Kad ih pitate što im je najteže, kako uspjevaju preživjeti svu tugu i jad zbog ostavljenih i napuštenih životinja kojih je svakog dana sve više, čakovečki volonteri reći će samo jedno - moraju.
No, ipak će priznati da nije lako, da treba puno snage i volje da sve izdrže. I jednako tako priznat će da ne skrivaju suze kad je najteže. Priznala je to i Aleksandra Hampamer, voditeljica skloništa, kad je objavila da Pongo nije uspio.
Dalmatiner pronađen u Gornjem Kuršancu bio je u jako lošem stanju kad su ga doveli u sklonište. Kao i bezbroj puta do sada, odlučili su pokušati, nadali su se božićnom čudu, nadali su se da će Pongo uspjeti. A kad je otišao, Aleksandra Hampamer napisala je priču posvećenu psu kojeg su se ljudi odrekli, psu koji je imao samo sreću da umre na toplom, okružen ljudima kojima je bilo stalo. Donosimo cijelo pismo:
Priča o Pongu
Bilo je popodne prije Badnjaka. Poziv iz sela Gornji Kuršanec pored Čakovca. Pas ne može ustati, silno drhti, neće jesti i ne izgleda dobro. Odmah smo reagirali i pas je prevezen u naše Sklonište za životinje Prijatelji Čakovec.
Temperatura se nije mogla izmjeriti, bio je u stanju velike hipotermije, potpuno zapušten, s noktima koje valjda nikad nitko nije rezao, dekubitusima po nogama, mršav do kostiju. Od iscrpljenosti i pothlađenosti nije mogao stati na noge. Drhtao je čitavim tijelom. Opcija je bila eutanazija no odlučili smo pokušati nadajući se Božićnom čudu. Željeli smo, silno smo željeli pružiti mu barem malo topline i nježnosti prije nego ode s ovog svijeta. Reagirao bi na svaki dodir i mogli smo satima sjediti kraj njega milujući njegovo onemoćalo tijelo. Čim bi se odmakli, krenuo je lajati, želeći još. Prošao je prvi dan, temperatura se podigla toliko da smo je mogli izmjeriti, sljedeći dan još malo, a na sam Božić popio je samostalno par gutljaja vode. Stao je na klimave stare noge. Svi smo ga bodrili, molili za njega. Pa, Božić je, čuda se događaju, zar ne?
Njegovo zapušteno, prljavo tijelo puno ožiljaka i rana te kožni remen s okovima koji je imao oko vrata govorili su o teškom životu koji je živio. Lanac i vjerojatno neka trošna kućica bilo je sve što je Pongo imao. Bio je kastriran, što je još jedna zanimljivost, ali ne i čipiran. Tako da nečovjeka koji je dopustio da dođe u to stanje vjerojatno nikad nećemo pronaći. A onda je izbačen na cestu, da se smrzne i umre negdje sam. Dan nakon Štefanja probudio se nakon nemirne noći u kojoj smo dežurali kraj njega da ne bude sam, jer silno mu je godila nečija prisutnost. Temperatura je bila normalna, umjesto hrane na špricu poželio je pojesti svoj jutarnji obrok sam. Nismo mu dali mnogo, ali jeo je s apetitom. Dvije minute poslije umro je na našim rukama. Napaćeno srce nije izdržalo.
Silno nas je potresla Pongova smrt, kao što nas uvijek potrese smrt svih nedužnih živih bića, bilo ljudskih ili životinjskih. Pa pokušavamo u njoj pronaći neku svrhu, neko opravdanje, neku poruku. A nalazimo samo molbu – nemojte udomljavati životinje ako je sve što im možete pružiti život na lancu. Zamislite sebe da vas netko veže na lanac i ostavi tako cijeli život. Svatko od nas ima temeljno pravo na život i slobodu, a okovi i lanci to sigurno nisu. Ako imate životinju na lancu, pustite je. Ako i ode, neka ode. Barem će doživjeti neku slobodu umjesto vječne tamnice i silne patnje. Oni su svjesna i osjećajna bića koja nam daju bezgranično mnogo ljubavi i predanosti.
Za Ponga je bilo prekasno, za mnoge koji su još vezani okovima možda nije. Neka nova godina bude godina slobode za sve njih.
kako se moze ostaviti kucni ljubimac. ja to me razumijem. ta bica su tako privrzena. ljudi su zbilja najokrutnija vrsta. uzas.