Ne, jedrilicom se ne može na Himalaju, ali može se oploviti južnoamerički rt Horn, što je u svijetu moreplovaca ravno osvajanju Mount Everesta. Upravo je taj san svakog nautičara uspio ostvariti Saša Fegić, 42-godišnji jedriličar iz Zagreba, i to nakon punih 28 mjeseci putovanja tijekom kojih je – oplovio cijeli svijet. Na avanturu života krenuo je 17. lipnja 2018., a u Hrvatsku je ponovno uplovio 17. listopada ove godine. Početak i kraj puta bila je luka u Malom Lošinju, iz koje ga je Hrvatska prije više od dvije godine s uzbuđenjem, podrškom, ali i strepnjom ispratila, a sada s oduševljenjem i ponosom dočekala. Između ta dva datuma Saša je napravio krug oko zemaljske kugle, posjetio 25 lokacija, upoznao ljude iz cijelog svijeta te proživio niz avantura.
– Jako sam sretan što sam uspio, ali iskreno, još ne mogu vjerovati da sam se vratio kući i zapravo još nisam svjestan što sam napravio. Vjerojatno ću tek s vremenom shvatiti da sam uspio ono što su samo rijetki prije mene iz Hrvatske postigli – govori Saša koji, iako skromno govori o svom putovanju, zna da su mnogi vrhunski jedriličari i s većim brodovima od njegova morali odustati u svom naumu na toj ruti. Dio, naravno, ovisi o pripremi i sposobnosti jedriličara, no dobar dio odlučuje sreća pa Saša ističe kako ne smatra da je osvojio ocean. Ocean mu je samo bio dovoljno naklonjen te ga je pustio da prođe.
VIDEO Saša Fegić otkriva najteže trenutke plovidbe oko svijeta
To je moj dječački san
S obzirom na sve opasnosti i izazove koje put oko svijeta donosi, postavlja se pitanje tko je spreman odvažiti se na takvu avanturu i koji su mu motivi, a neobično je čuti da je to dječački san rođenog Zagrepčanina. On pak u šali kaže kako je možda baš zato bio dovoljno lud i hrabar jer nije mogao ni zamisliti što ga na moru čeka.
– Šalu na stranu, jedrim većinu života, već više od 25 godina i, kada sam konačno kupio jedrilicu, onda sam dobio priliku i želju otići “malo” dalje. Do tada sam godinama radio kao skiper i instruktor te sam bio rekreativni natjecatelj na regatama. Na moru sam provodio više od 200 dana godišnje i prošao sam cijeli Jadran te dio Sredozemlja i sjevernoatlantske obale, no ocean je sasvim novi izazov, a posebice učiniti krug oko cijelog svijeta – kaže nam te objašnjava kako je svoj put odlučio dodatno zakomplicirati odabirom najopasnije moguće morske rute koja uključuje plovidbu od zapada prema istoku, preko tri oceana i oko tri najjužnija rta – Dobre nade na jugu Afrike, rta Leeuwin u Australiji i južnoameričkog Horna, koji je najopasniji. Takozvana “južna ruta” uključuje plovidbu kroz “urlajuće četrdesete” i “vrišteće pedesete” stupnjeve geografske duljine i malo je mornara odabire. Puno je ugodnija, naime, klasična ekvatorijalna ruta “po sredini” Zemljine kugle.
– Uistinu samo rijetki idu južnom rutom, no jednom kada sam si zadao taj cilj, više nije bilo povratka. Svu sam svoju energiju u tom trenutku usmjerio u to da oplovim tri južna rta. Bilo je “sada ili nikada”, dok sam još dovoljno mlad i lud – ističe Saša, za kojeg su u mnogim lukama u kojima je pristao zaključili kako je to “onaj koji ide u suprotnom smjeru”. Ipak, Saša pri ostvarivanja svog cilja nikada nije bio sam. Iako je on jedini koji je otplovio cijelu rutu, imao je nekoliko suputnika koji su se izmjenjivali po etapama.
