Renato Baretić rado je čitan hrvatski pisac, autor dviju poetskih zbirki i triju romana te jedne zbirke TV kolumni. Rođen je u Zagrebu 1963., a sada živi u Splitu. Novinarstvom se počeo baviti u Večernjeg listu, a karijeru nastavlja u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Globusu, Nacionalu... Kada je 2003. objavio prvi roman “Osmi povjerenik”, zadobio je nepodijeljeno divljenje kritike i publike, ali i izborio čak pet književnih nagrada, i to godišnjeg Nazora, nagradu Matice hrvatske August Šenoa, nagradu Vjesnika Ivan Goran Kovačić, proznog Kiklopa i nagradu grada Zaboka i Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski. Od 2012. živi bez stalnog novinarskog angažmana.
:: U kojoj je fazi pisanje novog romana koji je imao radni naslov “Zvonko”?
U fazi koju se pomalo sramim izgovoriti i samom sebi, a pogotovu ovako javno... Na moju nemjerljivu žalost, Zvonkova se nevjerojatna priča svakodnevno spotiče o činjenicu da već gotovo dvije godine pokušavam preživjeti od malih i povremenih poslova na raznim stranama, s kojih mi honorari uglavnom stižu rijetko ili nikako. Većinu mentalne energije zato kroz dan trošim na izmišljanje novih varijanti moljakanja davno i pošteno zarađenih novčića te tobožnje zarađivanje novih, tako da oko ponoći, kad obično otvaram rukopis “Zvonka”, preostalu energiju potrošim na pokušaje da se primirim i koncentriram na njega, da se nanovo do tjemena uronim u tu priču. Rijetko mi to uspije, pa zato sve skupa ide jako, jako sporo.
:: Prvi roman napisali ste s 40 godina. No, prije “Osmog povjerenika” objavili ste pjesničku zbirku “Riječi iz džepova”. Što je bio otponac za pisanje poezije i proze?
Poeziju sam počeo pisati još kao srednjoškolac. Uglavnom dugu, mahom ljubavnu. Lošu, naravno, ali dobru barem po tome što mi je i samom odmah bilo jasno da je loša. S vremenom sam se počeo popravljati u vlastitim očima, pa sam je se usudio objaviti u časopisu “Torpedo”, kojemu sam bio jedan od četvorice suosnivača. Računao sam: novi časopis, mala naklada, nitko to neće primijetiti, a ja ću ipak imati neku amatersku satisfakcijicu. No, primijetio ih je Predrag Lucić, urednik vrhunske “Biblioteke Feral Tribune”, i objavio mi cijelu zbirku, među naslovima neusporedivo važnijih autora. To mi je bio otponac za daljnje pisanje poezije, pa sam koju godinu kasnije objavio drugu zbirku, “Kome ćemo slati razglednice”. A što se proznih početaka tiče, tu je glavni krivac bio Kruno Lokotar, bio i ostao. On me nagovorio i motivirao, pa nastavio nagovarati i motivirati, Ćiro bi rekao “galvanizirati”, a čini to i danas.
:: U nas brojni pisci ne žive od pisanja literature, nego od pisanja u novinama. I vi ste bili novinar, ali danas više ne pišete za novine. Znači li to da se u nas može živjeti i od literature?
To vi mene zezate, je l’ tako? Koja literatura, koje pisanje, koje življenje od toga?! Da ne pogodujem stranačkim sudruzima, da ne primam provizije, da ne trgujem bijelim i crnim nogometaškim robljem, da ne prenamjenjujem zemljišta, da ne farbam tunele i oči javnosti – ja blagog pojma nemam kako bih spajao kraj s krajem.
:: Je li trebala velika hrabrost da se nakon “Osmog povjerenika”, koji je bio bestseler, a osvojio je i pet nagrada, pisac upusti u drugi i treći roman?
Ne znam bih li to nazvao hrabrošću, nisam vam ja neki posebno hrabar tip. Trebalo je odlučnosti i sigurnosti u to da ne radiš krivu stvar. I trebala je, naravno, priča u koju vjeruješ. I u koju vjeruje Lokotar, jasno.
:: Kritičari hvale vašu jezičnu inovativnost. Mislite li da je baš u njoj tajna vašeg komercijalnog, ali i uspjeha kod kritičara i teoretičara književnosti?
Ne mislim. Ni da je to tajna moga, kako kažete, uspjeha, niti da je riječ o nekoj posebnoj inovativnosti. Što se jezika tiče, ja sam samo zagrabio u vreću s već postojećim mogućnostima, prosijao ih i zadržao na dlanu ono što mi se svidjelo. To jednako može i svaki drugi pisac, pogotovo ako voli svoj jedini alat, jezik, i prepoznaje njegove mogućnosti.
