Šarolika politička pozornica: Na desnici su tri velika bloka

Hrvatska desnica uvijek je imala stabilno biračko tijelo, ali nikada nije imala do kraja razrađen i jasan politički program. U nju se nekritički trpao cijeli spektar od kršćanskih socijalista pa sve do ekstremne desnice. U posljednje vrijeme događaju se zanimljive stvari na desnici iz koje se regrutirao zanimljiv i šarolik aktivistički pokret koji je, nije pretjerano reći, obilježio ovu godinu. Dugo je desnica bila proskribirana zbog bukača koji su svojim stavovima izlazili izvan demokratskih gabarita, ali i predrasuda u medijima koji su neopravdano stigmatizirali tu u svijetu posve legitimnu i poželjnu političku poziciju. Na hrvatskom političkom tržištu iskristalizirala su se tri osnovna "politička pravca" na desnici: nacionalisti, konzervativci i demokršćani. Podjela nije kruta i ponekad je vrlo teško jasno definirati pojedine aktere.

Lukav Karamarkov potez

Uz sve uspone i padove, HDZ je još uvijek centar političke desnice. Nije jedini, ali nema nikakve sumnje da je najmoćniji i najutjecajniji. Iako se u HDZ-u mogu naći razni politički svati, ipak prevladavaju nacionalisti. Tom političkom rukavcu najbliži je i šef HDZ-a Tomislava Karamarka koji je najmoćniji i najutjecajniji čovjek na desnici. Nakon preuzimanja HDZ-a, Karamarko je žestokom nacionalističkom retorikom gurnuo stranku udesno. Ovo je bio vrlo lukav potez jer je većina biračkog tijela HDZ-a upravo takve orijentacije. Nakon Ive Sanadera, koji je stranku koristio isključivo za svoje političke ambicije, a vrlo često i brutalnu pljačku, članstvo je dobro primilo ponovno jasnu ideološku profilaciju.

Novo vodstvo HDZ-a željelo je pokazati najvjernijem dijelu HDZ-a, koji glasuje za stranku bez obzira na sva razočaranja, da oni nastavljaju politiku Franje Tuđmana. Međutim, iako se Karamarko poziva na Tuđmana, njegov odnos prema nekim ključnim pitanjima bitno je desniji od onoga što ga je imao bivši partizanski general. Dok je Tuđman uvijek znao pronaći poneku lijepu riječ za jugoslavenskog komunističkog vođu Tita, Karamarko ga otvoreno proglašava zločincem. Zaoštrio je retoriku i prema ćirilici i nacionalnim manjinama. Uz oštru retoriku prema ćirilici i Srbima nekako pod ruku ide i ratoborniji stav prema Srbiji i svim "balkanskim integracijama". Karamarkov HDZ snažno je podržao i referendum o definiciji braka kao zajednici muškarca i žene, ali je znatno tiši kada je riječ o abortusu. Posebno su povezani s braniteljima te inzistiraju na vrijednostima Domovinskog rata.

Kritičari Karamarka optužuju da se koristi emocijama razočaranog stanovništva samo kako bi dobio glasove, a da će onda voditi mlaku politiku kao i njegovi prethodnici. Nisu posve u krivu jer je HDZ znatno ublažio retoriku prema ćirilici u Vukovaru nakon što je gradonačelnikom postao njihov Ivan Penava.

Karamarko nije onaj klasični predstavnik desne nacionalističke struje. Prava je heroina Ruža Tomašić koja je popularnost stekla zato što je uvijek jasno govorila ono što je glasač desnice htio čuti, a vodstvo HDZ-a nije htjelo ili se nije usudilo govoriti. To se vidjelo po broju preferencijalnih glasova koje je Tomašić osvojila na HDZ-ovoj listi za Europski parlament. Tomašić je jednom prilikom izjavila da je Hrvatska za Hrvate, a da su svi drugi samo gosti. Tako nešto ne može reći predsjednik HDZ-a jer bi odmah dobio packe od europskih pučana.

Karamarko ne može zbog svoje funkcije desničariti preko mjere, ali to ne znači da HDZ nema svoje jastrebove koji mogu itekako zapaliti izbornu bazu. Jedan od njih saborski je zastupnik Duje Marasović koji u javnim istupima žestoko nastupa protiv političkih Jugoslavena i komunista. Nacionalisti uglavnom obitavaju u gotovo svim pravaškim strankama. Njihov je problem u tome što vrlo često nisu vodili samostalnu politiku. Više su bili podružnice HDZ-a. Među nacionaliste svakako treba ubrojiti i predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića čija je Hrvatska zora na krilima njegove kampanja postala četvrta stranaka. Ovi predsjednički izbori pokazat će mogu li otpadnici od HDZ-a uspjeti na desnoj političkoj sceni. Slučaj Stipe Mesića nije usporediv jer se on nakon napuštanja HDZ-a posve okrenuo ljevici.

