Saša Fegić jedriličar je iz Zagreba koji je upravo ostvario svoj dječački san, san mnogih nautičara – oplovio je svijet pod jedrima svoje male sportske jedrilice. Učinio je to na sebi svojstven način, odabravši vrlo zahtjevnu rutu i brod koji su mnogi već otpisali, te većim dijelom samo s jednim članom posade na brodu. Rođeni Zagrepčanin, taj 42-godišnjak već više od 25 godina bavi se jedrenjem. Iako kontinentalac, kao skiper i rekreativni natjecatelj na regatama, na moru provodi više od 200 dana godišnje. Jadran je preplovio uzduž i poprijeko, povremeno se otisnuvši i malo dalje. Čitajući putopise poznatih nautičara i slušajući iskustva naših poznatih jedriličara i sam je počeo maštati o oceanskom jedrenju i plovidbi oko svijeta. Nakon 25 godina na Jadranu, gotovo da nema luke i uvale u kojoj nije pristao. Bilo je vrijeme da krene dalje.
Za svoj put odabrao je HIR 3 – samo deset metara dugu jedrilicu burne povijesti, a i sadašnjost joj je uzbudljiva. Sagrađena prije 41 godinu, ta jedrilica prošla je više svijeta od ijedne druge u Hrvatskoj i šire. S njom je Mladen Šutej 1981. sam preplovio Atlantik, a nešto kasnije oplovio i rt Horn, zajedno s Ozrenom Bakračem. HIR 3 je krajem 80-ih prvi put oplovio svijet i bio zvijezda poznatog dokumentarnog serijala “Jedrima oko svijeta” Marija Saletta.
Luke kvare mornare i brodove
Nakon povratka, brod je stradao u bombardiranju Dubrovnika te je imao čak 286 oštećenja od gelera, no spašen je i obnovljen te prodan u Istru, ali ga je novi vlasnik zapostavio. Luke kvare brodove i mornare, i brod koji se ne koristi neizbježno propada. Tako je i HIR 3, nakon 10 godina zanemarivanja, bio u iznimno lošem stanju kad ga je Fegić pronašao u Vrsaru. Jedva ga je prepoznao.
Naime, među njima već je postojala zajednička povijest. Susreli su se još 1992., netom nakon obnavljanja HIR-a poslije dubrovačkog stradanja. U jedriličarskoj školi Mladena Šuteja, tada 14-godišnjak, Fegić je učio osnove jedrenja. Sljedeći put kad ga je vidio, 20 godina kasnije, jedva ga je prepoznao – bilo mu je žao vidjeti legendarnu jedrilicu u takvom stanju. Zapušten i gotovo pred potonućem, HIR 3 nije djelovao obećavajuće, ali svjestan njegove povijesti, Saša ga je odlučio spasiti i povesti na još jedan krug oko svijeta.
Prave pripreme počele su 2014. odlukom da kupi i obnovi HIR. Uz pomoć prijatelja i kolega jedriličara u Poreču je pune dvije godine radio na osposobljavanju jedrilice da uopće zaplovi, a još dvije godine trajale su pripreme da bi mogli isploviti na ocean. U tom razdoblju konkretizirale su se i konture putovanja. U početku je to trebala biti klasična, ekvatorijalna ruta od istoka prema zapadu, koja prati povoljne sezone – jedri se u toplim morima, gotovo uvijek niz povoljne pasatne vjetrove. Ruta koju najčešće odabiru Europljani, kojom su već prošli Joža Horvat, Nenad Vlahović, Ivo Orlić i Leo Lemešić činila se idealnom za ležeran krug oko svijeta. No, u njoj nije bilo ništa nova, a on nije ležeran tip. Odlučio je oploviti svijet u suprotnom smjeru – od zapada prema istoku, i to južnom rutom. Koja ide preko južnog dijela Indijskog oceana i Pacifika, vodi kroz tzv. urlajuće četrdesete i vrišteće pedesete (roaring 40’s & furious 50’s) stupnjeve geografske duljine i oko tri legendarna rta: rta Dobre nade na jugu Afrike, rta Leeuwin na jugozapadu Australije i najvećeg od svih, rta Horn na jugu južnoameričkog kontinenta. Najveći je to izazov oceanskih jedriličara, ekvivalent osvajanju Mt. Everesta. Prolazi kroz najudaljenija mjesta na zemlji, daleko od trgovačkih ruta i bilo kakve civilizacije, kroz područja brzih i snažnih ciklona, gdje zbog nepostojanja kopna vjetrovi stvaraju divovske valove. Na južnoj ruti dokazuju se najsposobniji svjetski jedriličari u globalnim regatama poput Volvo Ocean Race i Vendée Globe.
