao i tako dalje.

Pitanje koje latentno ili manifestno izazivaju teške tenzije što ih u svakom društvu donosi vrijeme ubrzanih promjena, pretvoreno je u tešku ideološku konfrontaciju. Umjesto da bude iskorišteno za početak jednog ozbiljnog i dugotrajnog dijaloga o načinu života u tim novim uvjetima. Takve nam konfrontacije ne trebaju jer u prvi plan dovode ekstremiste. Uostalom, zamagljena je činjenica da nikada do sada nije bilo takvog sveopćeg suglasja o tome da seksualnim manjinama treba priznati jednaka prava.

::Umjesto toga, na ljevici je zavladala panika od referenduma.

Niz učenih i dobro obaviještenih ljudi sudjelovalo je u izmišljanju svakojakih strahota koje prijete ako referendum uspije, premda je bilo jasno da nema mogućnosti da ne uspije. Padale su čak i izjave u stilu: “demokracija nije odlučivanje većine”, nakon kojih bi se očekivalo da se vladajući odmah pokupe i prepuste izvršnu vlast manjini. To naravno nisu učinili.

Niz učenih i dobro obaviještenih ljudi postao je žrtvom propagande da se radi o nekoj vrsti Armagedona, sukoba dobra i zla, srednjeg vijeka i progresa, gdje nema nijansi u opredjeljivanju, nego “tko nije s nama, taj je neprijatelj”. Neki se i danas “srame što su građani Hrvatske”. Umjesto da razmisle i posrame se što su tako manipulirani od ratoborne vlasti. Nitko nije SDP-u i koaliciji dao mandat da vode ideološke ratove, nego se očekivalo da izvuku zemlju iz gospodarske krize. Da su u svoj Plan 21 napisali “preodgoj zaostalog naroda”, kao što je nakon referenduma drsko izjavilo više bahatih ministara i dužnosnika, nikada ne bi dobili izbore. Ovako imamo ‘socijaldemokrate’ koji tvrde da je odzvonilo radničkim pravima, da nije vrijeme za socijaldemokraciju, da je tržište vrhovni sudac, a istovremeno mobiliziraju snage da bi obnavljali bitke iz prošlog stoljeća. Podsjećam: mobilizacija dolazi u obzir jedino u slučaju napada na zemlju. Zato treba čuvati Ustav.

::Zašto je to učinjeno?

Čisti politički spin. Prvi je na to javno upozoravao Žarko Puhovski na skupu u Židovskoj općini, gdje su neki histerizirali o povratku u srednji vijek. To je bio jedni način da Milanović okupi najrazličitije ljude koji sebe smatraju naprednima. Zato je stvorena “narodna fronta”. U svrhu mobilizacije smišljeno je čak da bi Tito glasao “protiv”. Što je onda potvrdila unučica Saša, koja je jako voljela svog djeda, pa je zaključila da bi deda sigurno bio na strani njezinoj i njenih prijatelja. Pa baš je Tito osobno je bio u mogućnosti ukinuti kazneno djelo “protuprirodnog bluda”, koje je bilo u kaznenom zakonodavstvu sve do 1977. godine, kao što nije oklijevao ukinuti neke dogme ili pak nametnuti neke nove. Dobar primjer te konfuzije pokazuje baš vodstvo Židovske općine, koje se iz vjerskih razloga protivi jednospolnim brakovima, ali je smatralo da se ovdje radi o opasnosti za sve manjine. Znači: ja sam za, ali glasam protiv! Jer je vlast pozvala na konfrontaciju! Tako su na glasovanje “protiv” zajedno odlazili preživjeli članovi Saveza antifašista s mlađahnim aktivistima gay udruga.

:: Nakon uspjeha referenduma o braku, na sve strane niču prijedlozi za nove referendume, o ćirilici, o koncesiji za autoceste, a potpisuje se i peticija za smjenu ministra Željka Jovanovića. Kao da prelazimo u izravnu demokraciju, građani donose odluke i rekonstruiraju Vladu. Kako to komentirate?

Prvo, to nisu iste stvari. Građani imaju pravo podnositi peticije i na njih dobiti odgovor. Peticija o ministru Jovanoviću rezultat je bezbroj puta ponovljenih tvrdnji iz Vlade da oni tijekom četiri godine ne odgovaraju nikome. Posebno tvrdnji ministra Jovanovića u stilu loših đaka: manje je bolje, za bolje ne treba novca, profesori lažu.

::Još jedna hrvatska vlast podcjenjuje proceduru.

