Još od trenutka kad je SDP pao ispod 20 posto glasača koji ga podržavaju prema istraživanjima javnog mišljenja, postalo je jasno da bi politička scena nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogla izgledati kako je bilo nezamislivo u sada već gotovo četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti. Naime, koalicijski potencijali s kojima mogu računati i HDZ i SDP bit će puno drukčiji nego u dosadašnjoj političkoj povijesti Lijepe Naše.
Primjerice, prema vrlo uvjerljivim izvorima, koalicija između HDZ-a, novih reformista Radimira Čačića i liste Milana Bandića mogla bi – uz vrlo realni scenarij koji predviđa određene rezultate izbora te suvisli tijek međustranačkih pregovora – postati hrvatska realnost.
Iako je vrlo vjerojatno da nijedna od spomenutih stranaka neće potvrditi postojanje bilo kakvih pregovora, a kamoli dogovor, više dobro informiranih stranačkih uglednika spremno je, ako ništa drugo, teoretizirati o toj temi. Još uvijek je teško reći bi li to bila koalicija koja bi mogla simbolizirati prvo eksperimentalno, ali funkcionirajuće koalicijsko povezivanje po cijelom mainstream političkom spektru od ljevice do desnice – HDZ desnica, reformisti centar, Bandić ljevica – ili će interesno-regionalnom kombinatorikom biti stvoren nepredvidljivi političko-ideološki bastard. Sve je moguće, pa i da od cijele priče ne bude ništa. Međutim, ostat će činjenica da će paradigma političke kombinatorike za sljedeće izbore najvjerojatnije morati biti bitno drukčija nego što je bila na svim dosadašnjim. Isto, ponovimo, vrijedi i za potencijalnu koaliciju koja bi trebala/morala gravitirati oko SDP-a.
Što će ostati od laburista
SDP je stranka koja je jedva zadržala strmoglavi pad popularnosti, ali s druge strane HDZ se ipak nije uspio nametnuti kao nova, ključna stranka povjerenja. SDP-u bi po prirodi stvari trebao gravitirati rastući ORaH i Laburisti koji skupa na parlamentarnim izborima mogu osigurati 7-15 posto glasova za formiranje nove lijeve koalicije. Velika je razlika hoće li to biti 7 ili 15 posto te kako će ti glasovi biti raspoređeni po izbornim jedinicama. Postoje tri ključna problema: Nejasno je što ORaH-ova anketna popularnost može donijeti na izborima. Drugo, još je nejasnije hoće li bilo što ostati od popularnosti Laburista. I treće, ne postoje istraživanja iz kojih bi se mogao precizno utvrditi možebitni animozitet potencijalnih birača svih triju stranaka prema jednoj od stranaka potencijalne koalicije, ali nekako se čini da je on toliki da ni ORaH ni Laburisti neće biti spremni za predizborno koaliranje. Jasno je da će postizborno koaliranje biti najvjerojatniji princip osiguravanja političke dominacije, odnosno formiranja vlasti kad su u pitanju obje stožerne stranke hrvatske demokracije, HDZ i SDP.
HDZ-ov problem sličan je problemu SDP-a koji čini puno vjerojatnijim postizborne od izbornih koalicija. Teško je zamisliti Karamarka, Čačića i omanjeg Bandića u sredini kako se na predizbornom skupu na Trgu bana Jelačića drže uzdignutih ruku u zrak, a još je teže proniknuti u to kako bi takvu scenu prihvatilo izborno tijelo HDZ-a i Bandića. Čačić i njegovi, ruku na srce, još zapravo pojma nemaju gdje su i što su, osim što se mora priznati da Čačić zrači nekom novom smirenijom karizmom.
Nadalje, teško je povjerovati, s obzirom na zacementiranu ideološku podijeljenost hrvatskog izbornog tijela, da HDZ ili SDP sami mogu na sljedećim izborima osigurati formiranje parlamentarne većine, a situacija je, sudeći prema anketama, takva da jedino oni i ORaH uvjerljivo prolaze izborni prag ako se gleda nacionalna razina. No, ako se spustimo na regionalnu razinu, tu onda priča o političkoj kombinatorici postaje nešto zanimljivija i uzbudljivija za spekuliranje.