– Nakon puno razmišljanja, odabrao sam teži put. Ruta kojom se jedri samo na sportskim regatama bila je prevelik izazov da bih krenuo ijednom drugom. Inspiracija su bili velikani koji su prošli tom rutom, od legendarnih Bernarda Moittessiera i Sir Robina Knox-Johnstona pa do jedinog Hrvata koji je dosad prešao tzv. Južni ocean – Vojana Lukatele koji je brojnim savjetima i sam pomagao u pripremama. Oduvijek sam slušao da se drukčije gleda na jedriličare koji su prešli Južni ocean i oplovili rt Horn. Morao sam pokušati. To mi je na kraju postala opsesija. Cijeli život okrenuo sam tako da idem prema jednom cilju – oplovljavanju svijeta oko ta tri rta.
Stalne nezgode
Tijekom priprema mnogi su govorili da bi željeli jedriti na nekoj od etapa u toj ekspediciji oko svijeta, ali kao i uvijek, dok su planovi u nastajanju puno je hrabrih. Iako se javilo stotinjak ljudi, kad su konkretizirani planovi, nije ostalo puno ozbiljnih kandidata. Umjesto da on bira posadu, posada je na kraju izabrala skipera.
Najviše je bilo zainteresiranih za plovidbu Sredozemljem, peteročlana posada isplovila je iz Malog Lošinja i do Kanarskih otoka brod je stalno bio pun. No jednom kad su izišli na ocean, od posade su ostali samo Marina i Nebojša. Marina Đukanović, marketinška stručnjakinja u turizmu iz Malog Lošinja, prvi je put jedrila 2016., netom nakon druge obnove HIR-a. Tijekom priprema često je sa Sašom jedrila na HIR-u i pomagala oko opremanja broda, ne razmišljajući o tome da će i sama postati dio ekspedicije. No u nedostatku iskusnijih, ohrabrila se i pridružila kao član posade. Etapa od Malog Lošinja do Cape Towna neplanirano je obuhvatila i dva prelaska Atlantika te joj neočekivano donijela golemo jedriličarsko iskustvo.
– Kada smo se upoznali, Marina nikad nije ni bila na jedrilici, ali zahvaljujući nevjerojatnoj volji i upornosti, samo nekoliko godina kasnije, sa mnom je prejedrila dva puta Atlantik, prešla više od 12.000 oceanskih milja i sada se pripremamo za treći prelazak Atlantika. Nebojša Petrović, rodom iz Zemuna, živi i radi kao instruktor joge i povremeni taksist u Zagrebu. On je imao nešto malo jedriličarskog iskustva na Jadranu, a na oceanu nikad nije bio. Njegova prva oceanska etapa, od Južne Afrike do Australije, duga je gotovo 6000 milja. Do prije tri godine se nismo ni poznavali, a sada smo zajedno prešli više od 18.000 milja i oplovili sva tri legendarna rta.
