Na bojišnici kod Saarburga, na njemačko-francuskoj granici, u Prvom svjetskom ratu snimljena je fotografija na kojoj se usred polja vidi visoko kameno postolje, a na njemu kip čovjeka ruku podignutih u zrak. Izgleda kao čovjek koji se predaje. Ali, to nije bilo koji čovjek. Po krpi privezanoj oko bokova u golom čovjeku prepoznajemo Isusa Krista. Na staroj se fotografiji naziru i čavli koji vire iz probodenih nadlanica, a premda mu lice gleda na drugu stranu, pa se ne vidi je li na njemu izraz agonije ili smirenosti u smrti, čovjek kojeg prikazuje ovaj kip usred pustog polja nesumnjivo je živ. On uspravno stoji, a visoko podignute ruke mogu se tumačiti i kao znak predaje, ali isto tako i nadmoći kojom netko tko se smrti ne boji zaustavlja silu, ma kakva ona bila, koja ide prema njemu.
Križ je raznijela granata
Naime, raspelu usred pustog polja nedostaje križ. Drvo na kojem je Isus bio razapet raznijela je granata, čudesno ne oštetivši nijedan prst Raspetog. Što više gledam fotografiju, sve mi je jasnije zašto ju je bečki književnik, pjesnik i novinar Karl Kraus 1926. godine objavio na kraju jednog od izdanja svoje knjige "Posljednji dani čovječanstva". I čestitam Josipu Panduriću, uredniku nedavno objavljenog prvog hrvatskog izdanja te knjige, što je Krausov postupak ponovio, a knjigu i inače opremio brojnim vrlo korisnim opaskama.
U europskoj i svjetskoj povijesti, književnoj i općoj, Kraus je poseban slučaj i iznimka. Bio je nenadmašan stilist, vladar riječi i svog materinjeg njemačkog jezika, uvjeren da su red u jeziku i red u mislima nerazdvojivi. Prepametan, principijelan, pedantan, zajedljiv, nepopustljiv i nadasve samostalan. Bio je nenadmašan polemičar i osamljeni oklopljeni vitez u neprestanom jurišu na korupciju – između ostalog osobito u novinarstvu, na ljudsko licemjerje i pokvarenost, a u prvom redu na ljudsku glupost.
Bilo mu je 25 godina kada je 1899. počeo izdavati i sam samcat ispisivati svoj časopis Die Fackel, što na njemačkom znači baklja. Zadnji, 922. broj objavio je u veljači 1936. U lipnju iste godine je umro. Krausova egocentričnost i samouvjerenost najčešće je bila itekako utemeljena u velikom znanju, nepokolebljivoj opredijeljenosti za humanističku etiku i čeličnoj logici argumenata. Ovo će biti sasvim dovoljno natuknica o Krausu da one upućene u njegov lik i djelo ne zamore, a da u onima kojima je nepoznat pobude zanimanje. Za one prve objavljivanje hrvatskog prijevoda "Posljednjih dana čovječanstva" najveći je neproglašeni praznik. Pred onima drugima jedno je od najvećih literarnih otkrića njihova života.
Evo, baš gledam, u katalog Knjižnica grada Zagreba do sada je uvedeno samo pet primjeraka ove dragocjene knjige u nakladi Disputa, u sunakladništvu s Hrvatskim filološkim društvom. Ali, svih je pet knjiga posuđeno. U ovom vremenu zgušnjavajuće gluposti, prostote i pokvarenosti čovjeka tješi i sjaj tih pet baklji što su ih gradom raznijeli čitatelji. Sead Muhamedagić, u čijem je prijevodu Disput već bio objavio dvije knjige Krausovih aforizama ("Izreke i protuslovlja" 2001. i "Pro domo et mundo" 2006.) na Književnom petku u Gradskoj knjižnici, posvećenom novoj knjizi, pričao je kako je još kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno po pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima "Posljednje dane čovječanstva". Sada, četrdesetak godina kasnije, prijevodu i prepjevu djela s njemačkog na hrvatski posvetio je godinu dana života. Trud se isplatio, a u plodovima će sigurno uživati mnogo više ljudi od onih pet članova zagrebačkih gradskih knjižnica. To, doduše, neće spriječiti masu da uvijek iznova srlja kamo god je pošalju, ali, dok se mrači, svako je svjetlo dobrodošlo.
