“Noćas sam sanjao...” Rečenica je to koju čujemo bezbroj puta u životu; od bliskih ljudi, ali i onih koje dobrohotno nazivamo znancima.
No kada tu istu rečenicu čujemo iz usta slijepe osobe čuđenje ne može izostati. Ta je rečenica tada korak na putu u sasvim novi svijet, u živote o kojima nikada nismo pomno razmislili.
Taj i takav svijet “stanuje” u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život, najstarijem kazalištu te vrste u svijetu, a posjetili smo ih na probi njihove novije predstave. „Kad ležah na samrti“, prema istoimenom romanu Williama Faulknera, u Novom životu rade Saša Božić i Ksenija Zec, a premijera je zakazana za ožujak na sceni Zagrebačkog kazališta mladih.
Bila je to proba u kojoj je cijeli glumački ansambl još brusio detalje predstave, posebno one koreografske. Na sceni je u ovoj predstavi dvoje slijepih glumaca – Dajana Biondić i Vojin Perić, dvoje slabovidnih – Marijo Glibo i Anita Matković te dvije videće glumice – Ivana Rushaidat i Maja Posavec.
Uzorno zamračen stan
Svi su zajedno bili naši vodiči u svijet kazališta čija publika zapravo nikada ne može otkriti “tko je tko”; pokušali su nam objasniti kako nastaje njihova kazališna predstava, što im je u tom poslu najteže, a što ih najviše motivira da se bave glumom jer neki od njih na probe dolaze nakon odrađenog “normalnog” osmosatnog radnog vremena. Unaprijed se ispričavajući i pazeći na korektnost (nema, naime, normalnih, već samo videćih glumaca!) postavljali smo i ona bedasta pitanja: broje li korake na sceni ili kako uopće slijepa osoba, ona koja nikada nije vidjela kako izgleda nečije lice u sreći ili u tuzi može glumiti te osjećaje.Koliko je teško, objašnjavaju oni sami, jer pravila zapravo nema i naši sugovornici nemaju sve odgovore:
– Ja sam vidjela do šesnaeste godine i tada potpuno izgubila vid – rekla nam je Dajana Biondić koja je na probu u Vidru stigla sa svojom labradoricom vodičem, koja ju je cijelo vrijeme probe strpljivo čekala u garderobi:
– Zbog toga što sam vidjela u djetinjstvu i mladosti i ja imam problema shvatiti kako glume ljudi koji nikada nisu vidjeli. Sada ne vidim, ali mi je zapravo nepojmljivo to ništa. Imam slike u glavi, imam sjećanja i zapravo ne znam kako žive ljudi koji su potpuno lišeni te vizualne komponente – objašnjava Dajana koja je u Novom životu debitirala sada već davne 2002. godine u Sofoklovu “Edipu”.
S njom se slaže i Vojin Perić, alfa i omega ovog kazališta, čovjek koji nas je iznenadio pričom o svom snu. On objašnjava:
– Kada ste već dugo slijepi, a i ja sam također nekad vidio, dolazite u situaciju da na neki svoj način otvarate svoj posebni kod života. Slično je to glumi i možemo taj svoj kod prenijeti u umjetnost kojom se bavimo. Naravno, mi koji već imamo puni tekmi u nogama. Ljudi koji dolaze prvi put, njima je doista vrlo teško ući u taj svijet teatra i s njima doista treba raditi korak po korak.
Vojo, kako ga svi zovu, jasno objašnjava kako se radi u Kazalištu slijepih i slabovidnih i pritom se bez ikakvih problema (oporo) šali na vlastiti račun:
– Znam da se ljudi koji gledaju naše predstave pitaju brojimo li korake, ali davno smo to prestali činiti. I inače u životu slijepih osoba nema brojanja koraka. Koristimo sluh i zapravo se u dobro poznatim prostorima krećemo kao kod vlastite kuće, recimo u kuhinji. Osobno imam odličnu anegdotu iz rata: mene je predsjednica kućnog savjeta svim ostalim stanarima isticala kao primjer kad im je prigovarala da pod uzbunama nisu dobro zamračili svoje stanove.
