Najšokantniji zaključak iz statistike da 91 posto ljudi prihvaća Uvjete korištenja online bez da ih pročita, je da 9 posto ljudi uopće pročita te uvjete. Zakonske regulative pokušavaju traženjem tih pristanka zaštititi korisnike i ograničiti moć digitalnih platformi vrteći se oko najbitnije komponente online transakcija – podataka.
Trenutno pet najvrjednijih kompanija na svijetu – Alphabet, Facebook, Microsoft, Amazon i Apple – su tehnološki giganti koji profit ostvaruju upravo u sferama digitalnog. Stoga nije neobično da se sve češće diskutira o ograničavanju moći tih kompanija, o zloupotrebama podataka i načinima na koje regulativa može sustići ovu rastuću i ne baš do kraja razumljivu industriju.
Skupljanje podataka o nama samo po sebi ne treba biti negativno, tako kompanije dobivaju feedback i poboljšavaju svoje proizvode, rade na novima za kojima postoji interes tržišta, a svojim rastom korisnicima omogućavaju sve bolje, brže i filtriranje iskustvo kupovine, komunikacije, informiranja i svega ostalog što radimo online. Druga strana medalje je puno mračnija i dovodi u pitanje klasično shvaćanje monopola i namjernog obmanjivanja korisnika. Tako su prošlu godinu obilježili skandali s korištenjem podataka za namještanje izbora, plasiranjem lažnih vijesti i prosljeđivanjem trećim stranama bez pristanka korisnika.
Otkrića vezana za Cambridge Analyticu, rusko miješanje u američke izbore, kao i svjedočenje Marka Zuckerberga, samo je ojačalo tjeskobu da tehnološke korporacije mogu utjecati na gotovo sve sfere našeg života, istovremeno akumulirajući veliko bogatstvo. Upravo zato se sve češće podatke naziva naftom digitalnog doba. Iako na prvi pogled apstraktno, podaci jesu resurs baš kao i neke sirovine čija je proizvodnja i prodaja obilježila prethodna stoljeća. Kroz prisutnost online, ali i korištenje pametnih satova, automobila, javnih prijevoza, sudjelujemo u produkciji najvećeg resursa današnjice. Slično kao što je bilo i s naftom, problem je koncentracija moći, odnosno novca u nekoliko ruku, ali rješenju se ne može pristupiti na isti način.
Stručnjaci, prema pisanju Guardiana, smatraju da razbijanje monopola kroz ograničavanje moći tehnoloških kompanija ne bi bilo dovoljno te predlažu nacionalizaciju podataka. Ideja sama po sebi ima smisla jer bogatstvo zarađeno na resursu kojeg ljudi produciraju tako se može vratiti u društvo kroz ulaganja u zdravstvo, infrastrukturu ili obrazovanje.
Zasad se ipak radi o idealu jer iskustvo i nas 91 posto treba učiniti opreznima u spremnosti da popuštamo žrtvujući svoju slobodu i privatnost, što efektivno činimo predajući sve podatke, ne bismo li dobili osjećaj inkluzivnosti i sigurnosti. Još opreznijima nas treba učiniti u vjeri da će enormno bogatstvo koje leži u podacima, a koje može pomoći u ekonomskom razvitku zemlje kroz nacionalizaciju, biti pravilno iskorišteno, a ne upereno protiv neistomišljenika obogaćujući ponovno samo nekolicinu.
Samo malo, hoće li to onda značiti da to što su neki ugledni građani iznosili osjetljive tajne podatke haškom tribunalu i stranim agencijama, da će to postati kažnjivo? Znači li to i da DORH više neće smijeti odavati tajne podatke sa zatvorenih suđenja? To onda više neće biti zanimljivo jer nam novine više neće moći plasirati poluistine, već samo bajke. Istinu ne smiju jer to neke boli.