Na prvom dijelu puta, od Malog Lošinja do talijanske obale te dalje do sjevera Afrike pa kroz Gibraltar do Kanara i Zelenortskih Otoka, na jedrilici je bila peteročlana posada. Doduše, dok su planovi još bili u nastajanju, bilo je i puno više hrabrih, no kada se uistinu trebalo otisnuti na pučinu, ostao je tek manji broj spremnih na avanturu. Potom su se i oni iskrcali nakon izlaska na Atlantik te su na brodu ostali samo Saša i njegova partnerica Marina Đukanović. Ova marketinška stručnjakinja u turizmu iz Malog Lošinja koja se bavila turizmom, prije nego što je upoznala Sašu nikada nije bila na jedrilici, a s njim je prvi put zaplovila tek 2016. godine. Iako je bila uključena u pripremu, priznaje kako nije mislila da će postati dio ekspedicije, a u konačnici je oplovila polovicu rute oko svijeta. – Uopće mi nije bilo teško biti na brodu i drago mi je da sam to iskusila jer se preko fotografija i iz priča ne može uopće pojmiti kako je na moru – ističe Marina, koja je Saši bila suputnica sve do Južnoafričke Republike, a upravo je taj dio puta u konačnici ispao jedan od najzahtjevnijih i najopasnijih. Iako je do tog trenutka sve išlo po planu, točno im je na pola puta do Cape Towna puknuo vijak koji drži prednju priponu, odnosno sajlu koja nosi veliko prednje jedro i učvršćuje jarbol. Brzo su reagirali i spasili jedro, ali...
– Zbog jednog smo vijka od svega 20-ak dolara morali što prije stići do najbliže luke u kojoj će biti moguće popraviti brod, a ona se nalazila – u Brazilu! To znači da smo morali skrenuti 1200 milja na zapad te dva puta preploviti Atlantik.
Malo je reći da nam to nije bilo u planu. Potom smo morali prijeći još 4200 milja da dođemo do Cape Towna – prepričava Saša Fegić, kojemu se u Africi pridružio novi suputnik, a Marina se vratila u Hrvatsku. Nebojša Petrović rodom iz Zemuna koji je živio u Zagrebu te radio kao instruktor joge i povremeni taksist odlučio je auto zamijeniti brodom te se pridružiti Saši na cijeloj etapi od juga Afrike do Južne Amerike iako je do tada imao tek malo jedriličarskog iskustva na Jadranu, a na oceanu nikad nije bio. Dvojica prijatelja koja se do prije nekoliko godina nisu ni poznavala tako su zajedno prešla više od 18.000 milja i oplovila sva tri legendarna rta.
Naravno, nisu bili sami jer je uz njih cijelo vrijeme bio HIR3. Upravo je to, naime, naziv desetometarske jedrilice na kojoj je Saša Fegić oplovio svijet. Iako bi se moglo pomisliti da je zagrebački moreplovac bio najiskusniji na ovoj avanturi, zapravo je to bila ova kultna jedrilica koja je u svojoj povijesti duljoj od 40 godina prošla više od ijedne druge u Hrvatskoj. Na njoj je, naime, legendarni Mladen Šutej 1981. sam preplovio Atlantik, a potom i rt Horn zajedno s Ozrenom Bakračem. Pritom je HIR3 bio i zvijezda poznatog dokumentarnog serijala “Jedrima oko svijeta” Marija Saletta, no potom je stradala u dubrovačkoj luci tijekom rata.
VIDEO Saša Fegić krenuo na put oko svijeta legendarnom jedrilicom HIR 3
Ostali bez veze i struje
– HIR3 je bila najpoznatijih hrvatska jedrilica puno prije ove ekspedicije. Za nju je znala svaka osoba koja je imala barku, a ja sam je pronašao u Vrsaru u jako lošem stanju – kaže Saša koji je svoju jedrilicu za putovanje svih putovanja kupio 2014., nakon čega su mu trebale dvije godine da je osposobi za plovidbu po Jadranu te još dvije da bude spremna za ocean. Saša ističe kako je HIR3 tijekom cijelog putovanja odlično surađivao, a najdulje koliko je bio na njoj bez kopna je čak – 85 dana. Najzahtjevniji dio puta za njega i Nebojšu, odnosno “Hirovce”, kako ih se od milja naziva, bio je od Afrike do Australije. Iako su očekivali da će putovanje od 5000 milja trajati maksimalno dva mjeseca, Indijski ocean nije imao milosti.
