Ti si jedan hrvatski krvnik svog naroda, izrod, hulja. Znam te stara jugoslavenčino. Okružen si huljama, zlotvorima pa ne znaš što radiš. Za milione Hrvata, zapamti, je Tuđman Bog - svetinja. A tko dirne u svetinju, znaš što ga slijedi.
Navedene opominjuće riječi, prema vlastitom pisanom svjedočanstvu, dobio je u lipnju 1997. godine Ivan Supek, tadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Anonimno prijeteće pismo bilo je posljedica otvorenog pisma koje je Supeku uputio tadašnji hrvatski predsjednik i kolega akademik Franjo Tuđman. U pismu je Supeku s najvišeg mjesta upućen prijekor zbog sudjelovanja u međunarodnoj zavjeri protiv mlade Republike Hrvatske te zbog, ni manje ni više nego poticanja na ubojstvo hrvatskog predsjednika.
Franjo Tuđman na taj je način odgovorio na otvoreno pismo Ivana Supeka koje je sadržavalo brojne kritičke zamjerke smjeru u kojem idu hrvatska politika i društvo.
Pismo jednoj starici
"Ništa me nakon onog Tuđmanova pisma nije tako potreslo kao krik jedne starice: hoćete ubiti našeg Franju... između režanja na telefonu: ubit ćemo mi prije tebe, izdajico, prolomila je iz te stare žene iskrena bol kako ja ne volim poput nje Vrhovnika, koji je napokon ispunio tisućljetni hrvatski san. Možda je njezin sin ili unuk poginuo u obrani domovine, možda je sama bila prognana iz svoje kuće i zavičaja, možda, možda...", napisao je tada 82-godišnji Supek u tekstu naslovljenom "Pismo jednoj starici".
Supek je želio s tom ženom razgovarati, pitati je o njenoj boli, objasniti joj, pa ako treba ispričati i čitav svoj život... ali nije dobio priliku, slušalica je nakon krika s druge strane bila spuštena. Zato joj je napisao pismo.
"Oh, ta moja starica! Nikada me nije srela, niti je išta pročitala od svega onoga što već piše od pola stoljeća pišem i za nju, da, za nju u prvom redu. U njezinim zjenicama raširenim od užasa rastao sam u ubojicu Spasitelja, u Antikrista..."
Nije to za Ivana Supeka bilo ništa novo. U velikom ispovjednom i programatskom tekstu, koji ćete lako, prema autoru i naslovu pronaći na internetu, Supek se sjeća mnogih takvih trenutaka samoće koja je bila posljedica njegovog nepristajanja da bude dijelom bilo kojeg stada ili krda. Nikada nije bio član nijedne političke stranke. Nikada.
"Uoči rata (Drugog svjetskog) nasrnuo je na mene vođa studenata-ustaša, a jače od podignute željezne šipke zaprepastio me njegov urlik: sluga Moskve! - premda sam u to doba govorio i pisao protiv staljinizma želeći pučku frontu podići na humanističku razinu istine, slobode i pravde."
Nažalost, oni koji vitlaju psovkama i šipkama obično ne čitaju. Upravo je Supek nakon vijesti o potpisivanju pakta Hitler-Staljin prekinuo svaku vezu s hrvatskim komunistima. Kasnije je svoju je znanstveničku nezavisnost sačuvao i u partizanima, a na ratnom Kongresu hrvatskih kulturnih radnika u Topuskom održao je vizionarski govor protiv zloupotrebe atomske energije i nuklearnog oružja. Više od godinu dana prije Hiroshime i Nagasakija.
Svjestan da njegov priziv, kako sam piše, nikada neće stići do ojađene starice, Supek ipak piše i o vremenu provedenom u Gestapoovoj tamnici u Njemačkoj, o tome zašto se priključio partizanima, o prijekorima i čuđenju partijskih moćnika što se usuđuje braniti već osuđenog i ubijenog Hebranga, pa i o poslijeratnom sukobu s Miroslavom Krležom koji ga je, kao partijski sekretar Akademije, pozivao na red zašto nije član Komunističke partije.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nedavno je obilježila stogodišnjicu Supekova rođenja. Razni akademici govorili su o velikim zaslugama i tragovima koje je Ivan Supek ostavio na raznim područjima: od teorijske fizike, osnivanja Instituta Ruđer Bošković, do filozofskih i književnih djela i nadasve njegovog nepokolebljivog, univerzalnog humanizma za koji se zalagao u krugu nekih od najvećih umova 20. stoljeća. Nije zaboravljen ni njegov veliki doprinos osamostaljenju i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. "Bio je dokazani, a ne deklarativni domoljub, ali istovremeno i građanin svijeta", zaključio je u HAZU svoje izlaganje o Supeku Zdravko Radman.
Uspravan i častan čovjek duge sijede kose blijedi iz hrvatskog kolektivnog sjećanja i u javnosti koju je Supek svojom posljednjom voljom isključio iz svoje smrti za koju smo saznali tek nakon što je već bio pokopan. Bila je to jasna poruka svima koji bi sigurno rado bili držali pompozne, patetične i licemjerne govore nad njegovim odrom i otvorenim grobom.
Međutim, Supek je ovih dana opet progovorio. U čast stogodišnjice njegova rođenja objavljen je zbornik radova više autora pod naslovom "Preživljavati usprkos". Nikola Biliškov, urednik knjige u izdanju nakladnika Izvori, s velikom strašću zastupa Supekov humanizam, opredjeljenje za čovjeka i opće dobro, a protiv trenutno vladajućeg neoliberalnog kapitalističkog fundamentalizma koji, između ostalog, razara i znanstveničku slobodu, kreativnost, znatiželju i maštu, ali isto tako i odgovornost koja nestaje pred drugim imperativom - služenjem profitu.
Ne utopija, nego program
I sam fizičar Instituta Ruđer Bošković, Biliškov se višekratno poziva na Supekov "trinitas", trojstvo filozofije, znanosti i umjetnosti. Supekov sjajni trag slijede i autori ostalih tekstova u zborniku. To nisu samo podsjećanja i pohvale, to su većim dijelom aktivistički članci koji pozivaju na obnavljanje univerzalnih humanističkih ideja koje je zastupao Supek, i to ne kao utopije, nego kao programa koji je jedino moguće rješenje za sveopću krizu u kojoj se ne nalazi samo Hrvatska, nego i svijet.
Na početku knjige objavljen je i dragocjeni dokument: opsežni razgovor koji su sa Supekom 2006., dakle godinu dana prije njegove smrti, vodili znanstvenici okupljeni na znanstveničkom internetskom portalu Connect. U tom svom praktički posljednjem obraćanju javnosti Ivan Supek izrekao je i svoju oporuku:
"Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemeljeno na načelima humanizma. Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli.
Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj. Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti. Mi smo izgubili rat."
Ako su Ivan Supek i njegovi istomišljenici izgubili rat, a očito je da jesu, onda treba razmisliti tko ga je dobio. Počnimo od Hrvatske. Ne pustoše li i danas javni prostor bujice mržnje? Ne bi li Supek i danas bio proglašen izdajnikom i jugoslavenčinom? Ne bi li i danas većina jedne i druge boje prezrivo okrenula leđa Supekovoj sijedoj glavi sa zaključkom: ovaj nije naš? Ali, između mnogih Supekovih pouka treba pamtiti i ovu: razgovor treba nastaviti i onda kada druga strana zalupi slušalicu. Usprkos!