Na put oko svijeta predsjednik treba krenuti najprije iz Berlina i Pariza

Ipak je Joe Biden istrčao predsjednički maraton za korak brže od svoga konkurenta, i stekao pravo da se vrati u Bijelu kuću, kao glavni domaćin. Mogu se, teoretski, stvari još zakomplicirati, pa da mu se dogodi sudbina nesretnoga putnika da strada na sudskoj zebri nakon što je prije toga preživio pad aviona. Ali, to su više Trumpove tlapnje da će ga sud vratiti na vlast nego realna mogućnost da naslijedi sam sebe na čelu SAD-a. Prije nego što useli u Ovalni ured, Biden će morati temeljito odvagnuti dvije biografske činjenice: prvo, da je osam godina bio Obamin potpredsjednik, da ga to obvezuje, ali ne tako da u svome mandatu kopira njegovu politiku.

Vrijeme bi teklo i bez Donalda Trumpa u Bijeloj kući; s njim je dobilo ubrzanje koje ga je, možda, na kraju stajalo „glave“. I drugo, da je po godinama najstariji (novoizabrani) američki predsjednik, a po iskustvu jedan od najbogatijih. Možda je prekasno da bude vizionar; prerano da bude samo pragmatik. Što budući predsjednik može poduzeti da smanji štetu od pandemije, vjerojatno je ili rano ili kasno pitati; šteta je već nastala, najviše za dosadašnjeg predsjednika koji se odnosio oholo, čak i kad je i sam obolio.

Njega čeka još teži socijalni problem, duboka podjela u američkom društvu; to što je Donald Trump skupio rekordno puno glasova i što su republikanci obranili Senat, upućuje na to da će Biden morati tražiti konsenzus i da neće uspjeti ne bude li predsjednik svih Amerikanaca. Demokrati mu neće olakšati operaciju spajanja dviju polovica, poslije prave frakture na biralištu.Kako bude vraćao Ameriku u svijet, na tome će se, zacijelo, ogledati najveće razlike prema dosadašnjem predsjedniku. Joe Biden neće voditi vanjsku politiku s kalkulatorom u ruci, da gleda kratkoročno što odgovara njegovoj zemlji. Naravno, i on će biti američki predsjednik, i on će štititi američke interese, i on će se brinuti o zaposlenosti Amerikanaca… I njemu će Amerika biti prva briga, ali ne jedina.

Suprotno Trumpu, vjerojatno neće okretati leđa saveznicima i zanemarivati međunarodne obveze vodeće svjetske sile. Amerika ima najveću i najjaču vojsku, ne da vodi ratove (u tome je Trump davao dobar primjer), nego da čuva sigurnost u svijetu; ima najmoćnije i najrazvijenije gospodarstvo (ni u tome Trump nije podbacio, sve do pojave COVID-19, koji je srušio cijelu njegovu konstrukciju), s kojim na globaliziranom tržištu može voditi glavnu riječ – ako se ne postavlja misleći samo na sebe.Od Bidena se može očekivati da će prije svega vratiti SAD u društvo zemalja koje se brinu o zdravlju planeta, koje je Trump napustio, za račun prljave američke industrije.

Baracku Obami je taj sporazum obilježio mandat više od Nobelove nagrade; ne može ga izdati njegov potpredsjednik. S istom se sigurnošću, vjerojatno ne i istom brzinom, može očekivati da će budući američki predsjednik – ne strada li prije toga na sudskoj zebri – obnoviti savezničke odnose s Europom. Nije to teška misija: Europa nije više ovisna o Americi, ali je jača s Amerikom nego bez nje; ni SAD ne može ostvarivati svoju ulogu vodeće države u globaliziranom svijetu, bez Europe i mimo Europe. Donald Trump nije dokazao suprotno.

Američka vanjska politika neće početi od nekih egzotičnih destinacija i ličnosti koje je iz demokratskih razloga uputnije izbjegavati. Na putovanje po svijetu, novi bi američki predsjednik mogao kretati od Berlina i Pariza (svakako i Londona), pa i kad bude s Kinom i Rusijom gradio nove konkurentske odnose u globaliziranome svijetu.