Na referendumu sam glasao protiv, no nisam isključiv!

Goran Bogdan, mladi glumac podrijetlom iz Širokog Brijega, osim što je protekle godine glumio u najgledanijem hrvatskom filmu “Svećenikovoj djeci”, zapažen je i u izvrsnoj televizijskoj seriji “Na terapiji” u kojoj mu je pripala uloga, na prvu, agresivnog i “nesređenog” Joze. Šarmirao je i u “Sonji i biku” ulogom južnjaka Ante. Iako mu je u medijima nametnut epitet seks-simbola, Bogdan je vrlo jednostavan i prirodan mladić koji jurca po probama i audicijama te se nimalo ne osjeća mamcem za žene. Upravo snima film Branka Schmidta.

Negdje sam pročitala da ste najprije završili Ekonomski fakultet, a onda Akademiju dramskih umjetnosti?

Da.

Rođeni ste u Širokom Brijegu, dakle u tradicionalnoj, konzervativnijoj sredini, pa je li ta ekonomija bila po onoj “‘ajde ti, sine, završi neki pošten fakultet pa onda na glumu”?

Ne, nije. To je bila čista stihija. Kad sam iz Širokog došao u Zagreb, nisam imao veze s glumom. Kao klinac sam radio u videoteci, družio sam se s ljudima koji su voljeli film, bili smo filmski geekovi. Film me općenito zanimao, ne samo kao gluma nego i kao režija. A svaki klinac hoće biti nogometaš ili glumac. Oduvijek sam želio biti glumac, ali ta je želja kasnije sazrela u meni. U Širokom sam koketirao s amaterskim kazalištem, a kad sam došao u Zagreb i upisao ekonomiju, onda sam se upisao i na amaterske kazališne radionice. Završio sam nekoliko tih radionica i sve sam se više usmjeravao prema glumi, iako sam paralelno završio ekonomiju. Pa čak i upisao magistarski i skoro magistrirao na Ekonomskom fakultetu.

To mi je zanimljivo jer su ekonomija i gluma dva totalno različita svijeta?

Ma nema tu neke posebne zanimljivosti. Kad sam došao u Zagreb, htio sam upisati bilo što. A cijela generacija je išla na ekonomiju pa mi je ona bila najbliža. Da sam imao neki jasniji stav, upisao bih nešto drugo, možda­ strojarstvo ili matematiku.

Nadareni ste za prirodne predmete?

Moja majka predaje matematiku, a tata mehaniku na fakultetu u Mostaru. Obiteljski smo svi više matematički tipovi.

Imate završena dva fakulteta, što nije mala stvar.

To ne znači apsolutno ništa. Ima ljudi koji imaju i tri fakulteta pa danas ne mogu naći posao. U našoj državi to zaista ne znači ništa, a ne znam u kojoj bi mi situaciji to moglo nešto značiti.

Dobro, ali to ipak govori o vama kao osobi da ste bili dovoljno uporni. Mnogi ne završe nijedan fakultet jer im nedostaje ustrajnosti.

Ne bih tome pridavao toliku pažnju. Tu ima više slučajnosti nego talenta i upornosti. Tako se dogodilo. Kad upišeš glumu, moraš biti samo uporan. Samo da si tamo, završit ćeš je, nije to neka drama. Ne treba mistificirati.

A kako će me odrediti? Nisam ja došao iz Afganistana, nisam čuvao ovce i koze... Moji su roditelji sveučilišni profesori, ja nisam konzervativno odgojen

Što su doma rekli kada ste se posvetili glumi?

Oduvijek imamo zdrav odnos, znaju da se radi o mojem životu, a tako su me i odgojili, da ja donosim odluke radi sebe, a ne radi njih. U životu od roditelja nisam čuo nešto negativno o glumi. Majka mi je od malih nogu govorila: vozi i traktor, ali ga vozi pošteno.

Koliko vas je kao osobu odredila Hercegovina, vaš Široki Brijeg? Ipak je riječ o tradicionalnijoj, konzervativnijoj sredini?

A kako će me odrediti? Nisam ja došao iz Afganistana, nisam čuvao ovce i koze... Moji su roditelji sveučilišni profesori, ja nisam konzervativno odgojen. Svi moji prijatelji i sve oko mene bilo je veoma građanski i liberalno.

Zato i pitam, je li to predrasuda kad se na Hercegovinu gleda iz perspektive Zagreba kao na tradicionalnu i konzervativnu sredinu?

To je apsolutno predrasuda. Ja sam Goran Bogdan, imam svoje snove i boljke, kao i svatko drugi.

