Kada se na utakmicama sa svjetskim velemajstorima Talijanima i stalno za takvu titulu kratkim Englezima pojavi naš selektor Slaven Bilić, Hrvatska će biti u europskom trendu. Ono što joj, unatoč svim upinjanjima, nikako do kraja ne uspijeva u politici, dogodilo joj se u nogometu. Uz sada već bivšeg njemačkog izbornika Jürgena Klinssmana, Nizozemca Marca Van Bastena, te nešto starijeg Ukrajinca Olega Blohina, Bilić bi bio četvrti izbornik koji je nekoć bio veliki igrač, a koji ima ambiciju biti i takav izbornik.
U Europi izgleda i u nogometu postaje trend biti mlad i uspješan. U usporedbi s bivšim njemačkim napadačkim maherom, ukrajinskim virtouznim brzancem i nizozemskim božanskim klonom, naš selektor ima i jednu osobinu pride, koja može biti i njegova vrlina, i njegova mana. Uz to što je uspješan, pojavan i mlad, Bilić je i intelektualac.
U zemlji sa sedam posto onih koji imaju fakultetsku diplomu nije previše očekivati da će je imati i netko iz profesionalne branše, gdje škole baš i nisu na nekoj cijeni. U nogometnom mikrokozmosu, gdje je nerijetko lopta glava, a mešetarenje i okretanje novca jednako vrijedno kao i nogometno umijeće, netko s fakultetskom diplomom i s intelektualnim imidžem i nagnućima može, unatoč dugodišnjoj pripadnosti tome svijetu, ipak biti strancem.
Naš nogomet odavno nije samo larpurlartistički svijet uživanja u ljepoti igre niti u njemu sudjeluju samo homo ludensi. Nogomet je i svijet interesa, profita, jala i zavisti. Možda i više nego hrvatsko društvo, gdje se miješaju tradicijske navike i suvremeni trendovi, problematični stari atavizmi i možda i problematičniji novi kulturni obrasci. Ne bude li Slaven Bilić imao "usta za te uši", ne bude li i jedne i druge uvjerio da je upravo to što čini i govori baš ono što oni očekuju, neće ga štedjeti čak ni oni koji su mu do jučer pljeskali.
Kod nas su posvuda uspješni bistri brbljavci i inteligentni bleferi. Ako još imaju promidžbenog dara i dobar vlastiti marketing, uspjeh im je zajamčen. Jednako je od slikarstva do nogometa. Crta demagoškog uspješnom se pokazuje osobito u nogometu i politici. Uza sve nogometno umijeće Miroslav Blažević nikad ne bi postao općenacionalnim Ćirom da nije imao i inih umijeća, da nije imao i političarskih osobina; da nije znao biti i demagogom.
Kada je trebalo "mediti", znao je kako to činiti. Svi pak političari koji su to također umjeli, uspjeli su. Oni koji nisu znali, propali su. Jednako kao i oni koji su to iz nekih razloga poslije zaboravili. Naš čovjek voli slušati lijepe priče i obećanja, čak i kad zna da nisu istinita. Intelektualac koji principe pretvori u demagogiju ima u Hrvatskoj izgleda za uspjeh. Slaven Bilić može postići sjajne rezultate, ali ne bude li imao i "lukavstva uma" poput Ćire, neće mu rezultati biti nikakvo jamstvo opstanka.
U društvu i kulturi gdje se radom računa samo ako cijeli dan kopaš, stojiš za drebankom ili zidaš, intelektualni se rad doživljava kao "prodaja magle". Da se drži do intelektualnog rada, onda ne bi bio tako jeftin. Ako je Ivan Milas svojedobno saborskim kolegama zamjerao zabludu kako u Europi pamet puno vrijedi, karikirajući da "kila mozga vrijedi dvije marke", koliko tek malo vrijedi u nas! Iz plaća naših intelektualnih profesija, pogotovo u školstvu i u znanosti, vidljiva je dubina i širina hrvatskog antiintelektualizma. Koliko košta radni sat srednjoškolskog profesora?
A koliko nekog mehaničara? Koliko je kod nas školovana pamet podcijenjena, a učevni mozak obezvrijeđen, čini se da bi ljudima koji su ga trenirali učenjem bilo bolje da su ga "pustili na pašu". Slaven Bilić nije trenirao samo noge nego i mozak. U zemlji prikrivena, ali i otvorena antiintelektualizma, to može biti samo dodatni povod da ga se počne kljucati u mozak.