:: Bili ste koscenarist TV serije “Novo doba” i filma “Što je muškarac bez brkova”. Vidite li se u još kojem takvom angažmanu?
Ne, najvjerojatnije ne. Obeshrabrila su me malo ta dva iskustva, ali i opametila u stanovitoj mjeri. Nedavno su digli ruke od mene neki ozbiljni ljudi koji spremaju jedan sjajan projekt. Pitali su me lani bih li im htio biti koscenarist, objasnili mi detaljno o čemu je riječ i ja sam se odmah oduševio. Totalni sam insajder u tom sinopsisu, svi su aduti za pisanje bili u mojim rukama, ali s vremenom sam polako počeo shvaćati da to ipak nije za mene, pogotovo u ovoj i ovakvoj životnoj fazi. Čini se da su iskustva stečena s “Novim dobom” i “Muškarcem” u meni stvorila nekakva antitijela koja organizmu brane da se upušta u projekte u kojima će moje pisanje, sve da je i najgenijalnije na svijetu, u konačnici ipak ovisiti o naknadnom radu nekoliko desetaka drugih ljudi, sve da su i najgenijalniji na svijetu. Projekt koji sam spomenuo unaprijed je osuđen na uspjeh, sigurno bih u njemu i ja gricnuo svoj komadić zajedničke slave, pa i poneki solidan honorar, ali – strah od tuđeg javnog tumačenja slika koje sam ja vidio pišući bio je prevelik. Osim toga, zbog onih poslića s početka razgovora, vjerojatno ne bih mogao biti točan s isporukom, a mrzim kasniti. Pitajte mojeg “Zvonka”, on to najbolje zna...
:: Autor ste pitanja za TV kvizove. Jeste li kao dijete bili štreber koji guta knjige ili vaše znanje potječe iz kasnijeg dijela života?
Već gotovo cijelo desetljeće ne pišem pitanja za televizijske kvizove, ali ih zato zadnjih mjeseci sastavljam za “živi” kviz u jednom poznatom splitskom klubu, koji i vodim. Kviz, ne klub. Popularan je iznad svih očekivanja, već od prvog izdanja. Osobno se najviše veselim tome što impozantnu većinu među natjecateljima čine mladi ljudi, gotovo svima bih im tata mogao biti, sa zavidnom razinom općekulturnog znanja. Kao dijete gutao sam knjige, da, ali ponajmanje one školske. Štreber nikad nisam bio. Osim prvog, trećeg, petog i sedmog razreda osnovne škole, sve sam ostale prošao s četvorkom. To mi je i kao studentu bila najčešća ocjena, u indeksima nemam ni jedne jedine petice.
:: Hrvatska je neovisna gotovo četvrt stoljeća, a još se bavi Udbom, partizanima i ustašama. Kako nametnuti životnije teme ovoj zemlji?
Možda obnavljanjem i istovremenim otvaranjem Jasenovca i Golog otoka, pa nek se škvadre među sobom dogovore tko će koga kamo i na koliko poslati, a mi ostali da odemo skijati sedam dana na 12 mjesečnih rata... Ne znam, rastužim se kad pomislim na mogućnost, vrlo izglednu, da će istim temama nepoznat netko, kao pedesetgodišnjake, maltretirati i moju djecu, danas još maloljetnu. Možda bi rješenje bilo u tome da naprosto zabranimo slovo U u Hrvata, pa da se jednim potezom riješimo i ustaša i Udbe?
U djetinjstvu sam gutao knjige, ali ponajmanje one školske. Štreber nikada nisam bio
Ma vraga, ne bi to uspjelo, odmah bi se Hrvati javili sa svih strana: “A što je onda sa slovima A, P, T, N, D, H, S, F, R, J, B, T, Č, D, M, F...? Sve su to slova kojima je obilježena tegobna povijest Hrvatske!”. Ne znam, možda to čak i ne bi bilo loše rješenje, možda bismo se prihvaćanjem i tog prijedloga, na referendumu, naravno, napokon sveli na svoju realnu mjeru, na mjeru svih onih polupismenih drznika koji su nam u posljednjih stotinjak godina krojili živote prema svojim sirovim kriterijima...
:: Kada sam u studenom bio u Splitu, iznenadilo me da je radnim danom navečer centar grada potpuno prazan. Može li Dalmacija živjeti samo ljeti?