S obzirom na to da će zbog izborne matematike HDZ-ova izborna zvijezda s europarlamentarnih izbora – haespeovka Ruža Tomašić – sigurno imati puno manje značenje na europarlamentarnim izborima, baš kao i niz desnih satelitskih stranaka, HDZ će se puno više morati usredotočiti na potencijale regionalne političke kombinatorike. Nemaju što izgubiti, jednostavno mogu pričekati rezultate izbora te s Čačićem i Bandićem dogovoriti zabranu međusobnog pretjeranog političkog bombardiranja u kampanji 2015. godine.
A teorija je da su Bandić i Čačić dvojac koji bi zajedno mogao budućem većem koalicijskom partneru donijeti 15 saborskih mjesta, što bi uz postojeće odnose snaga trebalo biti dovoljno za kvalitetnu političku trgovinu. S druge strane, nejasno je kakvi su izborni i drugi koalicijski potencijali HDZ-a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje i Bandić i Čačić mogu računati s ozbiljnim šansama.
Navodno je ključni problem s idejom potencijalne postizborne koalicije HDZ-reformisti-Bandić ovaj posljednji, Bandić. Strateška ideja HDZ-a je rušenje Milana Bandića u Zagrebu. Neki Bandićevi povremeni lijevi istupi/ispadi neprobavljivi su dijelu HDZ-ovih sokolova, čuvara ognjištarsko-desničarskog čistunstva. No, ako Milan Bandić još jednom dokaže snagu populističke komunikacije koja ga tako dugo drži na vlasti u Zagrebu, sve karte su otvorene. Neobičnost ove koalicije predodređena je, naravno, predviđanjima pada izbornih pa stoga i koalicijskih potencijala ostalih bitnih stranaka. Nije se teško složiti s pomalo osvetoljubivim izjavama Radimira Čačića kako od HNS-a više ništa ozbiljno ne treba očekivati. Iako nije jasno zašto je toliko uvjeren da treba računati s njegovim reformistima. Kako god bilo, sudeći prema izjavama Radimira Čačića u ovom broju Obzora, očito je da njegovo neodbacivanje mogućnosti koaliranja s HDZ-om upućuje ne samo na radikalni zaokret prema prihvaćanju donedavno “neprihvatljivog” nego i na očito postojanje vrlo konkretnih razgovora/dogovora.
Što mogu ponuditi moguće nove koalicije SDP-ORaH-Laburisti ili HDZ-Bandić-Čačić-mali desničari? Kome bi se u tim slagalicama priklonio IDS?
Ako pogledamo unatrag, neuspjeh Kukuriku koalicije ogleda se u potpunoj zabludi da se bez kvalitetnog headhuntinga i s postojećom stranačkom bazom može kvalitetno upravljati državom, institucijama, agencijama, javnim i državnim tvrtkama. Još prije izbora bilo je jasno da Kukuriku koalicija ne provodi kvalitetne kadrovske pripreme za preuzimanje vlasti, a metodologija političkog uhljebljivanja nakon izbora pretvorila se u veliko razočaranje za velik broj birača. U mnogočemu stranke Kukuriku koalicije, posebno tada Čačićev HNS, preuzele su inače HDZ-ove manire stranačkog, čak pomalo nasilnog i bezobzirnog kadroviranja koje nije moglo voditi uspješnom vođenju projekata i promjenama. Na HDZ-ovo kadroviranje u prošlosti uopće pak ne treba trošiti riječi.
