Muke po Karamarku

Za razliku od prošlog tjedna kada je, neposredno nakon izbijanja afere koju lijevi mediji nazivaju “afera Konzultantica”, pustio da ga drugi pravdaju, pri čemu se pokazalo da mu je opasnije kad ga Mikulić brani nego kad ga Bulj napada, potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko prekjučer je dao intervjue svim velikim TV kućama u Hrvatskoj. Nije rekao ništa neočekivano, kao što su i sve glavne teze svih drugih bitnih aktera bile predvidljive. Karamarko u svojedobnom poslovanju svoje supruge s Jozom Petrovićem, konzultantom MOL-a, ne vidi ništa sporno, no pitanje je kako, u situaciji krhke vlasti i mogućih prijevremenih izbora, sve to percipira javnost, a i kako moguću percepciju potencijalnih birača percipiraju Karamarkovi “bližnji” u HDZ-u, tj. jesu li spremni riskirati svoj dio kolača vlasti, procijene li da im šef postaje prevelik teret? Karamarko, očito po savjetu PR stručnjaka, opetovano prosvjeduje jer mu se dira obitelj, ali nitko mu ne spominje ni djecu, ni babu, ni djeda, već konkretno poslovanje supruge. SDP je konsterniran da netko u politici može biti u potencijalnom sukobu interesa i traži njegovu ostavku, a Most, po običaju, premošćava dvije pozicije i čeka rasplet situacije: “Mogu reći da situacija nije dobra, jer svaki dan izlaze neki novi detalji. Most će dati na vrijeme svoju odluku – ono što je bitno je bitno upravo zbog toga što se pojavljuju novi detalji – pričekati i onda vidjeti kako će se situacija s vremenom razvijati”, izjavio je Božo Petrov.

Gdje je istina? Nešto se da iščitati između redaka, u usputnim primjedbama, a nešto se može rekonstruirati iz sličnih primjera iz prošlosti, jer nema ničega bitno novog pod suncem, pa ni neviđenog obrasca potencijalne korupcijske afere u HDZ-u i njenog medijskog menadžeriranja.

Karamarko u zadnjim izjavama sugerira da je tobožnja afera nastala u SDP-ovoj režiji, ali zagonetno dodaje, i nekih čiji je materijalni interes ugrozio. Tko su ti i leži li u tome što je natuknuo pravi odgovor na pitanje tko mu politički radi o glavi, neovisno o tome je li kriv?

Čini se da SDP nema čime udariti i da je priča o njihovim krticama iz porezne uprave nedovoljna za objašnjenje cijele igre. Ako smo nešto naučili zadnjih dvadesetak godina o hrvatskoj politici, to je da su svi pravi medijski ratovi bili “bratoubilački”. Nije kod nas nikada bilo istraživačkog, već samo dojavljivačkog novinarstva, kao kad su HDZ koncem 90-ih izbušile frakcijske borbe za Tuđmanovo nasljeđe. Oni su oporbeni tisak filali kompromitirajućim informacijama jedni protiv drugih. Dakle, ako žarište nije SDP, to je netko bliži Karamarku. Ruši li Most Karamarka, upitao je u srijedu novinar Božu Petrova, a on je na to znakovito odgovorio kako je to problem unutar HDZ-a, što povezano s argumentom “već viđenog” u povijesnom iskustvu prilično sigurno detektira odakle vjetar puše.

Prvi krug udara vjerojatno dakle kreće iznutra, a na njega se onda nadovezuje Most sadističkim poludistanciranjem, a tek u zadnjem krugu, koji je u očima javnosti prvi, djeluje lijeva medijska mašinerija, koja je nanjušila krv koju su pustili drugi.

Božo Petrov kaže da “situacija nije dobra, svaki dan izlaze novi detalji”. Nije dobra prvenstveno za Karamarka, onda za HDZ, kojem je nedavno zasjeo na čelo u drugom mandatu, pa za ovu Vladu, ali nije dobra ni za desnu političku scenu u Hrvatskoj koju je poklopio HDZ. Izvjesno je da će odsad mediji meziti Karamarka ubrzanim ritmom. Mrcvarenje ide po obrascu koride, bika u areni prvo iznure pikadori, koji mu zabijaju bodeže, draže ga i oduzimaju mu snagu, a onda se pojavljuje matador koji se s njim malo poigra i na koncu mu zada završni udarac.