VIDEO Saša Fegić krenuo na put oko svijeta legendarnom jedrilicom HIR3
Dana 17. lipnja 2018. HIR 3 je s peteročlanom posadom isplovio iz Malog Lošinja i otisnuo se u avanturu. Plovidba Sredozemljem išla je po planu. Gotovo u dan točno odjedrili su sve etape, preko Sardinije i Gibraltara, od Kanarskih do Zelenortskih Otoka stigli bez incidenata i većih problema. No dalje je postajalo sve teže – 1200 milja južno od Zelenortskih Otoka, na putu prema Cape Townu, nakon pet dana jedrenja protiv vjetra i valova, na brodu puca vijak koji drži prednju priponu, sajlu koja nosi veliko prednje jedro i istodobno učvršćuje jarbol. U tom trenutku su na HIR-u samo Saša i Marina. Brzo reagiraju i spašavaju jedro, no bez prednje pripone prijeti opasnost da se sruši jarbol, pa ga privremeno učvršćuju konopima i mijenjaju plan – najbliža luka u kojoj je moguće popraviti brod nalazi se u Brazilu, stoga se upućuju 1200 milja na zapad, u Salvador.
Nakon popravka ponovo prelaze Atlantik, 4200 milja do Cape Towna, kako bi ekspedicija nastavila planiranom rutom. U Cape Townu se odvija smjena posade – Marina se iskrcala, a Nebojša se ukrcao na brod. Na Indijskom oceanu posada HIR-a nailazi na teška nevremena i jake vjetrove. Poučeni iskustvom s Atlantika, ne forsiraju jedrenje protiv vjetra, pa za prelazak te 5000 milja duge etape od Cape Towna do Pertha posada HIR 3 mora prejedriti čak 6000 milja. Tijekom obilaska Australije, na ulazu u Bassov tjesnac, ponavlja se incident s Atlantika, samo u puno težim okolnostima. Opet puca prednja pripona, odnosno dio koji je učvršćuje, no ovaj put usred noći i u puno težim uvjetima. Cijelo prednje jedro biva razderano, a da bi spriječili rušenje jarbola, Saša i Nebojša režu ostatke jedra kako bi ga spustili i smanjili opterećenje na jarbol. U Melbourneu saniraju štetu i uklanjaju problematični sustav za namatanje prednjeg jedra te nastavljaju dalje prema Sydneyu.
– Lom prednje pripone nasred Atlantika natjerao nas je na skretanje s izravne rute prema Južnoj Africi i plovidbu prvo preko Atlantika, do 1200 milja udaljenog Salvadora, pa drugi put preko Atlantika do više od 4200 milja udaljenog Cape Towna. To nas je toliko usporilo da je odmah bilo jasno da ćemo propustiti povoljnu sezonu za prelazak južnog Pacifika i obilazak Horna, što je značilo godinu dana dulju plovidbu od planirane. Ispalo je dobro jer smo izbjegli jake ciklone koje su harale te godine kada je i na Atlantiku i na Indijskom oceanu bilo više spašavanja jedriličara, a dalo nam je i mogućnost odmora i opuštanja nekoliko mjeseci u tropima. Stanku od tri mjeseca, Saša i Nebojša provode na egzotičnom otočju – Nova Kaledonija, Vanuatu i Fidži našli su se baš na prikladnoj udaljenosti da se posada skloni od zime i prikupi snagu za nastavak putovanja. U Aucklandu, na Novom Zelandu pripremaju se i obnavljaju brodske zalihe uz veliku pomoć hrvatske iseljeničke zajednice, te u listopadu 2019. započinju najzahtjevniju etapu – preko južnog Pacifika i oko rta Horn. Na Pacifiku ih prate povoljni vjetrovi i brzo jedre prema istoku, no kako je rt Horn na 56. stupnju, moraju se spustiti duboko u hladne vode Južnog oceana. Pred Južnom Amerikom ciklone postaju sve češće i sve snažnije, a valovi postaju divovski, pogotovo pred ulazom u Drakeov prolaz. Ipak, sreća prati hrabre pa je posadu HIR-a poslužilo dobro vrijeme za obilazak oko Horna. HIR je 22. siječnja po drugi put obišao taj zloglasni rt, a Saša Fegić i Nebojša Petrović oplovili su i treći znameniti rt u nizu. U Puerto Williamsu priuštili su si konačno dugo željeno pivo u najjužnijem jedriličarskom klubu, Yacht Clubu Micalvi. Nakon toga počeo je povratak, preko Argentine i Brazila prema Hrvatskoj. U Mar del Plati obavljena je još jedna smjena posade – Nebojša se iskrcao i vratio u Europu, a Marina se vratila na HIR. Nakon dva mjeseca, par je po drugi put uplovio u Salvador te je time zatvoren puni krug oko svijeta. Od isplovljavanja iz Salvadora prošao je 631 dan, a za puni krug Fegić je s HIR-om preplovio 25.420 milja.