Konzervativci su osvježenje na desnoj sceni. Više su angažirani u nevladinim udrugama nego u političkim strankama. Za razliku od nacionalista koji se bave ćirilicom i Srbima, konzervativci su više fokusirani na svjetonazorska pitanja. Željka Markić pokrenula je referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene. Dva Hrvata iz dijaspore, "Amerikanac" Stjepo Stephen Bartulica i "Australac" Vice John Batarelo, također aktivno promiču konzervativne vrijednosti. Nedavno su upozorili na to kako neke velike tvrtke izbjegavaju riječ Božić. Prije nekoliko mjeseci doveli su u Hrvatsku poznatu američku aktivisticu protiv abortusa. Aktivni su u medijima i na društvenim mrežama. Zasad se nisu priklonili nekoj političkoj opciji nego preko medija pokušavaju utjecati na promjene u društvu.

Sličan sustav vrijednosti zagovara i eurozastupnica HSS-a Marijana Petir. Konzervativci su vrlo bliski s Katoličkom crkvom koja preko njih pokušava u javni život usaditi katoličke vrijednosti. Zanimljivo je da u posljednje vrijeme katolički kler puno manje daje političke izjave te sve više izbjegava izravan politički angažman. U tom se svjetlu može tumačiti i izjava kardinala Josipa Bozanića o predsjedničkim kandidatima u kojoj je blago podržao Kolindu Grabar Kitarović i Milana Kujundžića, ali nije bio protiv agnostika Ive Josipovića. Bozanić je očito ostavio otvorena vrata za dobru suradnju s Josipovićem ako kandidat ljevice pobijedi. Tvrdu katoličku politiku preuzeli su konzervativci. Željka Markić prometnula se u jednog od najžešćih kritičara Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića. Nije konzervativna scena monolitna. Razlike se vide na gospodarsko-socijalnim pitanjima. Batarelo i Bartulica zalažu se za ekonomsku politiku koju su provodili bivši američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margaret Thatcher. Dok se oni zalažu za slabu državu koja će ubirati manje poreze te za privatizaciju većine državnih poduzeća, Željka Markić po ovim bi se pitanjima mogla svrstati u socijaliste. Ona je bila izričito protiv monetizacije autocesta. Kada je riječ o ekonomiji, Marijana Petir uglavnom se izjašnjava o pitanjima koja su vezana za selo.

"Realni" konzervativci

Demokršćani su zanimljivi prije svega zato što je njihov "koalicijski potencijal" vrlo snažan. Oni su bliži centru i za njih mogu glasati birači koji nisu tradicionalno skloni desnici. Najpoznatiji predstavnik ove opcije je zamjenik predsjednika HDZ-a Drago Prgomet. Demokršćanstvo ovdje zapravo znači umjerenu politiku kakvu proklamiraju demokršćani Angele Merkel. Zanimljivo je da njemački demokršćani nemaju pretjeranu vezu s tamošnjim kršćanskim crkvama. Slično se može reći i za ove naše demokršćane. Oni uglavnom dolaze iz tradicionalnih katoličkih obitelji, ali nisu kruti u zastupanju svjetonazorskih pitanja. U tu grupu spada i eurozastupnica Ivana Maletić pa donekle i "tehnokrat" Andrej Plenković. Među demokršćane može se ubrojiti i Davor Stier koji je vrlo blizak s konzervativcima. Uostalom, i on je poput Bartulice i Batarela odrastao u inozemstvu. Ovoj grupaciji kritičari prigovaraju da je zbog svojih političkih ambicija u stanju relativizirati sve vrijednosti tradicionalne desnice. Demokršćane bi se zapravo moglo nazvati "realnim" konzervativcima. Iako su Hrvati pretežno katolici, stranka koja bi dosljedno zastupala taj svjetonazor teško bi dobila više od pet posto glasova.

Danas je desnica u Hrvatskoj puno življa i zanimljivija nego ikad prije. Nije monolitna kao za vrijeme Franje Tuđmana koji je zapravo kontrolirao desnicu, a nije ni onako sterilna kao za vrijeme Ive Sanadera.

>> Desnica pred dogovorom: u drugi krug jedinstveno na Josipovića