'Moraju se provjeriti i sva prijašnja posvojenja iz nesigurnih zemalja'

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu ogradila se da ne zna sve relevantne informacije o slučaju posvojenja djece iz Demokratske Republike Konga, zbog čega je uhićeno naših osam državljana u Zambiji, osim objavljenih u medijima pa joj je teško o tomu govoriti, pogotovo jer su navodno samo dva para prošla prethodni postupak procjene podobnosti i prikladnosti za posvojenje djece.

– Obiteljski zakon zahtijeva – objašnjava profesorica – da svatko tko želi posvojiti dijete prođe postupak procjene i potom stručnu pripremu za posvojenje u centru za socijalnu skrb prema njihovu prebivalištu, odnosno boravištu (ili u za to licenciranoj organizaciji civilnog društva). Postupak za procjenu podobnosti i prikladnosti postoji kako bi se procijenile pretpostavke za posvojenje na strani posvojitelja. Nigdje u zakonu nije isključen taj postupak kad se posvajaju djeca iz inozemstva, već je riječ o odredbama koje vrijede za domaće i međudržavno posvojenje. U pravilu svi europski sustavi za posvojenje strane djece traže kumulativno ispunjenje pretpostavki i po pravu državljanstva djeteta i posvojitelja. U većini zapadnih zemalja posvojenje se provodi u sudskom postupku, kod nas je to upravni postupak u kojem, ako je sve u redu, osoba koja je podnijela zahtjev ulazi u jedinstveni registar posvojitelja. Ako je riječ o međudržavnom posvojenju djece iz jedne od 107 zemalja članica haaške Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, onda naše ministarstvo nadležno za socijalna pitanja kao tzv. središnje tijelo dolazi u vezu sa središnjim tijelom države iz koje se posvaja dijete i čitava procedura odvija se službenim putem. Kad se posvaja dijete iz zemlje koja nije stranka Konvencije, kao u slučaju DR Konga, onda se s hrvatskom potvrdom o podobnosti za posvojenje naši građani sami obraćaju državi u kojoj žele posvojiti dijete. Nakon okončanja postupka u stranoj državi naš sud treba potvrditi stranu odluku o posvojenju. Nepoznato je koliki je broj djece posvojene iz Konga, kako je tekao postupak prije posvojenja, kako sudski postupak priznanja, koji su sve sudovi te kongoanske presude priznavali, po kojem kriteriju, jesu li “čuvali” naš javni poredak. Nekako je dojam da je dosta toga ovijeno tajnom, da nadležna tijela nisu znala za postupke posvojenja, prebacuju odgovornost itd. To je primjer nereda, i u takvim situacijama uvijek se nađu pojedinci koji nađu “rupu u zakonu” i onda tu djeluju.

Vrhovni sud potvrdio je da postoji različita sudska praksa, što znači da mogu biti sporna i prijašnja posvojenja iz zemalja koje nisu članice haaške Konvencije? Pravobraniteljica za djecu upozorila je da u postupku međudržavnog posvojenja treba spriječiti nezakonito odvođenje, prodaju ili trgovinu djecom.

Ako je ma i jedno dijete ušlo u hrvatski sustav na sporan način, od izigravanja postupka procjene podobnosti i prikladnosti do dodjeljivanja svih prava koja posvojeno dijete uživa nakon što “uđe” u hrvatski pravni sustav (upis u matice rođenih, državljanstvo, OIB, do zdravstvenog sustava, upisa u vrtića, školu...), dovoljno je alarmantna situacija. Međudržavna posvojenja posebice su osjetljiva zbog mogućnosti otmice, prodaje i trgovine djecom i zato je stvorena haaška Konvencija. U njoj se jasno podcrtava zahtjev za legalnošću posvojenja. Izvire mnoštvo pitanja za djecu iz Konga ili nekih drugih pravno nesigurnih zemalja iz kojih su djeca posvojena: što s tom djecom ako se utvrdi da imaju roditelje i da su ukradena; što ako dijete jest siroče, ali ima živu stariju braću. Ne smijemo zaboraviti zahtjev vladavine prava i pravne sigurnosti, jer za svako se dijete mora provesti postupak na ispravan način jer inače šaljemo poruku da ovo nije država u kojoj vrijedi vladavina prava nego ako te uhvate, uhvate, ako ne uhvate, super. Osobno vjerujem da mnogi posvojitelji nisu imali loše namjere, naprotiv, no to ne opravdava eventualnu nelegalnost posvojenja.

Sud u Zlataru tumači da se oni nisu bavili posvojenjem, već su samo potvrdili odluku Konga o posvojenju, čime je ona postala i hrvatska odluka, djeca su po zakonu postala naši državljani i izdani su im dokumenti. Po OZ-u, pretpostavke za posvojenje provjerava centar za socijalnu skrb, ali oni nisu znali za posvojenja iz Konga. Treba li se sud upuštati u priznanje strane odluke ako nisu ispunjene pretpostavke koje naš zakon traži za posvojenje?

