Za naše suce mito MOL-a dokazano, a za arbitre, po blažim kriterijima – nije

Sanaderov slučaj Ina-MOL jedan je od pravno i politički najkontroverznijih europskih slučajeva, kojima se trenutačno bavi i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu i Europski sud u Luksemburgu, gdje se može riješiti i pravna sudbina šefa MOL-a Zsolta T. Hernádija. Zasad je o ispisano 615 stranica, osuđujuća presuda Županijskog suda u Zagrebu (195 stranica), pravomoćna Vrhovnog suda (37), ukidajuća odluka Ustavnog suda (187, zajedno sa slučajem Hypo) i odluka UNCITRAL-ove arbitraže (196, a 162 čista presuda). Analizom tih odluka, pokušali smo doći do odgovora što nam se to dogodilo nakon svega što smo u hrvatskim sudnicama čuli o MOL-ovu mitu bivšem premijeru Ivi Sanaderu kako bi učinio sve da se potpišu dva ugovora u korist MOL-a radi prevlasti u upravljanju Inom i radi izdvajanja plinskog poslovanja. Arbitri su zapravo presudili da je hrvatska priča šuplja. Inače, standardi dokazivanja puno su stroži u kaznenom pravu gdje optužba mora biti dokazana “izvan razumne sumnje” odnosno tako da niti jedna druga razumna verzija ne dolazi u obzir. U civilnim predmetima kriteriji su blaži. Naš Zakon o parničnom postupku traži da se činjenice utvrde sa “sigurnošću”, a u krajnjem slučaju s “visokim stupnjem vjerojatnosti”, što znači kako ipak postoji manji stupanj vjerojatnosti da se nešto nije dogodilo kako je utvrđeno. UNCITRAL-ov arbitražni sud na sedam stranica obrazlaže prijepore o standardima dokazivanja od najmekših “balance of probabilities” ili “more likely than not” što bi u prijevodu značilo više da se nešto dogodilo, nego da nije (pretežnija vjerojatnost). Pri tomu, kažu, sudski posao nije znanstvena aktivnost u kojoj oni mjere vrijednost ili opseg dokaza u određenoj mjernoj jedinici. U sportskim arbitražama (Arbitar Jan Paulsson bio je na tri olimpijade, u Atlanti, Naganu i Sydneyu) koriste standard “unutarnjeg uvjerenja”. O tomu su ispisane tisuće stranica. Naravno, hrvatska je strana tražila blaže kriterije, “razumnu sigurnost”, za što su se na koncu arbitražni suci i odlučili procjenjujući kako je riječ o standardu iznad kriterija “pretežnije vjerojatnosti”.

Ne optužuju Uskok

Kazneni standard “izvan razumne sumnje” stroži je od toga. Još je intrigantnije, pa možda i zabrinjavajuće, kako to da su naši suci, primjenjujući strože kriterije, ocijenili neke dokaze vjerodostojnima, dok su arbitri uz primjenu blažih dokaznih standarda zaključili suprotno. I to što, da su “prilično uvjereni da niti jedan sudac ili sud koji vidi ili pročita iskaz Ježića ne bi došao ni do jednog drugog zaključka osim da je Ježić u potpunosti nepouzdan svjedok”. To su potkrijepili tablicom sa šest primjera neuvjerljivih dijelova njegove priče. Ježićev iskaz jedan je od tri glavne dokazne niti u prilog hrvatske priče o MOL-ovu podmićivanju Sanadera. Preostale su svjedočenje Stephana Hurlimanna te sama osuda Sanadera koja je nakon podnošenja arbitražne tužbe postala pravomoćna, premda hrvatska strana ni tada nije tvrdila da je arbitražni sud vezan tom odlukom, već da sud i o tomu treba voditi računa. Kako je Ustavni sud ukinuo tu presudu, Hrvatska se više nije mogla na to pozivati.

Naši su kazneni suci Ježićev iskaz ocijenili vjerodostojnim, a arbitri potpuno nepouzdanim? O tomu da je Ivan Turudić jedan od naših najboljih sudaca svojedobno su govorili i Sanaderovi odvjetnici Jadranka Sloković i Čedo Prodanović ili Anto Nobilo, iako baš i nisu imali razloga biti mu naklonjeni. Presudu Turudićeva vijeća potvrdilo je vijeće Vrhovnog suda: dr. sc. Zdenko Konjić, dr. sc. Marin Mrčela (zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i predsjednik Greca, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe) te Dražen Tripalo (hvaljen od međunarodnih promatrača zbog načina na koji je 90-ih vodio slučaj protiv ustaškog zločinca Dinka Šakića).

