Na trojci pao HFP

Nije lako zaraditi milijun dolara, bila je rečenica koja je sledila krv u žilama nekim ljudima koji su sredinom 90-ih sjedili na sjednici Upravnog odbora Fonda za privatizaciju, sjedište kojega je tada bilo u Gajevoj ulici u Zagrebu. Izgovorio ju je tadašnji potpredsjednik vlade Borislav Škegro kada je, ne razmišljajući puno, ljutito maknuo u stranu jedan privatizacijski predmet. Riječ je bila o pokušaju prodaje Atlantske plovidbe jednom iseljeniku iz Australije. To je svih ovih godina bila jedina javna aluzija, ili upozorenje, da u instituciji oko koje se vrti golem novac ima različitih "projekata", ali i da se oni daju nanjušiti ako se to hoće.

Nitko, međutim, za gotovo pa dva desetljeća postojanja te privatizacijske institucije nije takvo što pokušao tražiti niti je itko smijenjen zbog sumnji u korupciju. Ljudi su otpadali iz različitih razloga, političkih ili zbog pripadnosti suprotnom lobiju, ali ni za koga se nije čulo da je makar i tiho otišao zbog takvih razloga. Smatralo se nekako normalnim da je privatizacijski proces prirodno stanište za korupciju jer tko je mogao odoljeti silnu novcu koji se tada vrtio. Prodaja poduzeća vrtjela se kao na traci, prebijali su se dugovi, nekretnine, mijenjali zakoni, politički i interesni lobiji vršljali su Fondom, ali sav taj naizgledan kaos bio je temeljito nadziran iz vrha vlasti. Mogli su se, eto, prepoznati i neki ondašnji Gotovac, Peša ili Matanović.

Kako korupcija tih godina nije bila nešto što se smatralo jako negativnim, prolazilo je bez gužve i to što je establišment Fonda čak mijenjao zakone kako bi se pogodovalo pojedinim tajkunima. I kada je tutanj 90-ih prohujao, većina poduzeća privatizirala na ovaj ili onaj način, a javnost već prestala vjerovati da će se ikad doznati istina o pretvorbi  stigao je udar. I to na instituciju koja je samo po imenu slična onoj prije 2000. godine.

Sve se smirilo, malo se više poštovala procedura u Račanovoj i Sanaderovoj vladi, ali u posljednje tri godine Fond gotovo izdiše rastežući privatizacije preostalih poduzeća, uglavnom "teških" slučajeva. I takav Fond očito je izabran kao meta velike antikorupcijske kampanje Vlade jer se valjda zaključilo da je tu ulov, kakav god, najlakši i nasigurniji. Tako su Ivan Gotovac, Robert Peša i Josip Matanović platili sve grijehe svojih prethodnika, a čini se da će se na njima naplatiti i svih 17 burnih privatizacijskih godina. Politika je barem na njima pokazala da pretvorba i privatizacija nisu nešto što se ne bi moglo raščistiti, treba samo imati dobar ulaz u "temu" i političku volju da se to učini.

Danas bi Sanader, kad bi htio, mogao odvrtjeti štošta iz već zaboravljenih dana, kao i vječno i već otrcano pitanje hrvatske javnosti  kako su vozači preko noći postajali tajkuni. Možda ne bi bilo moguće baš nacionalizirati tajkunsku imovinu, ali bi se moglo egzaktno pokazati kako je počeo i stasao hrvatski kapitalizam. No, u posljednjih nekoliko dana, otkad bukti afera s tri uhićena potpredsjednika Fonda za privatizaciju, nema naznake da bi se takvo što moglo dogoditi. Štoviše, korupcija će se u ovom slučaju reducirati i pripisati jedino donedavno anonimnim operativcima u Fondu.

Ti, sad već opće poznati potpredsjednici jesu važne figure koje stručno oblikuju predmete i tu formalno prestaje njihova moć. Na sjednicama Upravnog odbora oni su bili skrušeni prezenteri javnih natječaja, koje su slušali Šuker, Polančec, Kalmeta, Čobanković i Vukelić dok ga Sanader nije maknuo kako bi ispraznio mjesto za sindikalnog predstavnika. Profesionalni šef Fonda je Grga Ivezić, koji je sva objašnjenja prepuštao potpredsjednicima, uglavnom Gotovcu jer je njegov sektor prodaje najzastupljeniji.

Polančec kao potpredsjednik Vlade i predsjednik Upravnog odbora Fonda vodio je glavnu riječ. Ostali ministri ili nisu bili na sjednicama (slali su zamjene) ili su uglavnom rutinski i nezainteresirano odrađivali samo jedan u nizu poslova toga dana. Polančec se radije oslanjao na Gotovca i ostale nego na Ivezića, kojega nitko nije ozbiljno shvaćao kada je posrijedi bila prosudba stručnih stvari.

No, Ivezić je uspostavio svoj stil rada u kojem nije bilo pogreške. Jedan njegov suradnik u šali kaže da je promijenio dosta šefova, ali Ivezić je za njega bio "škola života". Kakav Jack Welch, on je šef koji ne govori, ne potpisuje, ne viče, ne radi ni dobro ni loše, ali na kraju u cijeloj aferi on je čist, a svi su ostali ili optuženi ili pod sumnjom. Nakon afere s Liburnijom Sanader je, očito, htio takvoga čovjeka u Fondu, nije bila bitna stručnost, važno je bilo da je imao povjerenja u njega. Sve velike privatizacije, kao što je javna ponuda Ine, a tako će biti i s Hrvatskim telekomom, potpuno su zaobišle Fond.

One su izravno pod ingerencijom Vlade, tj. povjerenstva koje ona osnuje za svaku takvu priliku. Stručni je dio prepušten strancima te su u takvoj kombinaciji afere svedene na minimum. Ova je vlada pokušala u početku nešto preformulirati u Fondu, pripajanjem Vladinu uredu za državne nekretnine, ali nije bilo koncepta ni jasnog cilja. Trebalo je nekako ugasiti Fond kao sinonim pretvorbenoga zla, ali je put do toga bio težak, pa se odustalo od reorganizacije.

Ivezić je u tome svemu plivao kako je znao i umio, ali takav kakav jest sigurno nijednu odluku nije donio, a da se nije konzultirao u Vladi. Niti je odlučivao koje će tvrtke na javni natječaj, a koje neće, ni koje će na dradžbu, a ni bilo što imalo značajnije u djelokrugu rada Fonda. Posljednjih godinu-dvije bile su vrijeme kada se u Fondu baš nije umiralo od posla, raslo je nezadovoljstvo i frustracije svake vrste, a oni koji su mogli obećavati različite usluge kupcima, očito, pokrenuli su svoj privatni biznis misleći da ionako sve to skupa neće dugo trajati.

Josip Matanović bio je blizu mirovine, a Gotovac je već dulje vrijeme tražio dobar posao. Peša nije pokazivao ambicije za odlazak iz Fonda. Ovih se dana svi pitaju kako se nisu bojali i bili oprezniji. Radeći godinama u Fondu, pogotovo Matanović, vidjeli su sve vrste trgovine, političkih namještaljki, ustupaka i pogodovanja miljenicima svake vlasti. Činilo se normalnim da u toj samoposluzi ima za svakoga ponešto. Sve dok u subotu ujutro na njihova vrata nije banula policija sa psima.