Svaku priču o Novom životu Vojin Perić počinje isticanjem da je to najstarije kazalište slijepih na svijetu koje djeluje još od 1948. godine:
– Među nama više nema živih glumaca koji su osnovali ovo kazalište, a ja sam u njemu od 1982. godine. Često smo u predstave, kada to može biti dio scene, stavljali markacije. Radimo to i i danas, ali ovo je predstava bez markacija. Postoji u njoj nekoliko kriznih situacija kada na sceni treba naći stolicu ili se ne spotaknuti preko nje. Vidjet ćemo kako ćemo to do kraja riješiti – kaže i ističe da se razlike od videćeg kazališta osjete samo na čitačkim probama jer u Novom životu, naravno, čitaju brajicu.
Član Novog života s 32-godišnjim stažem zapravo je idealna osoba da objasni kako je velika razlika između osobe koja nikada nije vidjela i one koja je izgubila vid:
– Kako ćete osobi koja nikada nije vidjela objasniti što je to boja, opisati što je to plavo jer takvom čovjeku reći “kao more, kao nebo” ne znači doista ništa. Boja je za takvu osobu vrlo apstraktan pojam i nitko nikada ne može opisati boju slijepoj osobi. Ili nebo, samo ga pogled može dotaknuti. Ili sunce. Slijepa osoba samo osjeća njegovu toplinu...
Slično je s mimikom, gestom, ljudi to zapravo kopiraju jedni od drugih, bebe uče u kolijevci, znaju prepoznati je li lice koje se nagnulo nad njih sretno ili tužno. Stoga je gluma puno lakša osobi koja je vidjela. Ja imam osjećaj za prostor jer sam se njime nekada kretao kao videća osoba. Osoba koja nikada nije vidjela kreće se linijski, njoj nedostaje ta treća dimenzija i zato joj je mnogo teže snaći se na sceni, ostvariti iluziju da je sve uobičajeno, glumiti da vidi – kaže Vojin.
Prepričava kako je jednom na BIT festivalu (Međunarodni festival slijepih osoba) molio da neko kazalište svoju predstavu odigra s povezima na očima, ali da je to nemoguće. U konačnici i sam priznaje da je zapravo teško ljudima objasniti kako on to radi.
– Najpreciznije bi bilo reći da uvijek treba imati otvoren jedan kanal koncentracije za prostor: gdje sam i gdje mi je mjesto. Igrao sam, recimo, s Franjom Kuharom koji mi je rekao da je moj osjećaj za scenu i prostor nevjerojatan. A to je zapravo baza na koju dolazi gluma. Dovoljno je reći da su kod nas sa scene pala samo dva glumca, i to Gogo Bogdan i Judita Franković. Slučajno, naravno. Judita je igrala žirafu i onaj ogromni vrat odnio ju je sa scene, a Bogdanu se to dogodilo na gostovanju, na puno manjoj sceni kada je napravio jedan korak previše. Ali odglumio je sve do kraja – objašnjava Vojo kroza smijeh.
Jesmo li predmeti?
Ono što njega posebno muči i od čega namjerava napraviti monodramu jest odnos drugih prema slijepim osobama:
– Mi živimo život koji je drukčiji, a to uvijek manje vrijedi, to je neminovno. Predrasude idu jako daleko, sve do opredmećivanja, do obespoljenja. Baš o tome pišem monodramu. To je moj monolog o svijetu u kojem živim, raspon od doista tragičnih trenutaka do onih koji su urnebesno smiješni – kaže glumac koji je u svojoj dugoj – i profesionalnoj – karijeri glumio i Edipa.
Redateljica Ksenija Zec počela je surađivati s Novm životom baš kada se radila ta predstava i objašnjava kako je Vojin Perić morao Edipovu sljepoću odglumiti baš kao i svaki videći glumac. Ona ima dugi staž u radu s Novim životom, a tu je radila i posebnu, jednogodišnju školu scenskog pokreta:
– Ovdje sam prvu predstavu radila još devedesetih. Tada mi je sve to bilo novo i sjećam se da sam došla zaista u nekom grču, ali bio je to pozitivan, motivirajući osjećaj. Mnogo toga nisam znala i nisam razumjela. Glavom su mi se vrzmale klasične dileme: što smijem reći, što ne smijem, moram li sve sedam puta tumačiti...
No shvatila sam da ništa nije drugačije, čak i kada se radi predstava s puno plesa. Glavni je razlog to što su ljudi ovdje doista istinski kazališni profesionalci. Usto bih svakom redatelju savjetovala da radi u kazalištu Novi život jer tu će puno naučiti – ponajprije davati precizne upute.
