Matejevo načelo” može se zamijetiti u mnogim područjima ljudskog djelovanja. U znanstvenu literaturu uveo ga je sociolog Robert K. Merton 1968. godine. Pojednostavljeno, ono predviđa kako će “bogati biti sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji”. Ovaj koncept trebao bi biti primjenjiv i na druge predmete težnje, poput moći, slave ili društvenog statusa. Merton je načelo nazvao inspiriran prispodobom iz biblijskog Evanđelja po Mateju i rečenici: “Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima”. U popularnoj kulturi, za podržavanje sličnog učinka zadužen je bio Superhik iz stripa Alan Ford, parodija Robina Hooda, čiji je slogan bio “Kradem od siromašnih kako bih dao bogatima”.
Kao sociolog znanosti, Merton je “Matejevim učinkom” želio upozoriti kako već istaknutim znanstvenicima biva pripisano više zasluga nego novim istraživačima, čak i kad je njihov rad jednako vrijedan. Važne nagrade dodjeljuju se najstarijem istraživaču u timu, čak i ako je sav posao obavio mladi znanstvenik. “Matejev učinak” utječe na procese društvenog probira, a rezultira koncentriranjem znanja, resursa i nagrada u uskim krugovima ljudi. Pritom ostaje nejasno u kojoj mjeri samo postizanje uspjeha utječe pozitivno na pojedince, dajući im sve veće samopouzdanje. Time oni preuzimaju sve veće rizike i postižu još bolje rezultate, što bi moglo objasniti dugotrajnu dominaciju nekih znanstvenika, umjetnika ili sportaša u svojim područjima.
Općenito se smatra kako “Matejevo načelo” djeluje kroz tri različita mehanizma. Jedan je tzv. “sveta iskra”, gdje urođene i stečene osobine pojedinca poput talenta, entuzijazma, upornosti i radnih navika dovode do stalne prednosti na svakom stupnju karijere. Drugi je model “kumulativne prednosti”, gdje rani uspjeh u izdizanju na viši stupanj, čak i ako je bio slučajan ili nezaslužen, dovodi do pristupa novim prednostima, koje zatim stalno omogućuju daljnji napredak. Treći je model “minimiziranja napora potrage”, gdje oni koji bi trebali prepoznavati uspjehe – poput komisija za dodjelu nagrada, publike u kinima, čitateljstva ili pak medija - ne daju jednaku šansu svima koji se bore za njihovu pažnju. Zbog prevelike ponude, biraju one koji su već ranije opravdali povjerenje, dajući im stalnu prednost pred drugima, koja možda nije zaslužena, pa se svima ostalima postaje teže probiti.
Međutim, ni jedan od tih modela ne odgovara na najzanimljivije pitanje: koliko sam uspjeh utječe na onoga tko ga je postigao, kroz dodatno samopouzdanje i kao poticaj za još veće uspjehe? Jedan od najčešće spominjanih primjera je teško razumljivi “annus mirabilis” Alberta Einsteina, kada je tijekom iste godine – 1905. – objavio četiri znanstvena rada koja su fundamentalno promijenila razumijevanje prostora, vremena, mase i energije. Mnogi se znanstvenici slažu kako bi svaki od ta četiri rada – o fotoelektričnom učinku, Brownovu gibanju, specijalnoj teoriji relativnosti i ekvivalentnosti mase i energije - bio sam po sebi vrijedan zasebne Nobelove nagrade za fiziku. Ali, kako je moguće do čak četiri takva otkrića doći u istoj godini karijere?
Kompjuterske analize podataka u 21. stoljeću omogućile su znanstvenicima sa sveučilišta Northwestern u SAD-u temeljito istraživanje ovog pitanja. Oni su analizirali karijere 30.000 poznatih znanstvenika, umjetnika, te posebno filmskih režisera. Označili su na vremenskoj crti njihovih karijera tri njihova najznačajnija djela. Pitanje je bilo jednostavno: pojavljuju li se ona tijekom kreativnih karijera nasumično, ili su grupirana vrlo blizu jedno drugom, u tzv. “vruće serije” – izraz kojeg su u popularnu kulturu uveli profesionalni kockari, kojima su takve serije cilj.
Rezultati su pokazali kako gotovo svi znanstvenici, umjetnici i filmski režiseri imaju tijekom života po jednu “vruću seriju”, tj. tri najznačajnija ostvarenja vremenski su grupirana znatno češće od očekivanog. Ta “vruća serija” može se pojaviti bilo kada tijekom karijere – kod nekih ranije, kod drugih i vrlo kasno. Kada se “vruća serija” pojavi, kod znanstvenika traje oko tri do četiri godine, a kod umjetnika između pet i šest godina. Zanimljivo je i kako velika većina kreativnih pojedinaca ima samo jednu ovakvu seriju u karijeri. Rijetki imaju dvije, a tek iznimni tri ili više. I konačno, oni ne postaju produktivniji tijekom “vrućih serija”, već im djela, zbog nekog razloga, tada imaju znatno veći utjecaj i odjek.
Autori istraživanja zaključuju kako se radi o intrigantnom razdoblju izvanserijskih rezultata tijekom karijere, koja u velike većine dolazi samo jednom u životu. Možda je narod to već odavno i prepoznao, saževši ovo opažanje u izreku “kad čovjeka krene, onda ga krene”.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