– Na sve se čovjek navikne, ali život na oceanu je doista zahtjevan. Nema pauze, nema stajanja. Vozi se stalno. Nekome treba pet minuta, nekoliko pet dana, no tijelo s vremenom prihvati da je stalno na valovima. I onda se radi sve kao i kod kuće, nakon buđenja kuhamo kavu pa čitamo vijesti. Potom treba skuhati ručak, oprati suđe… Suprotno nekim mišljenjima, na brodu se jako dobro jede, stalno smo kuhali, a usred Indijskog oceana smo i burek napravili! Naravno, tu je i puno brige za brod, no još ostane jako puno slobodnog vremena za razmišljanje, čitanje, pisanje… Slali su nam prijatelji i vijesti i novosti iz Hrvatske, to je posebno zabavno čitati kad si daleko, većina zvuči apsurdno – prepričava Saša te dodaje da postoje i krizne situacije u kojima nema opuštanja. Jedan od većih problema je HIR3 zadesio na kraju druge etape, kod australske obale kada je ponovno puknuo isti vijak kao s početka priča. No ovog je puta bio mrak, a more nemirno, no uspjeli su stići do obale, te ih je australska obalna straža morala odvući u Melbourne. Ekipa je tako tek nakon popravka mogla produžiti do Sydneya te je u tom trenutku postalo sigurno da ekspediciju neće moći završiti u planiranih godinu dana. Od Novog Zelanda do Južne Amerike može se, naime, putovati samo kada je na južnom Pacifiku ljeto, a Hirovci su tu šansu krajem 2018. propustili te su morali čekati kraj 2019. godine. Iako ih je ta činjenica u početku snuždila, na putu su, kažu, naučili drukčije gledati na vrijeme i ne opterećivati se njime. Stoga su nekoliko mjeseci pauze iskoristili za odmor. Tri su mjeseca proveli u Australiji, mjesec su dana bili u Novoj Kaledoniji, a potom čak dva mjeseca na Fidžiju.
– Teško je reći koja mi je najdraža destinacija, ali Fidži je u potpunosti ispunio moja očekivanja. To je pravi tropski otok, kao iz priča, s pješčanim plažama i palmama – prepričava Saša Fegić. Vrijeme uživanja brzo je prošlo, a onda je došao trenutak koji su svi čekali – povoljno vrijeme za drugu etapu putovanja.
– Ići oko rta Horn u pogrešno vrijeme ravno je samoubojstvu. I inače je teško tako da smo mi u sezoni 2019./2020. jedina jedrilica koja je prešla južni Pacifik. To je najizazovnije mjesto na svijetu za jedriličare, nalazi se oko 800 milja od Antarktike i to je mjesto gdje se spajaju Tihi i Atlantski ocean. Hladno je, valovi su veliki, nema kopna, vrijeme je ekstremno i tamo je u prosjeku 300 dana godišnje loše vrijeme – kaže Saša koji je sa svojim suputnikom Tihi ocean preplovio za 66 dana. Za to su vrijeme prošli datumsku granicu, ali i “točku Nemo” koja označava najudaljenije mjesto na svijetu od bilo kakvog kopna. Bila je to situacija u kojoj je kopno toliko daleko, da su im najbliži ljudi astronauti na svemirskoj stanici koja prolazi nad njima. Hirovci su 22. siječnja ove godine oplovili Horn, a zanimljivo je istaknuti da je to bilo na 31. obljetnicu od kada je HIR3 prvi put oplovio taj rt.
– Imali smo sreće i ponosno smo ušli u Puerto Williams gdje smo naručili hladno pivo. Svaka misija mora imati neki konačni cilj, a nama je to bilo popiti piće u najjužnijem jedriličarskom klubu na svijetu, Yacht Clubu Micalvi – govori Fegić koji je onda započeo svoj povratak kući preko Argentine i Brazila. No da niti to ne bi prošlo lako...
– Kada smo otišli iz Puerto Williamsa, lupio nas je najveći val do tada, a vidjeli smo ih mnogo. Poplavio je cijeli brod, polomio palubnu opremu i uništio nam struju i elektroniku. Pred nama je bilo gotovo tjedan dana tijekom kojih nismo imali nikakav doticaj sa svijetom. Danas je, naime, tehnologija toliko napredovala da čak i jedriličar usred Tihog oceana može primati i slati poruke, no u tom smo trenutku bili odsječeni – govori te dodaje kako se najviše brinuo što će misliti oni koje njihovu avanturu prate iz dana u dan.
– Pratila sam stalno tu “crvenu točkicu” kako titra i bilo je strašno kada je nestala, ali poznajem Sašu i znam koliko je dobar brod. Zato nije bilo panike. Pretpostavili smo da se nešto dogodilo i da će se nekako izvući te da će nam se javiti – kaže Marina Đukanović koja se s posadom ponovno susrela u Mar del Plati gdje je obavljena zadnja smjena posade. Ona se ponovno ukrcala na HIR3, a Nebojša Petrović se vratio u Europu. Trebalo im se priključiti još ljudi, no...
Nismo mogli nigdje pristati
– Planove nam je pomrsila pandemija. Nebojša i ja smo se u zadnji trenutak uspjeli zamijeniti. Sve se zatvorilo, putovanja su se prekinula i nitko se više nije mogao priključiti – kaže Marina te kroz šalu zaključuje kako su ona i Saša na jedrilici uistinu bili u pravoj izolaciji. No, pandemija je sa sobom donijela i mnoge probleme.