Koja je etapa plovidbe bila najdulja i gdje su valovi najveći?
– Trebalo nam je 85 dana da prijeđemo 5970 milja od Cape Towna, oko rta Dobre nade, preko južnog Indijskog oceana do Pertha. Za gotovo istu udaljenost, od Aucklanda, preko južnog Pacifika, oko rta Horn do Puerto Williamsa u Čileu trebalo nam je “samo” 66 dana. Kaže se da se valovi ne mjere u metrima i centimetrima, nego da se mjere količinom straha. Velikih valova smo imali na svim oceanima, ali jedan je do sada bio uvjerljivo najveći. Na južnom Atlantiku, na putu od Puerto Williamsa prema Mar del Plati, na dvjestotinjak milja od obale Patagonije jedan val nas je gotovo prevrnuo. Poplavio je brod, polomio palubnu opremu i uništio nam struju i elektroniku, unutra je bio krš i lom. Marina je taman bila u dolasku, pa je donijela nove dijelove i opremu, te smo zajedničkim snagama svi troje doveli brod u red.
Brodska kuharica
Koji je dio putovanja bio najopasniji i jeste li se našli u životnoj opasnosti?
– Rute preko južnog Indijskog oceana i južnog Pacifika zasigurno su najopasnije. Ne samo zbog čestih jakih ciklona koje se ondje stvaraju i uzrokuju jake vjetrove i ogromne valove koji bez ikakva kopna da ih ublaži rastu do nevjerojatnih visina, nego i zbog činjenice da trgovačke rute ne prolaze onuda, a najbliže kopno je tisućama milja daleko, što u slučaju bilo kakvih problema, pomoć i spašavanje čini gotovo nemogućim. Svaki kvar i lom na brodu je potencijalno opasan po život, ali ne razmišljam o tome. Bilo je teških trenutaka i opasnih situacija, ali u tom trenutku nemamo vremena za razmišljanje o opasnosti, jer treba napraviti sve što se može da se sigurno nastavi plovidba. Neke od najvećih kriza bile su puknuće prednje pripone u Bassovu prolazu kod Tasmanije, nokdaun na Indijskom oceanu i gotovo prevrtanje na južnom Atlantiku. No preživjeli smo sve to. Susreti na oceanu su rijetki, ali kad se dogode, gotovo uvijek su za pamćenje. Najčešći pratitelji broda su ptice, a ogromni albatrosi oko Horna su najimpresivniji. Svaki put kad se pojave dupini i počnu plivati uz brod, raspoloženje posade se poboljša. Igre dupina nikad ne dosade. Kitove su susretali rijetko, a na cijelom putu vidjeli su samo dva morska psa. Jednog ispred Cape Towna i jednog ispred Sydneya. Druge je brodove posada HIR-a susretala rijetko, budući da su većinu vremena plovili daleko od obala gdje su ribari i izvan trgovačkih ruta da bi sretali teretne brodove. Ipak, uz obalu Brazila je vrlo prometno, morali su izbjegavati više brodova nego na cijelom ostalom putu.
U dalekim destinacijama hirovci su bili dobrodošli kod hrvatskih iseljenika koji aktivno prate ekspediciju, pogotovo u Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Americi. Neznani ljudi javljali su se i nudili pomoć, po preporuci prijatelja ili samoinicijativno, te ih ugostili i pomogli im u opskrbi namirnicama i gorivom, što je uvijek komplicirano. Putovanja na egzotična mjesta znače i upoznavanje novih kultura i ljudi, a u najudaljenijem jedriličarskom klubu na svijetu – Micalvi u Puerto Williamsu, okupljaju se najneobičniji ljudi. Ondje su upoznali i sprijateljili se s uvijek dobronamjernim jedriličarima s najluđim životnim pričama. A lijepi su bili i susreti s pingvinima u Južnoafričkoj Republici i s koalama i klokanima u Australiji.
