Možda će smrznuti i gladni poželjeti da ih Assad dokrajči sarinom

Kada govorimo o oružju za masovno uništenje, onda nam je pred očima nuklearna “gljiva”, bojni otrovi od kojih se umire u mukama ili biološko oružje koje donosi zarazu i smrt. Svijet već dulje posjeduje dosta uspješne mehanizme kontrole ove vrste naoružanja kada se izuzme nekoliko zemalja koje ne žele ni čuti da bi ih netko u bilo čemu trebao kontrolirati. Svijet posjeduje i sustave za kontrolu konvencionalnog naoružanja, ali nijednu zemlju gotovo nitko iz međunarodnih organizacija neće prozivati ako ga upotrijebi. No postoje i neki drugi oblici masovnog mučenja i istrebljivanja na koje nitko ne obraća previše pozornosti.

Još prije nešto više od mjesec dana činjenica da je netko u Siriji upotrijebio kemijsko oružje bila je golem problem za Sjedinjene Države i neke njihove partnere. Upotreba kemijskog oružja bila je nekakva crvena linija preko koje se nikako ne smije prijeći. Napetost je bila ogromna, no problem se riješio tako što je Assad pristao odreći se svoga kemijskog arsenala. U tom trenutku svijet kao da je živio u iluziji da će patnje sirijskih civila prestati, da je rat gotov, da su svjetski moćnici uspjeli riješiti ovu krizu. No malo je tko potpuno svjestan novog, vrlo moćnog oružja za masovno uništenje kojim se obilato koristi Assadov režim, ali od takvih metoda ne preže ni ona druga strana. To najnovije oružje zove se izgladnjivanje i uskraćivanje medicinske pomoći. Režim, naime, vodi kampanju kojoj je cilj da civili, osobito oni za koje je procijenjeno da bi možda mogli podržavati pobunjenike, budu lišeni svega što im je potrebno za preživljavanje – vode, hrane, struje, topline, liječnika i lijekova, pa čak i mogućnosti da im netko dostavi humanitarnu pomoć. Lideri umjerene sirijske oporbe govore o civilima koji su i zaboravili kako izgleda normalna hrana za ljude, a preživljavaju jedući pse i mačke lutalice. Ako se pitate zašto međunarodna zajednica tim ljudima ne dade humanitarnu pomoć, kao i drugima koji su se zatekli u takvoj situaciji, odgovor je da u Siriju ne mogu ući strane humanitarne organizacije, a dostava humanitarne pomoći ovisi o suludo hrabrim Sirijcima koji se izlažu životnoj opasnosti kako bi pomogli svojim sunarodnjacima. Zbog svoga humanitarnog djelovanja dio njih bio je podvrgnut mučenju, a neki su svoje čovjekoljublje platili i glavom. Assad je dosad činio baš sve da sve one koji žele pomoći odvrati od njihove namjere stavljajući pred njih potpuno nepremostive prepreke.

No međunarodna zajednica kao da je slijepa na ovu vrstu oružja za masovno uništenje i nitko ne čini ništa kako bi ga Assadu oteo iz ruku. Kao da nikome nije stalo, kao da se na zna da je barem polovica od 110 tisuća Sirijaca koji su izgubili život u ovom sukobu zapravo umrla zato što nije dobila adekvatnu medicinsku skrb i hranu. A dolazi zima koja bi za desetke tisuća ljudi mogla biti kobna. Oni koji budu umirali od gladi i hladnoće možda će priželjkivati da netko na njih baci bojni otrov i skrati njihove muke.

Početkom listopada Vijeće sigurnosti UN-a objavilo je službeni dokument kojim od obiju strana u sukobu traži da poštuju humanitarno pravo i omoguće djelovanje međunarodnih humanitarnih organizacija. No taj apel naletio je samo na gluhe uši, kako one predsjednika Assada i sirijske oporbe tako i na one međunarodne zajednice koja samozadovoljno uživa u činjenici da je pod kontrolu stavila kemijsko oružje i živi u svojevrsnoj zabludi da je time s vrata skinula problem sirijskog rata. O milijunima izbjeglica sada nećemo ni raspredati zato što oni imaju barem šator nad glavom, komad kruha u ruci i mogućnost da dobiju kakvu-takvu medicinsku pomoć. Na kraju ostaje samo pitanje do kojih razmjera ta tragedija mora nabujati? Što se treba dogoditi da se probudi uspavana savjest svijeta? Tko će dignuti glas i reći da je na humanitarnom planu Assad prešao tu famoznu crvenu liniju i da to više ne može tako? A možda je za sve to već kasno, možda je taj narod već odavno izgubio svoju budućnost. Ako je tako, onda ćemo ih svi mi imati na savjesti.