Gospođa Stanka se u Veloj spili u Veloj Luci na Korčuli pojavila sasvim
iznenada i slučajno, kako to već biva kad su posrijedi velika otkrića.
Nekoliko mjeseci figurirala je kao žena, a onda je forenzičar dr. Mario
Šlaus utvrdio da je riječ o gospodinu, pa je Stanka postala Stanko.
Sretna okolnost, jer priznajmo da je primjerenije muškarca nego ženu
proglasiti starim deset tisuća godina.
Da razjasnimo: u ovoj više nego važnoj priči riječ je o najstarijem
Homo sapiensu ili modernom čovjeku dosad nađenom na tlu Hrvatske, koji
je u svom grobu počivao deset tisućljeća 8000 godina prije Krista
plus 2000 godina poslije Krista, tj. do danas. Nešto smjelija je
tvrdnja da je to najstariji poznati ukop u ovom dijelu svijeta.
Posrijedi je dakle važno znanstveno otkriće, u koje su odmah posumnjali
istraživači na terenu kad je u listopadu prošle godine, dakle prije
šest mjeseci, u situ znanstvenog novaka Kazimira Miculinića među
kostima mezolitičkih životinja zaplesala košćica drukčijeg oblika i
strukture. Iako se znalo što je u sloju ispod (paleolitik) i sloju
iznad (neolitik) nalaza konačna potvrda iz Zavoda za arheologiju HAZU,
koji vodi dr. Šlaus, stigla je međutim tek nedavno.
Lokalitet
Kako je došlo do otkrića? Velolučka Vela spila nije nov i nepoznat
arheološki lokalitet. Poznata je tridesetak godina.
U njoj su radili i poznati istraživač dr. Grga Novak i Franko
Oreb i Božidar Čečuk. Sva dosadašnja istraživanja pokazala su da je
riječ o jednom od najznačajnijih sredozemnih prapovijesnih špiljskih
lokaliteta. Što dulje radimo, nalazi su sve vrjedniji. Dubina iskopa
ili sonde za istraživanje lani je dosegla šest metara pa je bočna
zemljana naslaga iznad otvora prijetila urušavanjem na arheloge. Zato
smo je uklonili. Taj detalj pretvorio se, eto, u veliko otkriće
kaže arheolog Dinko Radić iz velolučkog Centra za kulturu kojem su Vela
spila i pripadajući Muzej glavna profesionalna briga.
Minimalna površina od dva-tri četvorna metra omogućila nam je
preciznost, a smjenjivanje neoštećenih slojeva žarkih boja isključivalo
je miješanje nađenih predmeta. Datiranje je bilo lako. Iskapanje je
počelo na 3,8 metara u naslagama iz sredine mlađeg kamenog doba s
nalazima oslikanih keramičkih posuda. Na dubini od 4,5 metara prestali
smo nalaziti ostatke domaćih životinja, keramičkih predmeta i kamenog
oruđa, što je bio najbolji znak da se ušlo u mezolitik ili srednje
kameno doba, kod nas datirano od 6150 godine pr. Kr. objašnjava
Dinko Radić spomenutu činjenicu slučajnog otkrića.
Uzbuđenje
Geolog Kazimir Miculinić iz zagrebačkoga Zavoda HAZU za paleontologiju
i geologiju kvartara zapravo je na Veloj spili na padini Pinski rat
povrh Vele Luke bio zbog životinja i magisterija. Prepričava uzbuđenje
iz listopada prošle godine:
Kad je skinut prvi sloj opasne naslage s kamenjem, kanta suhe
rastresite zemlje bila je ubačena u moje sito. Laganom trešnjom brzo se
od zemlje izdvojila kost. Opa! pomislio sam, to što vidim je čovjek!
Njegova palčana kost. Skočio sam i krenuo na mjesto otkopa da upozorim
da se dalje radi polaganije i opreznije.
U dvanaestom mezolitičkom sloju, na dubini od šest metara, našli smo
ljudske kosti, točnije grob osobe u zgrčenom položaju i smještene tik
uz špiljsku stijenu. Svjesni važnosti nalaza, a tu je bio i Dinko
Radić, odlučili smo napraviti manju stanku na iskapanju. Odatle dalekom
pretku ime Stanka, odnosno Stanko.
Poslije otkrića groba i kostura našeg uvjetno rečeno Dalmatinca (nema
dakako izravne veze s današnjim Dalmatincima, jer su narodi i nacije u
modernom smislu nastali mnogo kasnije) istraživanja su se preselila u
Zagreb i Ljubljanu. U Zagreb kosti, u Ljubljanu biljke (ugljen).
Ispitivanja su u međuvremenu završena (osim utvrđivanja starosti
fizikalnom metodom ugljikovim izotopom C 14) i sada se prvi put
objavljuju u javnosti.
Međutim, znatiželja znanstvenika u vezi s Velom spilom ne prestaje.
Jedno od brojnih pitanja na koja se nadamo odgovoru, kaže Radić, jest
ono o početku života, odnosno o dubini na kojoj se nalazi špiljsko dno.
Dosad smo istražili 8,5 metara.
Starost nalaza u regiji
8000 godina pr. Kr. Vela spila (Hrvatska)
7000 godina pr. Kr. Sidari (Krf, Grčka)
6000 pr. Kr. Franchti (Peloponez, Grčka)
5300 godina pr. Kr. Lepenski vir (Srbija)
Svakom od nalaza treba dodati i naših 2000 godina.
Bjelogorica je bila glavno drvo drevne Korčule
Analiza sadržaja zemlje iz groba i neposredne okolice te komadića ugljena obavljena je u Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Dokazano je da su to nekad bili dijelovi bjelogoričnog stabla, što upućuje na hladniju klimu, ni približno sličnu onoj iz tada završenog ledenog doba. Sjemenke stabala i nižih biljaka, osim o ekološkom okružju, govore i o prehrani nimalo izbirljiva pretka. Brojni ostaci lisica, kuna, divljih mačaka govore da je špilja bila brlog životinjama, a da je nastanjivana tek sezonski.