Mrčela i Konjić odlučili su o izručenju Josipa Perkovića. Ključni dio arbitražnog spora tiče se mita, dakle, kaznenog prava, u čemu trojica arbitara nemaju iskustva, ali su imali pomoć pravnih eksperata (prof. dr. sc. Zlate Đurđević, odvjetnika Ivice Crnića, prof. dr. sc. Zvonimira Slakopera s Ekonomskog fakulteta...) koji su ocjenjivali pravne standarde suđenja Sanaderu, odluku Ustavnog suda, naše zakonodavstvo... Arbitar Jan Paulsson profesor je sveučilišta u Miamiju, s diplomama Harvarda, Yalea i sveučilišta u Parizu. Zastupao je i arbitrirao u više od 700 arbitraža, te bio u nizu međunarodnih sudova. Neil Kaplan (75) arbitar je od 1995. Akademik Jakša Barbić ekspert je za trgovačko pravo i sudionik niza međunarodnih arbitraža pa i one u Washingtonu. U njihovu pravednost i stručnost nema razloga sumnjati. Barbićev “sukob interesa” bio je naš promašeni manevar na švicarskom Saveznom vrhovnom sudu koji nas košta četiri, pet milijuna kuna. Jesu li arbitražni i kazneni postupak toliko različiti da su mogli dovesti do suprotnih zaključaka ili je riječ o nečijem fijasku? Mediji su u interpretacijama arbitražne odluke neke okolnosti prikazali drukčijima nego što jesu. Po tko zna koji put naglasak je na famoznoj videosnimci Sanadera i Hernádija u restoranu Marcellino uz tumačenje kako su arbitri utvrdili da ju je Uskok montirao.

Ali, arbitri su zaključili samo kako je “moguće”, što ne znači da je to i stvarno bilo tako, kako je “netko”, krateći snimku, kreirao dokaz koji podupire Ježićevo svjedočenje. I sami arbitri, kao i Turudićevo vijeće, obrazlažu kako ta snimka nema važan dokazni značaj. Jer, iako je ostavila snažan dojam na medije i javnost, o mitu ne govori baš ništa. MOL i RH puno su se bavili tom snimkom, ali kao dokazom Ježićeve (ne)vjerodostojnosti. Što je sukladno obrazloženju Turudićeva vijeća da je to “kontrolni dokaz”. Nakon što na inzistiranje MOL-a Ježić nije uspio objasniti nesklad između jela na dva računa koja je platio, iako su na odvojenim sastancima bili samo on, Sanader i Hernádi, arbitri su i to uklopili u zaključak kako je nužan krajnji oprez s Ježićevom pričom. MOL se usredotočio na rušenje Ježićeve vjerodostojnosti jer je njegov iskaz jedini izravan dokaz koji povezuje Hernádija i Sanadera. MOL je tvrdio da je Ježić sklopio dogovor s Uskokom, pa u zamjenu za svjedočenje o mitu nije i sam optužen. No arbitri ističu kako je ipak optužen u slučaju HEP, iako u tom slučaju već neko vrijeme nema pomaka te je pušten da napusti zemlju prije svjedočenja o mitu. Hrvatska je tumačila da kriminalnu pozadinu spornih ugovora za Inu Uskok nije započeo dok je Ježić bio u pritvoru. Međutim, dok je Ježić bio u pritvoru Uskok je tražio saslušanje Hernádija, te dnevnik Ježićevih ulazaka i izlazaka iz Sanaderova ureda, a pet dana nakon izlaska iz pritvora i za Hernádija. Zašto ako Ježić još nije Uskoku govorio o mitu? Zbog istrage o Podravci, tvrdio je hrvatski tim, iako Ježić i Sanader nisu imali veze s tim slučajem. Je li u tom pogledu “razumna sigurnost” da su Uskok i Ježić zajedno radili na konstrukciji njegove priče?

Vrijedi li iskaz Hurlimanna?

Iako nemaju prigovora na sam kazneni postupak, arbitri su dokaze sa Sanaderova suđenja uzeli s priličnim oprezom jer, kako obrazlažu, nisu imali transkripte svjedočenja, već sažetke koje je diktirao sudac (Turudić). Premda, ne ističu jesu li biti upoznati s time da svjedok i obje strane mogu intervenirati ako sudac nešto pogrešno unese u zapisnik te tražiti ispravak. Arbitri u tomu vide dva problema. Prvi je da je takav zapis sučeva percepcija svjedočenja. Pri tomu se pozivaju na Sanaderovu opasku, kako je to bio težak zadatak za suca te su netočnosti bile neizbježne, pa je i sam petnaestak puta intervenirao. Drugi problem je “očita pristranost suca” koju su iščitali iz dva Turudićeva intervjua (u Večernjem listu i na HTV-u, op. a.) u kojima je iznosio svoje neslaganje s Ustavnim sudom koji je ukinuo presudu Sanaderu, te je najavio kako će suditi i u ponovljenom postupku. Arbitri su zaključili kako je očito imao namjeru ponovno donijeti istu presudu. Inače, i tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin zbog toga je izuzeo Turudića iz slučaja Sanader. Bi li arbitri zauzeli takav stav da Turudić nije rekao što jest? Očito bi, ali možda s nešto manje opreza.

