Tri su događaja u razmaku od sedam dana poljuljali poziciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Prvi se tiče naknadne recepcije posjeta turskog predsjednika i skandalozne tvrdnje posebnog savjetnika predsjednice Mate Granića da su turska i hrvatska politika u BiH komplementarne, što nije prošlo bez odjeka u javnosti. Erdoğan je došao u posjet Hrvatskoj s golemom delegacijom, u kojoj je bilo nekoliko ministara, te više od 90 poslovnih ljudi. Pričekat ćemo rezultate gospodarskog foruma, u nadi da neće imati isti ishod kao “Put spasa za hrvatsko gospodarstvo”, kad je prije pet godina pun avion naših gospodarstvenika predvođenih tadašnjim predsjednikom i ministrima išao u Katar. Ono što su mediji pumpali kao spasonosno putovanje, na kraju se pokazalo kao isprazna politička ekskurzija, nakon koje nije potpisan nijedan ugovor niti dogovoren bilo kakav posao.
Erdoğan je došao radi sebe i simboličkog potvrđivanja svoje uloge na području neoosmanističkih geostrateških interesa. Što se tiče priče o ulaganjima, goleme gospodarske delegacije unutar političke karavane malo koga još mogu impresionirati. Tko još vjeruje u bajku prema kojoj političari trebaju na ovaj način “otvoriti vrata” pa će onda poteći velika gospodarska suradnja? Iako se Turska predstavlja kao novi gospodarski div i važan investitor u jugoistočnom dijelu Europe, njezina ulaganja iznose manje od jedan posto ukupnih ulaganja u Hrvatsku i teško da će se u tome išta bitno promijeniti.
Jedina je sigurna pouka dvodnevnog Erdoğanova posjeta, koji je značio i dva dana prometnog kaosa u Zagrebu, da bi trebalo ozbiljno razmisliti o gradnji nove rezidencije za prijem visokih gostiju, te za velike međunarodne forume, i to u Velikoj Gorici, blizu aerodroma, što bi pojednostavnilo i pojeftinilo osiguranje, a milijun ljudi oslobodilo prometne kalvarije koja se događa nekoliko puta godišnje.
Ako ostavimo po strani prizemne prometne probleme i nebeska gospodarska rješenja, politički aspekt Erdoğanova posjeta je višestruko problematičan. Ispalo je da se hrvatska i turska politika u svemu slažu, a naročito oko BiH.
To tvrdi predsjedničin posebni savjetnik Mate Granić, koji na pitanje voditelja Otvorenog jesu li hrvatska i turska politika u BiH komplementarne, odgovara “apsolutno”, a onda nas informira i da je Erdoğanu jako stalo do pozicije Hrvata u BiH. Za stjecanje potpunije slike o toj temi treba pročitati Davutogluovu knjigu Strategijska dubina, a i podsjetiti na Erdoğanove izjave poput one da mu je Alija Izetbegović na samrtnoj postelji ostavio BiH u amanet, ili tvrdnje iz 2014.: “I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH”, a da Davutogluovo protivljenje “prepuštanju Mostara Hrvatima” i ne spominjemo. U čemu je to komplementarno hrvatskoj politici u BiH?
Hoće li Hrvati u BiH biti vječni graničari koje se uvijek ponovo može politički žrtvovati na mig iz američke ambasade? Ili će možda konačno prelomiti pa postići povijesni sporazum sa Srbima i Bošnjacima gledajući sebe, a ne integralne hrvatske interese gdje su redovito žrtvovani pijun pa moraju i 2016. slušati od posebnog predsjedničina savjetnika kako je politika RH prema BiH komplementarna Turskoj. Čija politika? Njegova, predsjedničina, Vladina, Mesićeva, HDZ-ova, Bandićeva?
Zašto se iščuđavati nad tim što najviši hrvatski dužnosnici nisu Erdoğanu prigovarali zbog Kurda, negiranja genocida nad Armencima, ljudskih prava i medijskih sloboda u Turskoj, ili migrantskog pitanja, kad su potpuno prešutjeli problematične aspekte unitarističke politike koja dokida politička prava Hrvata u BiH, a koja ima bezrezervnu tursku potporu, štoviše išli su po pitanju BiH Erdoğanu niz dlaku?
Je li predsjednici bio problem istaknuti pitanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i zatražiti od Erdoğana da sa svojim intimusom Izetbegovićem vidi u čemu je taj vitalni problem Bošnjaka da se riješi izborni zakon koji će spriječiti preglasavanje malobrojnijeg naroda ili da mu se omogući TV kanal na hrvatskom jeziku?
Iz istog starog HDZ-ova habitusa, koji najbolje utjelovljuje Mate Granić, a koji se toliko puta odrekao Hrvata u BiH, proistječe i snishodljivost prema lijevim medijskim hegemonima.