Nisam mislila da ste neki zatucani tip jer ste došli iz Širokog Brijega, nego svakoga na neki način odredi kraj iz kojega je došao. Mislila sam u pozitivnom smislu.

Po psihologiji, 50 posto našeg odgoja čini okolina. Imao sam sreću da je moja okolina bila divna i puna ljubavi. Moji su prijatelji ljudi široka svjetonazora. Imao sam jako lijepu podlogu za odrastanje. Široki je nakon rata bio amsterdamska sredina za odrastanje zahvaljujući toj mikroklimi koju su stvorili moji prijatelji.

Hrvatska je protekle godine jako bila obilježena referendumom o ustavnoj definiciji braka. Kako ste gledali na taj referendum koji je u ideološkom i svjetonazorskom smislu pokazao podijeljenost Hrvatske?

Ne bih se složio da je Hrvatska podijeljena. Ona se namjerno dijeli zbog kratkoročnih političkih ili osobnih interesa. Meni se svidjela ta strast u ljudima, i kod onih koji su glasali za i kod onih koji su glasali protiv. To pokazuje da naš narod nije apatičan, što se lako može dogoditi u zemlji s tolikim brojem nezaposlenih. Svatko ima pravo na svoj stav koji mora biti podložan i promjenama. Ljudi napreduju, uče, mijenjaju stavove. Ja sam glasao protiv, ali slažem se i sa svojim prijateljima koji su glasali za i s kojima sam diskutirao o tome. I mediji su odigrali veliku ulogu u tome da dođe do podjela i rasprava. Nisam sociolog pa da pametujem koliko smo kao demokracija zreli, ali na kraju sazrijevanja demokracije mora se dogoditi neki normalan diskurs. Po kojoj bi se logici dvoje ljudi trebalo razići samo zato što imaju dva različita stava?!

Ima ljudi koji su vrlo isključivi i nisu im prihvatljivi oni koji ne razmišljaju barem slično kao oni.

Isključujem samo isključivost i svaku isključivost smatram manjkom razumijevanja.

Sami ste spomenuli velik broj nezaposlenih, a koliko ima posla u vašoj branši? Koliko vi osobno imate posla?

Zadovoljan sam koliko radim i što radim, tako da sam u dobroj poziciji. Kriza je dobrano pogodila kulturu koja općenito u krizi najviše i strada jer je nekako najviše povezana s dokolicom. Masa kolega zarađuje na sapunicama koje se snimaju i hvala Bogu na njima. No masa nezavisnih kazališta se zatvara, sve je manje nezavisne produkcije. Puno je manje posla, a otvorile su se još dvije glumačke škole, što je dobro jer kvantiteta diže kvalitetu. Ali u ovoj krizi puno kolega ne može dobiti posao u struci. Iskreno se nadam da će tome što prije doći kraj.

Gdje ste vi u angažmanu?

U ZKM-­u, ondje uvijek imam posla. Sve ostalo što radim sa strane je ekstra.

Što sada radite?

S Oliverom Frljićem pripremamo “Hamleta”, premijera će biti 8. ožujka. Glumim Horacija, Hamletova najboljeg prijatelja. Uvjeren sam da će predstava biti zanimljiva poznavajući Olivera.

Je li neki film na vidiku?

Prije nekoliko tjedana pozvao me Branko Schmidt i dao mi da pročitam jedan scenarij isto tako jednog “zemljaka” Josipa Mlakića. Scenarij se zvao “Imena višnje”, moram priznati da dugo, dugo nisam nešto bolje pročitao. Ono kad odmah vidite film, i to dobar. Sada to radimo, naslovne uloge tumače Ivo Gregurević i Nada Djurevska, ja igram njihova sina. Nadamo se da ćemo ispuniti očekivanja koja je visoko postavio scenarist takvim scenarijem.

Serija “Na terapiji” bila mi je izvrsna, hoće li se ona i dalje snimati?

Ne znam, nemam informacija. I meni je bilo jako drago raditi u toj seriji. Općenito volim takve projekte koji su pomno pripremani, puno se vremena dalo za snimanje.

Kako vam je sjeo lik Joze kojeg ste tumačili u toj seriji?

On sa mnom nema nikakve veze, ali bilo mi ga je zanimljivo glumiti. On se isprva čini kao negativac i agresivac, a zapravo samo traži svoje mjesto pod suncem. Svatko od nas je i ovakav i onakav. Zanimljivo je bilo glumiti čovjeka u tako velikom problemu s kojim se ne zna nositi.

Vama su prilijepili epitet seks-simbola, iznimno privlačnog ženama. Koliko vas to opterećuje, koliko ste obilježeni time?