Pod plamenom Krausove dubokoumne, a prema većini sila koje gospodare ovim svijetom s pravom sarkastične satire, čovjek drugačije čita već i obične administrativne napomene na prvim stranicama ove knjige. Uz obavijest da je projekt, a riječ je o velikom izdavačkom pothvatu, realiziran uz potporu Europske komisije, stoji i sljedeća rečenica: "Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane".
Ohoho! Očito se radi o još jednoj glupavoj izmišljotini europske birokracije koja bi sebe i sve nas, europske građane, htjela zaštititi od bilo kakvog rizika i pogibelji, od kvrgavih krastavaca pa do potencijalne odgovornosti za uporabu informaciju iz nekog književnog djela. Ali, u ovom je slučaju Europska komisija dobro procijenila da bi i sama mogla biti oprljena žestinom Krausova štiva kad bi se ono, božesačuvaj, danas primilo prevelikog broja čitatelja. Ili novinara i pisaca.
Na našu sreću, jer smo još živi, i na našu nesreću, jer je Kraus u većini stvari strahovito u pravu, posljednji dani čovječanstva traju evo već čitavo stoljeće. Nemisleće mase i dalje hrle za parolama i zastavama, a masovne i nacionalne histerije raspiruju se još lakše i brže nego onih lipanjskih i srpanjskih dana 1914. u kojima počinje Krausova drama. Pri tom i dalje isti likovi iz svega toga izvlače korist, od rodoljubnih džepara na demonstracijama do profitera svih kalibara i fela.
Najveća od svih laži
Pišući intenzivno od 1914. do 1917., Kraus je u svoju fantazmagoričnu, ali i dokumentarnu dramu ugradio sve što se tih ratnih godina govorilo, pisalo, šaptalo i vikalo od bečkih kavana i ulica pa do krvavih rovova najudaljenijih ratišta. Osim nebrojenih povijesnih likova i statista, u knjizi se svako toliko pojavljuju i raspravljaju Optimist i Gunđalo. Gotovo sve što kaže ovaj drugi stoji i danas. Na primjer, misao da ratovi, poput ispaljene kugle, čovječanstvu kroz jedno uhu uđu, a na drugo iziđu.
No, da se vratim onom Kristu s njemačko-francuskog bojišta i s kraja Krausove knjige. Tom slikom završava poglavlje Posljednja noć, epilog knjige. U alegorijskim stihovima promiču leševi i kosturi uzalud poginulih, a ispred zbora hijena pleše njihov gospodar, manipulator, glavni urednik i propagandist, sam Antikrist.
U velikom finalu tutnji bitka, domovina zove, glas viče: "Juriš uspio. Noć divlja bje. Razorena Božja slika je!"
I onda, posljednji glas, Glas Božji:
"Ja to nisam htio". I još samo ona slika Krista bez križa.
Stotinu pouka izvire iz Krausove knjige, stotinu laži raspršuje se pred njegovom bakljom i nije slučajno za sam kraj ostavio obračun s onom najvećom: o Bogu na našoj i samo našoj strani. O raspelu sa slike ne trebamo znati na čijoj je zemlji i čija mu je granata raznijela križ. Ali jedno moramo znati: nije bio raspet ni za Njemačku, ni za Francusku, a ni za Hrvatsku, ma što god o tome čuli na stopostotno-hrvatskim misama s nacijom na oltaru. Računica je Njegova čista, sveobuhvatna i bez ostatka: stoposto za čovjeka. Ali, oni koji o tome lažu ne vjeruju ni Evanđelju, neće ni Krausu.
>> Na Isusovu grobu je poseban osjećaj koji kao da nije s ovoga svijeta
Kliknem na portal Vecernjeg lista ugledam naslov clanka i rekoh 100% Pofuk. Provjerim i odmah zatvorim niti ne citajuci.