Pravna teorija tumači da hrvatski sud ne provjerava ispunjavanje uvjeta za posvojenje, dakle ne ulazi u meritum, već gleda samo na formu. No, čl. 71. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i čl. 24. haaške Konvencije ovlašćuju sud da priznanje posvojenja u svojoj zemlji odbije ako bi ono očito bilo u suprotnosti s njezinim javnim poretkom. Stoga smatram da je hrvatski sud trebao odbiti zahtjev za priznanje strane (kongoanske) presude ako nije bilo prethodnog odobrenja Ministarstva obitelji, jer je ono postavljeno kao uvjet za posvojenje djeteta stranca (prema čl. 186. st. 3.) i jamči podobnost i prikladnost posvojitelja. Bez takvog prethodnog odobrenja zamislivo je da se netko tko je, primjerice, u Hrvatskoj lišen roditeljske skrbi jer je zlostavljao svoje dijete, uputi direktno u DR Kongo, tamo na neki čudan način ishodi sudsku odluku o posvojenju, ovdje je prizna i kao takav – neprikladan i nepodoban u Hrvatskoj – ima “novo” dijete. Zaobilaženje zakona sigurno nije u interesu javnog poretka.

Sporno je i jesu li sudovi u Zlataru i Varaždinu bili nadležni u ovom slučaju s obzirom na to da se pretpostavlja da je Zagreb prebivalište barem nekih posvojitelja.

U odnosu na nadležnost hrvatskih sudova, Zakon o međunarodnom privatnom pravu je jasan. Postupak priznanja strane sudske odluke izvanparnični je postupak te se, prema čl. 72. st. 1., mjesna nadležnost (sud u Zlataru ili bilo kojem drugom gradu u RH) određuje prema prebivalištu stranke. Daljnje odredbe primjenjuju se ako stranke nemaju prebivalište u Hrvatskoj, no čini se da to nije slučaj kod ovih “kongoanskih posvojenja”. Činjenica je da se prebivalište i uobičajeno boravište relativno lako mijenja. Jesu li ti posvojitelji doista i promijenili svoje prebivalište kako bi stekli nadležnost zlatarskog odnosno varaždinskog suda, ne znam.

Je li problem to što Obiteljski zakon ne predviđa posljedice nepoštivanja odredbi o posvojenju?

Ne, jer po općem upravnom postupku postoje pravni lijekovi koji omogućuju obnovu postupka i poništaj rješenja o posvojenju, ovisno o situaciji, pri čemu i postojanje kaznenog djela utječe na to. No to se odnosi na domaća posvojenja.

Ali čini se da je moguće provesti jednostrani postupak u kojem nitko ne zastupa Hrvatsku, a ni najbolje interese djeteta?

Ovo je tužna prilika da se sustav posloži da se privremeno ne dopuste nikakva posvojenja iz država koje nisu članice haaške Konvencije. Možda je dobra zamisao da se napiše poseban zakon o međudržavnom posvojenju koji bi potanko uredio sva pitanja kako se više ne bi događale ovakve situacije. Smatram da bi svako dijete stranac koje se posvaja trebalo u sudskom postupku imati posebnog skrbnika kako bi se dodatno štitila njegova prava, interesi i dobrobit.

Bi li međudržavna posvojenja, osobito ona s velikim kulturalnim razlikama, trebala biti iznimna?

Konvencija o pravima djeteta u članku 21. govori da je međudržavno posvojenje ultima ratio, dakle da dolazi u obzir kao krajnji zamjenski oblik skrbi za dijete ako mu se u njegovoj domovini ne može osigurati udomljenje ili posvojenje ili kafalah po islamskom pravu, jer dijete gubi pravo na identitet koji je u ovom slučaju kulturni, rasni, jezični, etnički, vrlo često i vjerski. Mi se tobože zalažemo za prava djece, ali zanemarujemo da ih plaćanjem 30-40 tisuća eura trgamo iz njihova kulturnog identiteta, odvajamo od druge braće i sestara, roditelja... Jako mi smeta što su prava odraslih puno jača od prava djece. Obično se koristi argument: ali ta su djeca gladna, bolesna, zašto ne bi imala bolji život u Europi. Onda bi djeca iz čitavog svijeta gdje ima siromašnih, ne samo iz Afrike nego i iz Južne Amerike i većeg dijela Azije, trebala doći u Europu. To nije rješenje, već treba ekonomski pomoći državama koje imaju gladnu, bolesnu, neškolovanu djecu te im stvoriti uvjete za razvoj tamo gdje žive. Međudržavno posvojenje treba doista biti iznimka kako je predviđa i Konvencija o pravima djeteta.

Najbolji interes djeteta ne utvrđuje se po željama posvojitelja