– Bilo je praktični nemoguće bilo kamo pristati, a to bi značilo velike probleme u slučaju kvarova. Morali smo malo i promijeniti rutu. Bio nam je plan nakon Argentine posjetiti Rio de Janeiro i tome smo se jako veselili, no kako smo se približavali brazilskoj obali, tako su do nas počele stizati vijesti da se i tamo sprema “lockdown”. Doslovno smo u zadnji tren uspjeli uploviti u Rio Grande, najjužniju brazilsku luku. Naša nam je ambasada pomogla da nas legalno prime u zemlju, ne znam što bismo da su nam to zabranili s obzirom na to da brazilska obala ima 7000 milja – prisjeća se pak Saša.
On i Marina su tada, nakon treće plovidbe preko Atlantika konačno ponovno došli do Zelenortskih Otoka.
– Tamo nas ni uz najbolju volju hrvatskog veleposlanstva nisu pustili da izađemo s broda. U tom smo trenutku plovili već gotovo mjesec dana, no unatoč toliko dugoj karanteni, dopustili su nam da pristanemo i obnovimo zalihe, ali nismo smjeli nogom kročiti na kopno – prepričava dvojac. Srećom, nakon toga se situacija privremeno smirila pa su uspjeli doći do Madeire i Gibraltara, a do ljeta je i Europa bila ponovno otvorena.
– Dok smo čitali da se Europa zatvara, bilo je to kao znanstvena fantastika, nismo imali pojma što će nas dočekati – kaže dvojac, koji je najsretniji što na kraju svega može reći – da se slažu još bolje nego prije.
– Šalimo se da smo u trinaest mjeseci proveli više vremena zajedno nego ljudi koji su po 10 godina u braku. To je razdoblje u kojem se s nekime još više zbližite ili se toliko posvađate da nakon povratka više ne razgovarate, a i za takve slučajeve smo čuli. Tako da smo jako sretni što smo i dalje u dobrim odnosima sa svim članovima posade – govori Marina Đukanović te objašnjava kako su na brodu imali samo oko 6 kvadrata zatvorenog prostora. S obzirom na rutu, nisu susretali puno brodova tako da su im društvo uglavnom pravile samo životinje – ptice na nebu te delfini, ribe, ali i morski psi te kitovi u moru. Ljude su pak susretali u lukama i kažu kako su upravo uz druženja vezane za najveće anegdote na putovanju.
– Pokazalo se da je točno da su ljudi bolji što su dalje od civilizacije, a ako se dva jedriličara nađu u isto vrijeme na istom mjestu, odmah postanu najbolji prijatelji. Puno je ljudi pomoglo nama, mi smo pomogli kome smo mogli… A posebno su gostoljubivi prema nama bile hrvatske zajednice, u Australiji, na Novom Zelandu, u Argentini, Brazilu... – kaže Saša te dodaje da ga je ugodno iznenadilo što su gotovo svi stranci čuli za Hrvatsku, no samo u kontekstu nogometa s obzirom na to da je on zaplovio u 2018. godini.
Kako sve avanture koje je proživio ne bi ostale žive samo u njegovu sjećanju, Saša sada planira napisati i knjigu na temelju svojih brodskih dnevnika. Ima još mnogo planova, a prvi je da obnovi HIR3, koji je novu matičnu luku pronašao u Malom Lošinju.
– Nakon 40.000 milja u dvije i pol godine plovidbe, brod je u doista u lošem stanju. Gotovo da nema dijela koji ne traži pažnju, zamjenu ili popravak – kaže Marina, koja je cijelo vrijeme bila zadužena za praćenje financiranja projekta.
– Za prvotno uređenje jedrilice pokrenuta je crowdfunding kampanja. I Saša i HIR3 su poznati u jedriličarskoj zajednici pa su mnogi pomogli. Prije same ekspedicije pokušali smo naći sponzore, no bezuspješno jer im nismo bili dovoljno zanimljivi. Stoga smo potrošili ušteđevinu, prodali smo auto, stan dali u najam. Tijekom putovanja smo pokrenuli kampanju na stranici Patreon, gdje dijelimo razne sadržaje s ekspedicije, a može nas se podržati simboličnim donacijama – ističu Marina i Saša, koji su osnovali zajednicu SailingTribe. Cilj im je okupiti entuzijaste i zaljubljenike u jedrenje u svoje “pleme” te od iduće godine organizirati jedrenja po Jadranu. Nakon cijelog svijeta, vrijeme za uživanje na jadranskim valovima. Pronađite ih na sailing-tribe.com.
>> 'HIR 3 - brodski dnevnik' - blog Saše Fegića na Večernjakovoj blogosferi
To su naši hrvatski morski vukovi: Saša, Nebojša i Đukanovićka. Bravo.