U 21. stoljeću, navike spavanja mnogih ljudi počele su se značajno mijenjati, uz nedovoljno istražene posljedice po zdravlje. Prije masovne urbanizacije, koja je do danas zahvatila većinu zemalja svijeta, ljudi su najčešće živjeli na selu i bavili se poljoprivredom. Fizički bi se umorili tijekom dana, te zaspali relativno brzo nakon zalaska sunca, a budili se već nakon svitanja.
Mnoga društva imala su naviku tzv. “dvofaznog spavanja” – najprije tijekom noći, a zatim i popodne, nakon glavnog obroka. Preseljenjem u gradove, elektrifikacijom i upošljavanjem u industrijskoj proizvodnji i uslužnim djelatnostima sve je više ljudi počelo spavati u jednoj fazi, samo tijekom noći.
Danas se mnogi bude uz pomoć alarma, a spavaju u različita doba tijekom radnih dana i vikendima. Rad u noćnoj smjeni, putovanja u druge vremenske zone, umjetna rasvjeta i elektronički uređaji mogu dovesti do poremećaja unutarnjih, tzv. “cirkadijanih” bioloških ritmova, odgovornih za pravilnu izmjenu budnosti i spavanja.
Naše unutarnje ritmove i dalje održavaju i podešavaju ciklusi svjetla i tame na Zemlji. Osobe izolirane od vanjskog, prirodnog svjetla, poput istraživača podzemnih spilja, počet će spavati u ciklusima duljim od 24 sata, ali izlaganje prirodnom svjetlu vratit će njihov unutarnji sat u dnevni ritam.
Čuveni francuski speleolog Michel Siffre primijetio je kako neki istraživači spilja razviju 48-satne cikluse spavanja, a i astronauti NASA-e potvrdili su njegova opažanja. Zamijetio je i kako izoliranost od pojma o vanjskom vremenu i svjetlu može dovesti do gubitka kratkotrajnog pamćenja. Unutarnji je sat vrlo osjetljiv na svjetlo, a za razumijevanje molekularnih mehanizama koji održavaju cirkadijani ritam u stanicama živih bića američki su znanstvenici Jeffrey Hall, Michael Rosbash i Michael Young nagrađeni 2017. Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu. Spavanje je, očito, važno za život, jer čak i bića bez središnjeg živčanog sustava spavaju. To vjerojatno znači kako je spavanje evolucijski starije od mozga. Ipak, možda i najzanimljivije obilježje spavanja su snovi.
Sigmund Freud je pretpostavljao kako su snovi simbolični izraz frustracija i želja potisnutih u nesvjesni dio uma. Koristio se interpretacijom snova u psihoanalizi, nastojeći osvijestiti te potisnute želje. Danas se mnogi ipak priklanjaju teoriji znanstvenika Johna Allana Hobsona i Roberta McCarleya. Ona je slična igri u kojoj vam nekoliko prijatelja kaže besmislene i nepovezane riječi, a vi ih onda morate složiti u smislenu priču. Ovi znanstvenici vjeruju kako su i snovi uzrokovani nasumičnim “okidanjem” neurona u moždanoj kori tijekom tzv. “REM faze” spavanja. Prednji dio mozga zatim počinje graditi priču, pokušavajući na neki način povezati besmislene informacije koje mu bivaju predstavljene.
Ova teorija stječe popularnost jer pomaže objasniti iracionalnosti tijekom snova, kao i vrlo neobične priče. Moderne teorije snova potakle su psihologe sa Sveučilišta Adelaide u Australiji na razvoj tehnika za izazivanje tzv. “lucidnih snova”. U takvim, intenzivnim snovima, osoba je vrlo svjesna zbivanja i ima dojam kontrole nad svojim iskustvom.
Prva tehnika je razvijanje navike o testiranju stvarnosti: osoba treba steći naviku često provjeravati svoju okolinu i odlučivati je li u snu ili javi, jer mozak će tu naviku zadržati i u snu. Druga tehnika je tzv. MILD (od engl. “mnemonic induction of lucid dreams”), gdje se osoba probudi nakon pet sati sna, a zatim ponavlja više puta frazu “idući puta kada zaspem, zapamtit ću točno što sanjam”, uz zamišljanje o čemu će san biti.
Ova se tehnika temelji na tzv. “prospektivnom memoriranju”, tj. sposobnosti upamćivanja obveza koje će trebati obaviti u budućnosti. Formira se čvrsta namjera da, kad mozak dođe u stanje lucidnog sna, osjeti obavezu sve upamtiti i sudjelovati aktivno u događaju. Kombiniranje ovih tehnika u skoro svake pete osobe dovodi do lucidnih snova u kojima se aktivno sudjeluje i pamti ih se. MILD tehnika je posebno uspješna nakon buđenja tijekom noći, jer u čak polovice osoba koje zatim uspiju zaspati unutar samo nekoliko minuta dovodi do lucidnih snova.
Svatko tko je ikada gledao profesionalne akrobate u cirkusu, žonglere na ulici, vrhunske pijaniste, klizače na ledu ili jahače na valovima morao je primijetiti do koje mjere ljudi mogu stalnim vježbanjem iz dana u dan razviti razne sposobnosti. No, malo kome je palo na pamet razvijati sposobnost aktivnijeg sudjelovanja u vlastitim snovima.
Ljudski se potencijali očito mogu povećati do teško zamislivih granica u brojnim sferama upornom i trajnom vježbom, pa je u ovom stoljeću moguće očekivati i pojavu prvih velemajstora u aktivnom sudjelovanju u svojim snovima.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Odlična tema... Da to se vježba još od djetinjstva... Ali mnogi ljudi to razviju zbog šokova a neki zbog šokova i navika koje nameće društvo ostaju bez te privilegije... Stavlja se u fokus nešto drugo...