Gdje je najljepše?
– Najljepše je svaki put kad jedrimo brzo niz vjetar na sunčan dan ili po vedroj i toploj noći. Najljepše je svaki put kad sklopimo novo prijateljstvo. Najljepše je svaki put kad se nakon prelaska oceana uplovi u sigurnu luku. Ali meni je cilj bio oploviti rt Horn i popiti pivo u Clubu Naval de Yates Micalvi. Dva tjedna tamo, u Puerto Wiliiamsu bili su ljepši nego što sam to ikad mogao zamisliti.
Većinu vremena Saša je plovio s jednim članom posade – s Nebojšom ili s Marinom. Koja je razlika i koliko je lakše ili teže sa ženom na brodu pitanje je koje često mori nautičare.
– Svi su različiti, pa je tako i život na brodu s Marinom drukčiji nego kad je s njim bio Nebojša. Najveća je razlika u kuhinji. Marina je vrlo brzo postala stručnjakinja za pripremu delicija u minijaturnoj brodskoj kuhinji. Umjesto pojednostavljenih i konzerviranih jela, na HIR-u se pripremaju jela kojih se ne bi posramili ni kuhari na luksuznim jahtama koje krstare Karibima ili Azurnom obalom – tvrdi Saša.
Nebojša i on jeli su pristojno, ali nisu se previše zamarali dnevnim menijima, dok Marina prije svakog isplovljavanja ima toliko ideja što kuhati, pa kupi toliko voća, povrća, mesa i sireva da u brodu ponekad nema više mjesta ni za još jedan ananas. Brodska jela dokumentirana su u njihovoj brodskoj kuharici, a izgledno je da će u dogledno vrijeme biti i objavljena.
Problemi s opremom na brodu uobičajeni su i na kraćim rutama, a na 40 godina staroj jedrilici koja plovi oko svijeta za očekivati je i više od uobičajenih kvarova. Prelasci oceana najekstremniji su uvjeti za brod i opremu. Kombinacija mora, sunca, soli i vjetra ubitačna je. Elektrika i elektronika najosjetljiviji su i često trebaju popravke, jedra i konopi od stalnog naprezanja i trenja pucaju. Motor često treba servise zbog lošeg goriva koje se prodaje u siromašnijim zemljama. Pucanje prednje pripone na Atlantiku i drugi put na Indijskom oceanu bilo je najopasnije i najskuplje, tim više što je trebalo kupiti i novo jedro. Gotovo da nije bilo komada opreme i dijela broda koji nije zahtijevao pažnju. Naravno, sve to košta. Priprema broda, kupnja opreme, rezervnih dijelova, hrane i pića za više od dvije godine života na oceanu je skupa, a popravci na udaljenim destinacijama još su skuplji. Pomagali su, i još uvijek pomažu, dugogodišnji prijatelji, ali i oni novi koje su upoznavali od početka priprema i oni koji su ih dočekivali u dalekim zemljama. U posljednjih nekoliko godina oko HIR-a i Saše okupilo se malo jedriličarsko pleme koje ih podržava. U tome im puno pomaže i platforma Patreon koja omogućava simbolične mjesečne donacije posadi, a zauzvrat se putem platforme može pratiti kako ekspedicija napreduje u realnom vremenu, čitati brodski dnevnik i pregledavati fotografije i videozapise snimljene za vrijeme plovidbe i u lukama. Adresa je Patreon.com/sailingtribe
Pandemija koronavirusa promijenila je svijet i neizbježno utjecala i na ekspediciju. Iako su većinu vremena na pučini, praktički u dobrovoljnoj samoizolaciji, ipak povremeno moraju uploviti u luku, a zbog zatvaranja granica prelazak iz zemlje u zemlju postao je problem. Nakon isplovljavanja iz Argentine morali su promijeniti rutu i umjesto plovidbe do Rio de Janeira, na brzinu ući u najbližu brazilsku luku u tom trenutku – Rio Grande. U protivnom, pitanje je gdje bi i kada bilo kakvo pristajanje bilo moguće. U ovom trenutku je teško, a ponekad i nemoguće nabavljati rezervne dijelove i popravljati opremu jer je sve zatvoreno, a činjenica da jednom kad isplovimo, više ne znamo koja će nas luka htjeti primiti, zahtijeva puno više pripreme i zaliha svega na brodu. Trenutačno se na HIR-u nalaze zalihe za barem šest mjeseci plovidbe, kao da tek kreće na ekspediciju.