O Lozančiću je predsjednica govorila, ali nije objasnila, već natuknula nekoliko vrlo problematičnih stvari, koje su ostale visjeti u zraku vapeći za objašnjenjem
Usred histerije o fašizaciji Hrvatske (čitaj – ukidanju dijela privilegija) u kojoj dobrim dijelom sudjeluje i vodstvo HND-a, predsjednica im daje na težini sudjelujući na skupu koji su lekovićevci suorganizirali s američkim veleposlanstvom (to je inače vrhovna institucija u RH, kojoj glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a podnose izvješća o istragama koja vode i pokazuju povjerljive dokumente, o čemu se detaljnije može informirati zahvaljujući Wikileaksu).
Udruzi koja je sve više aktivistička, a sve manje strukovna predsjednica odlazi na noge i upada u klasičnu, primitivnu zasjedu, kao naivka iz bajke. HND-ovci ipak ne bi sami prljali ruke, pa su “autsorsali” ekipu dežurnih bukača iz Radničke fronte da izvedu performans s natpisom na engleskom koji tvrdi da hrvatska Vlada ubija medije, što je popraćeno zviždanjem kojim su onemogućili predsjedničino izlaganje. Poruka je napisana na engleskom jer se očito obraćaju svjetskoj javnosti, kao taoci koji šalju poruku “SOS” iz neprijateljskog logora. Klopka je dobro izrežirana i u “ubijenim” medijima je ponižavanje predsjednice bilo prva vijest. Jedan od medijskih heroja joj se i prijeteći unosio u lice dok je osiguranje sve mirno promatralo. Toliko o režimu koji guši medije. Ako je osobni stav Kolinde Grabar-Kitarović gandijevsko trpljenje, nije smjela dopustiti takvo ponižavanje institucije predsjednika Republike.
Treći kritičan trenutak za predsjednicu bio je rasplet oko smjene ravnatelja obavještajne agencije. Na sjednici Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost novim ravnateljem SOA-e imenovan je Daniel Markić, a predsjednica je isti dan u ekskluzivnom intervjuu HRT-u govorila o tome zašto je zatražila smjenu njegova prethodnika Dragana Lozančića. Govorila, ali nije objasnila, već natuknula nekoliko vrlo problematičnih stvari, koje su ostale visjeti u zraku vapeći za objašnjenjem.
“Da je Lozančić časna osoba kojoj je stalo do domovine, dao bi ostavku odmah”, rekla je predsjednica. Što to znači, da bivši ravnatelj SOA-e nije častan i da mu nije stalo do domovine? Objašnjenje je nužno, pogotovo zato što ga premijer Orešković želi uzeti za savjetnika. No predsjednica sugerira da je premijer neinformiran:
“Ostavka jest dobrodošla, no ja pratim njegov rad puno dulje nego što to prati predsjednik Vlade Orešković. Gospodin Lozančić dobro zna da o nekim razlozima ne mogu govoriti jer je riječ o nacionalnoj sigurnosti, o stabilnosti države, i to je on i koristio. Ali ono što mogu reći jest da je gospodin Lozančić bio privatni, odnosno osobni obavještajac gospodina Milanovića, i tu ću stati.” Preteške su to tvrdnje da se javnost ostavi u neizvjesnosti i na tome se ne smije stati, već, ako ima takva saznanja, mora prijaviti stvar DORH-u.
Paradoksalno, predsjednica i premijer smjenjuju Lozančića i na njegovo mjesto imenuje se Markića, kojeg u saborskom odboru onda ne podrži HDZ – stranka iz koje dolazi predsjednica i koja čini okosnicu Oreškovićeve Vlade, već ga izglasa Most s oporbom. Zašto je onda Most još uvijek s HDZ-om u Vladi?
Osim što SDP podržava kadrovska rješenja koja je donijela HDZ-ova kandidatkinja na mjestu predsjednice i premijer vlade u kojoj većinu čini HDZ, zanimljivo je da su se oko jedne teme, prvi put nakon zajedničkog protivljenja referendumu o promjeni izbornog sustava, SDP i HDZ bratski složili. Opet kako bi se zadržao status quo, ovaj put radi se o sprječavanju Mostove najavljene reforme administrativnog preustroja, tj. ukidanja županija.
Izgleda da se nešto dubinski lomi u sustavu. Ostavka predsjednika zagrebačke gradske skupštine Kosora koji je predugo bio uz Bandića je vrlo indikativna. HSLS je uz HDZ u saborskom odboru glasovao protiv Markića, dok u Zagrebu ostaje dojam da je HDZ spreman uskočiti umjesto kosorovaca. Je li riječ o nekom unutarnjem HDZ-ovu rascjepu? Inače, kad smo već kod Kosora, bivša predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor bila je na prosvjedu lijevih novinara. Kad se sve to uzme u obzir, postaje sve teže pratiti tko je čiji. Nije ni čudo što Mate Granić misli da mi i Turci u BiH navijamo za iste.
>> Predsjednica Grabar-Kitarović: Lozančić je bio Milanovićev osobni obavještajac
>> 'Razočarana sam što su me oni koji se navodno zalažu za slobodu prekinuli za vrijeme govora'
Ovo je pocetak raskrinkavanja mafije s Milanovicem na celu.