Tomu je kriv civilizacijski jaz zbog kojeg čak ni u najznačajnijem procesu na kojem se bivšem premijeru sudi zbog velike koruptivne afere, o rješenju koje ovisi i budućnost jedne od strateški najznačajnijih hrvatskih tvrtki, nismo uspjeli osigurati tehnološke uvjete za snimanje suđenja, a kamo li da je to elementarni standard u svim sudnicama. Dio troška ove arbitraže pokrio bi dobar dio potrebnih ulaganja. Ali, to nije razlog da se ocrnjuje pravosuđe, jer je to isključivi propust politike koja se teško odlučuje na izdvajanja koja im ne donose glasove birača, ili osobno u tomu ne vide korist. Ježićevo svjedočenje u arbitraži u svibnju 2015. trajalo je deset sati u dva dana, šest godina nakon događaja, četiri nakon prvih svjedočenja u Uskoku te tri godine nakon dva raspravna svjedočenja. Može li se od svjedoka očekivati da sve vrijeme govori jednako? Arbitri su naveli da su i to uzeli u obzir. U kaznenom postupku svjedoka se može prisiliti da svjedoči te ga se upozorava da je dužan govoriti istinu i ništa ne prešutjeti jer je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. U arbitraži toga nema (HDZ-ovi ministri nisu svjedočili, čemu se arbitri čude!?). Stoga Ježićeva svjedočenja na raspravi u Zagrebu imaju veću vjerodostojnost od arbitražnih, o čemu se oni nisu očitovali. Uzgred, na više mjesta pišu o (privatnoj) istrazi u kojoj je Hernádi oslobođen u Mađarskoj, Dok je sudac Turudić u zahtjevu upućenom Sudu EU tražio da se raščiste dvojbe jer je Hernádi u mađarskom slučaju bio svjedok, a istraga se vodila protiv nepoznate osobe! I neka pitanja arbitara ne čine se logičnima. Zašto bi bilo logičnije da Sanader zamete trag novca odmah angažirajući svoga brata umjesto Ježića!? Nije li Ježić bio dobar izbor baš zbog toga što je njegov Dioki vukao dug prema Ini, a ne stoga loš, kako arbitri tvrde? I hrvatski suci uočili su nedosljednosti u Ježićevu svjedočenju, ali u bitnome su njegov iskaz ocijenili vjerodostojnim, te potkrijepljenim drugim dokazima i svjedočenjima. I arbitri su ocjenjivali ima li hrvatska strana slučaj i bez Ježićeva nepouzdanog iskaza odnosno uzimajući u obzir neke njegove dijelove. Za Hrvatsku je bio ključan zapisnik o uskočkom saslušanju Stephana Hurlimanna kao posrednika koji je s Imrom Fazakasem, MOL-ovim pouzdanikom, dogovorio sporni kamuflažni transfer novca, odnosno mita za Sanadera koji je u iznosu od pet milijuna eura sjeo na račun tvrtke Xenoplast, u kojoj je 10-postotni suvlasnik i Ježić. Međutim, Hurlimann, osim što je odgovarao na neka nevažna pitanja, o biti je odbio odgovarati, s tim da je arbitraži ranije pisao kako se ne želi izvrgnuti mogućem kriminalnom progonu. Arbitražni sud odlučio je kako ne bi bilo prikladno dati neki značaj njegovim pisanim izjavama. S druge strane, Županijski sud u Zagrebu nakon što je poduzeo, po svojoj ocjeni, sve razumne mogućnosti da osigura njegovo svjedočenje, pročitao je njegov iskaz i u cijelosti ga prihvatio kao kontrolni dokaz na okolnost spornih transakcija.

Hurlimannov iskaz daje na vjerodostojnosti i Ježićevoj priči. Vrhovni sud potvrdio je da svjedočenje Hurlimanna nije jedini i odlučujući dokaz te da stoga, iako mu Sanader nije mogao postavljati pitanja, nije došlo do povrede njegova tzv. konfrontacijskog prava. Ustavni sud o tomu nije dao svoj sud kao ni o drugim dokazima zbog načelne primjedbe da je dokazni postupak bio pogrešno postavljen jer je mito dokazivano kroz dokazivanje štetnosti ugovora s MOL-om za RH. Arbitražni sud odbio je i zahtjev hrvatske strane da se usvoji spis od 800 stranica jer nam je Austrija dostavila taj spis isključivo za potrebe suđenja protiv Hernádija, a mi smo ga pokušali iskoristiti i u arbitraži. Arbitri su uzgredno naveli i da spis nije imao bitne veze s njihovim slučajem. To što hrvatska strana nije uspjela po arbitražnim pravilima dokazati istinitost svojih tvrdnji o mitu, ne znači da se možda to stvarno tako nije i dogodilo, napomena je arbitara. Vidjet ćemo što će o tomu naši kazneni suci utvrditi u ponovljenom suđenju. Je li za ishod arbitraže kriv naš tim ili bolji MOL-ov, objektivne okolnosti ili bivši ministar Ivan Vrdoljak koji je domoljubno inzistirao na tužbi? Kako god, MOL-u trebamo isplatiti oko sto milijuna kuna, što je 75% njihovih ukupnih troškova. Može se pretpostaviti da su toliki i naši troškovi, s tim da Hrvatska mora platiti i sve troškove Stalnog arbitražnog suda u Haagu, te arbitražnog sudskog vijeća. Arbitražnu tužbu temeljili smo ponajviše na osudi Sanadera koja je tada bila nepravomoćna.