Tko je bio najveća podrška i što kažu skeptici?
– Iako joj nije bilo svejedno kada sam najavio što planiram, najveća podrška od početka bila mi je moja majka Renata. Nebojša me trpio (a i ja njega) preko pola svijeta. Drugu polovicu puta sa mnom je bila (i još je uvijek) Marina, koja i kad nije na brodu neumorno radi kao podrška i logistika s kopna.
Ni jedna od velikih tvrtki nije bila zainteresirana podržati HIR3 na putu oko svijeta, pa ekspedicija nema velikih i zvučnih sponzora. No zato su mnogi dobri prijatelji i kolege te brojni nepoznati ljudi dobre volje podržali HIR na putu oko svijeta, i to više nego što se Saša usudio nadati.
Sad se treba vratiti u Hrvatsku
– Skeptika uvijek ima, što god krenuli raditi – kaže on. Tvrdoglav po naravi, od početka ih je ignorirao. Ipak, puno je bilo više onih koji su taj pothvat podržavali i vjerovali u uspjeh, ponekad i više nego što je i sam vjerovao u sebe.
HIR3 je u Salvador uplovio netom prije skiperova rođendana. Kakav je osjećaj zatvoriti krug oko svijeta za 42. rođendan?
– Sretan sam što sam uspio. Ali ne smatram to pobjedom. Mnogi vrhunski jedriličari koji su se puno dulje pripremali, imali puno veće i bolje opremljene brodove nisu uspjeli. Najčešće ne zbog svojih pogrešaka, nego zbog spleta nesretnih okolnosti, lomova opreme, ekstremnih vjetrova i valova i ciklona koje su ih sustigle. Nekad treba imati i sreće. Mi nismo osvojili ocean. Ocean nas je ovaj put pustio da prođemo. A činjenica da smo u Salvadoru i da nas do doma čeka još jedan prelazak Atlantika i nakon toga Sredozemlja ne daje mi za pravo da se već opustim i slavim.
Svi koji oplove svijet pišu bilješke – Nenadu Vlahoviću i Ivi Orliću trebalo je desetljeće da srede utiske i izdaju knjigu. Svjestan toga, Saša je od početka, uz službeni brodski dnevnik vodio i posebne bilješke, vlastite dojmove o doživljajima i događajima na brodu. Prelasci oceana bili su toliko dugački da je imao vremena i za pisanje, te je na temelju bilješki počeo pisati knjigu. Nada se da bi mogla biti spremna za izdavanje vrlo brzo nakon povratka u Hrvatsku. U Salvadoru jer HIR3 zatvorio puni krug, ali plovidba nije još ni blizu kraja. Treba se vratiti u Hrvatsku odakle su i krenuli. Nema puno vremena za opuštanje u Brazilu. Treba se pripremiti za treći prelazak Atlantika i plovidbu kroz Sredozemlje do Hrvatske. Plan je krenuti čim se posada malo odmori, obnovi zalihe svježih namirnica i vremenska prognoza bude povoljna. Granice su još sve zatvorene, marine ne primaju jedrilice, stoga u ovom trenutku nije moguće reći gdje će HIR3 moći pristajati po putu. Nadaju se da će se situacija poboljšati u sljedećih mjesec dana kako ne bi morali jedriti bez stajanja sve do Hrvatske. Tek tada bit će prilika za pravo slavlje, a s obzirom na relaksaciju mjera u domovini, izgledno je da neće morati slaviti sami.
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m