Zašto onaj tko je imao dokumente i bio svjestan kako će oni odjeknuti i koje političke posljedice izazvati nije krenuo u akciju ranije, npr. prije dva mjeseca? Da je ovo započelo prije izbora za predsjednika HDZ-a, izvjesno je da Karamarko ne bi ostao bez protukandidata. Ovako je to i pokapanje stranke u cjelini. Hipotetski, ako afera kulminira, a Karamarko odbije odstupiti, postoji mogućnost njegove smjene s pozicije predsjednika stranke na Općem saboru koji se, po Statutu HDZ-a, mora održati ako to zatraži natpolovičan broj županijskih organizacija. No pitanje je, ako izađu i gore stvari, bi li to značilo krah HDZ-a gori od onoga nakon Sanaderova pada, čiju je većinu do kraja mandata, i neizbježnog poraza, doteglila Kosor, i trijumfalan povratak lijeve vlasti? Trebaju li za eventualnom propašću HDZ-a žaliti konzervativci u Hrvatskoj? U šali prijateljima ljevičarima znam reći kako svaki dan trebaju zahvaliti Bogu za HDZ. Da je nakon Tuđmanove smrti ta stranka u starom obliku prestala postojati, davno bismo imali profiliranu konzervativnu opciju i vjerojatno situaciju analognu onoj u Poljskoj, s obilnom konzervativnom većinom. Ovakav HDZ, za koji će mnogi reći da je nepopravljivo uvijek dijelom korumpiran, kukavan, poluudbaški, drži ljevicu na vlasti ili na rubu vlasti u Hrvatskoj. Unatoč svim dosadašnjim padovima, HDZ je bio dovoljno jak da spriječi bilo kakav drugi pokušaj političkog artikuliranja konzervativne većine u Hrvatskoj, a kadrovski i moralno preslab da tu opciju kvalitetno artikulira i vjerodostojno zastupa.

HDZ-ov sado-mazo partnerski odnos s Mostom se sad preokrenuo. Batina je bila u ruci Mosta tijekom poslijeizbornog pregovaranja, a nakon što je vlast formirana, HDZ je počeo mešetariti oko razbijanja Mosta, ne bi li pridobio dio za novu većinu pod potpunom svojom kontrolom. Sad se situacija opet okrenula pa Most može dijelom diktirati dinamiku odnosa unutar HDZ-a, ako nastave “izlaziti novi detalji”. Slab partner je idealan partner, pa će tako Most, ako Vlada opstane, politički najviše profitirati od ove afere.

Karamarko bi trebao imati na umu Machiavellijev uvid – onaj tko je uzrok tome da je netko postao moćan propada, bit će uništen od tog novog moćnika, jer taj zna da onaj koji ga je mogao namjestiti, isto tako ga može i skinuti, pa žuri to prevenirati. Glavaš je omogućio Sanaderu da preuzme vlast u HDZ-u, on mu je poslije došao glave, Sanader je instalirao Jadranku Kosor na poziciju koju nije mogla ni sanjati, jer je mislio da će nju moći najlakše kontrolirati, a ona ga je kasnije politički eliminirala. Kosor je u stranku na velika vrata vratila Karamarka pa je ubrzo i sama izbačena. Tko će biti Karamarkov matador? Netko tko je njega doveo na vlast, pa želi izbjeći sudbinu koju Machiavelli u takvim odnosima predviđa, ili netko koga će on namjestiti bude li prisiljen povući se s mjesta potpredsjednika Vlade?

“Koliko sam razumio kolege iz Mosta”, kaže Karamarko, “oni čekaju rješenje Povjerenstva za sukob interesa i nakon toga će odlučiti što će napraviti.” Dakle, ako “nastave izlaziti novi detalji”, zbogom vlasti. Milanović ante portas, a nakon mandata ili dva lijeve vlasti, vjerojatno sasvim drukčija desna priča bez HDZ-a.

Je li moguće da se, u za njega crnom scenariju “novih detalja”, Karamarko sam povuče ili čak da ga unutarstranačkim pučem maknu, a da Oreškovićeva vlada opstane?

SDP-ov ishitreni zahtjev za opoziv potpredsjednika Vlade vjerojatno neće proći jer im treba potpora barem pet mostovaca. Petrov je jasno rekao da Karamarku neće skidati glavu prije odluke Povjerenstva o sprečavanju sukoba interesa. No ostaje mogućnost da i prije toga iscure dovoljno veliki “novi detalji”, koji će i Most dovesti pred svršen čin.

U sjeni tih događanja Sabor je uspio, u pukotinama kalendara svjetske atletske federacije, vjenčanja, pričesti i zastupničkih putovanja, skrpiti kvorum pa između ostalog donijeti zakon kojim se ured, vozač i fizička zaštita bivših predsjednika ograničavaju na pet godina, čime je de facto ukinut ured bivšem predsjedniku Mesiću. Šteta je nepopravljiva za ugled domovine u svijetu, antifašizam kao takav, i velike poslove koje bi zahvaljujući njemu sklopile hrvatske tvrtke. Žalosno je i što Mesić neće moći javnim sredstvima sljedeće godine proslaviti 50 godina od slavnog nastupa u Saboru kada je nedavne 1967. osudio donošenje “Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika”, njene sastavljače prozvao kao: “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije”, i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu.

Mesićev šok i povrijeđenost, te apsolutnu nespremnost na mirovinu treba promatrati iz titoističke perspektive nesmjenjivosti i samorazumljive doživotnosti funkcije. Nešto od tog mentaliteta vidimo i na Kubi, gdje se unatoč nagađanjima o pomlađivanju vrha komunističke partije, to nije dogodilo, jer bi, kako je rekao Castro, to bilo malo prerano. Tako je na kongresu u travnju odlučeno da Raul Castro (84) ostaje i idućih pet godina na čelu Komunističke partije Kube, kao prvi tajnik, a nešto iskusniji Jose Ramon Machado Ventura (86), ostat će u još jednom petogodišnjem mandatu drugi tajnik. A mi perspektivnog Stjepana Mesića (82) tjeramo u mirovinu taman sad kad se uhodao.