Nisam opterećen time.

U svakom slučaju bolje nego da ste proglašeni najneprivlačnijim glumcem?

Pa, u svakom slučaju. To imponira da me se smatra takvim. Ali taj doživljaj mene kao seks-simbola nema veze sa stvarnim životom. Dane provodim na probama, tako da ne primjećujem niti imam vremena osjetiti tu percepciju sebe kao privlačnog muškarca.

Kad sam iz Širokog došao u Zagreb, nisam imao veze s glumom. Kao klinac sam radio u videoteci, družio sam se s ljudima koji su voljeli film

Uglavnom ti epiteti prate žene pa one imaju i u profesionalnom smislu problem s tim da ih se doživljava samo kao atraktivne, privlačne?

U poslu nemam taj doživljaj. I kad biram uloge, gledam da su zahtjevnije, da nisu površne, banalne. Zaista volim svoj posao i želim ga posvećeno i zdušno raditi.

Koja vam je bila najzahtjevnija uloga?

Pa svaka mi je bila. Recimo, znaju me zezati da u “Sonji i biku” nisam uopće glumio, kao, lako meni igrati lik momka s juga. A za “Sonju i bika” dva smo mjeseca samo probavali uloge, xy puta prošli smo svaku scenu. To smo baš temeljito pripremali.

Lik Ante je zaista zanimljiv, pa i Judita Franković, vaša partnerica u “Sonji i biku”, izjavljivala je da će se svi zaljubiti u njega jer je topao, vatren, iskren...

Sigurno postoji šarm tog juga. I u Dalmaciji i u Hercegovini. Rijetko se kad priča o tome, ali u tom narodu s juga postoji ogromna količina dobrote i želje za pomoći. Iako se njihovi stavovi čine jako zatvorenima, srca su im vrlo otvorena. Tradicionalizam dolje nije u kamen upisan, moguće su interpretacije. A tradicija nije sigurno nešto nužno loše. U krizama se ljudi vraćaju tradiciji i religiji, u njima traže utjehu.

Jeste li vi vjernik?

Jesam. Možda bih mogao biti malo prosvjećeniji, ali vjernik jesam. Ne praktični jer, što sam stariji, imam sve više svoja viđenja vjere. Vjera mi postaje sve intimnija, samo moja.

Kako dolazite do uloga, pozivaju vas na audicije, samo odlazite? Kako to uopće funkcionira?

Na audicije idem na poziv. Hrvatska je malo tržište, redatelji poznaju glumce, znaju tko im treba i te ljude i zovu.

S kojim redateljima volite raditi?

S raznim redateljima, volim šarati. Volim da to bude dijametralno suprotno onome što sam već radio. U kazalištu su me odgojili Ivica Buljan, Paolo Magelli, Bobo Jelčić... S njima sam počeo raditi, to je moj krug. Radio sam i s mnogim drugim redateljima, ali ovi su mi ljudi postali i prijatelji, pa i savjetnici.

Je li postojala neka uloga koja vam je po nečemu bila neprihvatljiva?

Znali su me pitati je li mi se problem skinuti gol u kazalištu ili na filmu, ali to mi nikakav problem nije. Jedino što mi je neprihvatljivo su banalnost i površnost i onda se moje tijelo tome odupire svakim atomom.

Jeste odbili neku ulogu zbog toga?

Da, apsolutno. Kada bih vidio da sam u službi neke površnosti, onda ne želim biti dio takvih projekata. S druge strane, kada je projekt dobar, napravit ću sve što treba. To je ­uloga. Nema toga što ne bih htio glumiti ako je dobro. Moj lik može biti zadnje smeće, mogu biti gol, mogu biti gay, pedofil, ­sve što treba.

Kako je snimati scene seksa, nestane li s vremenom nelagoda i to postane rutina ili?

Kada sam prvi put bio u situaciji da moram biti nag na sceni, naravno, bilo mi je nelagodno. To je bilo dosta rano, na drugoj godini Akademije, bio je to režijski ispit Anje Maksić pod mentorstvom profesora Branka Brezovca. Tako da sam relativno rano “izgubio nevinost”. Sada kada se sjetim te nelagode, shvaćam da je ona bila iz krivih razloga, tj. zbog mog osobnog ega i stida. Shvatio sam da je nužno odvojiti jedno od drugog. Nagost je dio uloge, kao i kostim... Naš puritanizam je ono što nagost često boji u negativne boje. Nagost na sceni nikada ne smije postati rutina, kao ni bilo koji drugi čin na sceni, jer time bih dozvolio utjecaj “činovničkog” na umjetnost...