To je kronično podcjenjivanje procedure kao biti demokracije. Na kraju, teška neodgovornost: nikome se ja ne ispričavam nego ministru Liniću, čuvaru državne blagajne. To bi naravno trebao sankcionirati premijer, pa ako neće on, onda partija, pa na kraju koalicija. Demokratska vlada i demokratska vlast mora voditi računa o javnom mnijenju i tijekom svog mandata, premda je birači ne mogu opozvati. To je uređeno nizom akata Vijeća Europe i smatra se standardom demokratske vlasti. Uostalom, Europska načela dobre vladavine su kod nas na Fakultetu u udžbenicima niza predmeta na studiju prava od 2001. godine, kada ih je usvojila Europska komisija.

Drugo, propušteno je više od desetljeća u kojem je trebalo regulirati referendum. Kada je 2000. godine u Ustav unesen referendum građanske inicijative, ja sam odmah upozorio da on ne može biti neograničen i nereguliran. Ondašnja vlast, s ondašnjim “povjerenikom za ustavnjaštvo”, strašno me zbog toga napala. Donedavno se to lako moglo provjeriti na portalu Vjesnika, jedne stare hrvatske antifašističke institucije koja je neodgovorno uništena, da bi sada drugi preuzeli ulogu Vladinih glasila. Progledali su ubrzo, kada je ondašnji, prvi stožer za obranu stečevina Domovinskog rata, objavio da je prikupio potreban broj potpisa za referendum o prekidu suradnje s Haškim sudom. Pa je u panici objašnjeno da nema zakona, pa ne može biti ni referenduma. Rekao bi Bogišić: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.

Nakon toga je u Ustavni zakon o Ustavnom sudu unesena odredba da Sabor može Ustavnom sudu zahtijevati da ocijeni je li referendumsko pitanje usklađeno s Ustavom i postoje li uvjeti za referendum. Na brzinu, nepromišljeno, ali služilo je, kao i velik broj naših zakona, dok nije došlo vrijeme da se primijeni. 2010. je Ustavni sud odlučivao može li biti referenduma o prijedlogu zakona koji je povučen. Ondašnja oporba, sadašnja vlast, strašno se zalagala za to. Dakle, pouka je da kao i svaka ustavna institucija referendum može poslužiti i nama i onima s kojima se ne slažemo. Ako smo spremni pristati na demokratski ishod, to i nije tako veliki problem. Ali ako druge smatraš crnim ili crvenim vragovima, onda postoji opasnost od eskalacije konflikta.

No ni s tim iskustvom, ni vlast ni oporba, ni kad su izmijenile uloge, nisu se potrudile ispuniti odredbu Ustavnog zakona za provedbu Ustava iz listopada 2010. po kojoj je u roku od šest mjeseci trebalo regulirati referendum. A to je postalo još važnije s obzirom na to da je 2010. određeno da se na referendumu odlučuje većinom glasova onih koji na referendum izađu. To je osiguravalo odluku o ulasku u Europsku uniju, ali osim toga, nikakav se kvorum nije mogao propisati kada se znalo da je na biračkim popisima više birača nego stanovnika.

Na žalost, mi na snazi imamo još uvijek isto zakonodavstvo kao i prije tri godine i neće biti druge nego ga primijeniti. Ono nije tako loše, osim u slučaju da izvršna vlast odbija surađivati s Ustavnim sudom. A bojim se da je to slučaj i da sve počinje ispočetka.
Kako inače tumačiti što premijer nekidan ponavlja, gotovo jednakim tekstom, izjavu “mi to nećemo dopustiti”, s kojom je u lipnju započela konfrontacija oko referenduma o ustavnom određenju braka? Znači li “dok sam ja premijer” prijetnju ostavkom?

:: Mnogi su liberalni intelektualci zabrinuti zbog trendova koji upućuju na jačanje konzervativnih tendencija, na ideje o povratku represiji kad je riječ o pobačaju, primjerice. Tu su i prigovori da se zaboravlja što je to sekularna država, država odvojena od crkve, pa se ističe da se, primjerice, o otkazu vjeroučiteljima odlučuje u crkvi po kanonskom pravu  i da većina katoličkih zemalja nije sklopila  za Katoličku crkvu tako povoljne ugovore. Vidite li vi opasnost za sekularnu državu?

Ja najveću opasnost za sekularnu državu vidim u negiranju Ustava i manipulaciji Ustavom i zakonodavstvom. Ostvarivanje sekularne države pitanje je dijaloga i suživota ljudi različitih uvjerenja. Odgovornost državnih vlasti je velika. Nijedna država ne može ljude učiniti sretnima, ali svaka država može mnogo ljudi učiniti nesretnima. Velika je i odgovornost crkvenih vlasti, posebno Katoličke crkve kao najveće. Niz pitanja je otvoren, a morat će se rješavati dijalogom. Taj dijalog oslanja se na Ustav, a može se voditi i pred sudovima i pred Ustavnim sudom.

>>Moguće izmjene nacrta o ustavnim promjenama

>>Lesar: Konzultacije oko članka 5 još traju