Nakon velikog, upornog i dugogodišnjeg pritiska javnosti, posebno Večernjeg lista, ključne političke stranke počele su donekle shvaćati i mijenjati principe budućeg političkog kadroviranja ili barem najavljivati promjene. SDP je tako najavio stručni headhunterski proces odabira direktora javnih i državnih poduzeća. Korak dalje otišao je Tomislav Karamarko koji je najavio formiranje stručne vlade. Dakle, inače potpuno prirodna i logična ideja vrbovanja inteligentnih, visokoobrazovanih ljudi s iskustvom u upravljanju promjenama polako se uspjela probiti u retoriku pozicije i opozicije, ali je potpuna nepoznanica kako će to izgledati u praksi. Već sada postoje disonance. Nakon što je Karamarko najavio stručnu vladu, Čačić je poprilično odrješito ustvrdio da on u stručnu vladu ne vjeruje, baš kao što to kao papiga godinama ponavlja njegova nekadašnja prijateljica i stranačka kolegica Vesna Pusić. Što još u Hrvatskoj kriza treba uništiti da bi stručna vlada bila opravdana za Čačića i Pusić?
Čačić ima samo sebe
Ako je Čačić u pravu te je dobro procijenio da će i Karamarko zapravo ostati na stranačkim stručnjacima kao izboru, onda je očito da će HDZ zapravo s lakoćom, bar kad su posrijedi ekonomska pitanja, sastaviti stručnu vladu. Njavro, Dalić, Milošević... prezimena su koja imaju svoju specifičnu težinu kad su ekonomija i iskustvo u pitanju. Međutim, što će Čačić? Koga može ponuditi osim sebe? Ponovno Koračevića, čovjeka koji je uspio upropastiti Lepu iz Lepoglave, pa je imenovan za predsjednika uprave HEP-a!? Uostalom, kako će principe stranačkog kadroviranja uskladiti ne samo HDZ i Čačić nego i Bandić. Zadnje izbore Bandić je dobio prezentirajući se u društvu stručnih i ozbiljnih žena. Čak je pokušavao na taj način sastaviti i novu upravu Zagrebačkog holdinga, ali je onda sve ipak završilo na tobože privremenom, prijelaznom angažmanu Bandićeva intimusa Ljubičića. Ukratko, ako izbacimo iz glave ideološku radikalizaciju, čini se da je pod Karamarkom HDZ postao stranka koja je uspjela pronaći put prema stabilizaciji i sazrijevanju kad je u pitanju vođenje procesa. Je li dovoljno sazrio za povezivanje s potpuno drukčijim tipom stranaka te za istinsku transformaciju stranke iznutra te stoga i političke scene, baš kao i društva u cjelini? Može li Dinamo postati Bayern?
Što se tiče kadrovskih potencijala lijeve koalicije, čini se da su i u SDP-u manje skloni ponavljati greške kad su u pitanju imenovanja u javna i državna poduzeća te institucije, ali se nalaze pred širim izazovom popravljanja kadrovske strukture kad je u pitanju ključna struktura stranke. SDP mora stvoriti kvalitetnu konkurenciju ljudi s visokim razinama znanja i vještina među prvih 200-300 ljudi stranke. SDP mora imati intelektualne frakcije koje će se natjecati ljudskom kvalitetom budućih političkih klanova. SDP je stranka koja danas ima popriličnih problema s formiranjem zaista dobre upravljačke strukture kad su kadrovi u pitanju, a nejasno je hoće li imati snage to promijeniti.
Činjenica da ulazimo u transformaciju političke scene otvorit će i novo propitivanje svih ključnih političkih, gospodarskih, ideoloških i kulturnih pitanja. Puno je toga otvoreno, društvo mora odraditi proces kristalizacije općih interesa u definicijama pojedinih stranaka i definicijama političkih saveza. Pojam reformi morat će barem donekle značiti nešto slično, recimo, Karamarku i Čačiću ili Milanoviću i Holy. Je li to zaista moguće?
Pa postoje dvije opcije: ili će netko sazreti kao lider te se nametnuti u vođenju promjena ili ćemo imati redefiniranu političku scenu koju će postupno korigirati mediji i birači. Prvo bi bilo bolje jer bi stvari išle brže.