Ima u Splitu nešto života i za zimskih večeri. Znate ono s ambalaže multivitaminskih preparata, “elementi u tragovima”... Samo vam treba neki donekle upućeni Vergilije. Kad budete sljedeći put dolazili, najavite mi se koji dan ranije, naći ćemo nekog da vas provede. I ja ću vam se pridružiti, jer inače vrlo rijetko izlazim, čak i ljeti.
:: Vidite li se jednog dana kao član HAZU?
Opet vi okrenuli na zezanje...
:: Pisci često u svojim djelima detaljno ispisuju svoju autobiografiju. Je li tako i s vama?
Koristio sam poneki autobiografski detalj u svakom svojem romanu, ali nikad mi nije palo na pamet da prepričavam, izokola ili izravno, išta što je u mojem životu trajalo dulje od jednog dana. Sa “Zvonkom” je, doduše, stvar malo složenija – glavni je junak, naime, sredovječni splitski pisac u stvaralačkoj krizi. Tu je, znači, nešto više autobiografskih detalja, ali ne više od dva-tri posto, samo zato da si malo olakšam to pečalno lutanje.
:: Jesu li Dalmatinci frustrirani što su se baš njihovi Sanader i Vidošević našli iza zatvorskih rešetaka?
Ni najmanje. Povezivati taj dvojac samo s Dalmacijom bilo bi ipak previše. Puno previše. Osim toga, nitko vam o njima nije mogao izgovoriti toliko ružnih, pritom vjerojatno i točnih, riječi od samih Dalmatinaca i Splićana, i to još davno prije no što su momci dospjeli u Remetinec. Individualna pohlepa i slavohleplje nemaju nikakve veze s geografskim porijeklom, baš kao ni ijedna druga osobna karakterna crta, bila pozitivna ili odbojna.
:: U kojim biste uvjetima napustili Hrvatsku?
Ako bi mi netko sutra ponudio da se s obitelji zauvijek preselim u Berlin, bez obzira na to kako mi je ovdje, odgovorio bih mu: “Pričekaj par minuta, samo da skupimo nešto odjeće i četkice za zube.” Ne bilo kamo u Njemačku, niti ikamo drugamo, samo u Berlin. Ako u Njemačku nisu htjeli izručiti Perkovića, mogli su mene izručiti u Berlin! Uz kornatski Žut, uz Vis i Susak, Berlin je četvrto mjesto na kojem sam svaki put fizički osjećao da mi se tijelo puni pozitivnom energijom, iako inače nisam sklon nikakvim ezoterijama i inim alternativama.
Otok je taj Berlin, i dandanas, barem meni. A ima i odličnu, jeftinu avionsku vezu s Hrvatskom, najšarenijom zemljom na svijetu, bez koje ipak nigdje ne bih mogao predugo izdržati. Bez Hrvata bih mogao (baš kao i bez Srba, Bošnjaka, Slovenaca...), kein Problem, dapatsche, ali bez Hrvatske ne bih. Nemojte me pitati u čemu je stvar, to ni sam sebi ne znam objasniti.
:: U kojoj je fazi rad na filmskoj verziji “Osmog povjerenika”? Hoćete li aktivno sudjelovati u stvaranju tog filma? Jeste li redatelju Salaju predložili glumce ili lokacije za snimanje?
Kao što nisam sudjelovao u kazališnim uprizorenjima, ni u splitskom HNK ni u “Gavelli”, tako me nema ni u filmskom projektu. Prava na ekranizaciju prodao sam jednoj producentskoj kući još prije gotovo šest godina, uz usmeni dogovor, na moju molbu, da se ni na koji način ne uključujem u proizvodnu fazu tog filma i TV serije. Ivan Salaj je sjajan tip, rijetko se viđamo, a kad se vidimo – odlično se družimo. Rijetko spominjemo mojeg “Osmog povjerenika”, ali kad ga spomenemo, čini mi se da se poprilično rimujemo u pogledima na tu priču. Ne vjerujem da bismo takav odnos mogli zadržati kad bih bio koscenarist, konzultant ili išta u procesu stvaranja njegova “Osmog povjerenika”. Beskrajno sam sretan što je napokon dobio podršku i inicijalna sredstva od HAVC-a, jedva čekam vidjeti taj film i – to je sav moj angažman u tom projektu. Salaj me razumije i potpuno respektira takav moj stav. Dao sam mu nekoliko sugestija o lokacijama i izboru glumaca, a je li koju prihvatio, doznat ću tek kad padne prva klapa i vijest se o tome proširi kroz medije. I to mi se baš sviđa. Ja sam vam jedan od onih starinskih roditelja, onih koji ne žele unaprijed znati spol djeteta.
Najbolje izbaciti sva slova tako da se Leko ne sramoti.