Nafta neće stajati 300 dolara po barelu, ali će biti skupa i nedostupna

Prvosvibanjski praznici donijeli su reakciju maloprodajnog tržišta goriva u Hrvatskoj na povećanje cijena sirove nafte na globalnoj razini – probijanje psihološke granice cijene najupotrebljivanijeg goriva od 10 kuna po litri. Je li to trenutačna korekcija cijene ili početak rasta prema nevjerojatnoj razini od 30 kuna po litri, što su preko usta prevalili i pojedini analitičari, pitanje je koje si postavljaju mnogi.

Prema svjetskim trendovima, možemo tvrditi samo da se to, ako se ikada i dogodi, neće dogoditi preko noći. Naime, iza poskupljenja koje sada osjeća svaki vozač u Hrvatskoj stoji višemjesečni trud proizvođača nafte da poboljšaju svoje prihode, a sve je, podsjetimo, počelo krajem 2016. godine kada je skupina zemalja, među kojima su svi veliki proizvođači nafte osim SAD-a, odlučila da će proizvoditi manje. Vodili su se logikom ekonomske teorije određivanja cijena – što je manje nafte na tržištu, bit će skuplja. Njihovo je nastojanje urodilo plodom pa su nakon 18 mjeseci proizvodnje manje za više od 700 tisuća barela dnevno uspjeli potjerati cijenu sirove nafte za europska tržišta izraženu kroz indeks Brent blizu 75 dolara po barelu.

Akciju su počeli nakon sastanka u studenom 2016. kada se naftom trgovalo po cijeni od samo 46 dolara po barelu, pa je skok zapravo jako visokih 63 posto. Međutim čak ni zemlje koje su svojim dogovorom izazvale poskupljenja i na domaćim crpkama ne vjeruju da će postići prosječnu cijenu veću od 70 dolara po barelu tijekom 2018. godine, a nitko od njih ne kladi se na eksploziju vrijednosti nafte. Dapače njihove procjene sugeriraju da bi se cijena nafte mogla tijekom godine i smanjivati. Međunarodni monetarni fond tako je svoje predikcije cijene sveo na oko 58 dolara po barelu te maksimalno 60 dolara po barelu do 2020., a današnje cijene bile bi, po toj instituciji ponovno aktualne tek 2030.godine. Slične procjene ima i OPEC te njegove suradnice Rusija i Meksiko koji će na skorašnjem sastanku u lipnju vrlo vjerojatno produžiti dogovor o smanjenoj proizvodnji. U toj igri s proizvodnjom nafte, koja je i dalje vodeći svjetski energent, bez obzira na futurističke najave da je njezino vrijeme prošlo, ima puno politike i strateškog pozicioniranja najvećih i najmoćnijih svjetskim ekonomija.

Zemlje poput Hrvatske koje nemaju definiranu energetsku politiku i ne iskorištavaju svoje energetske potencijale u toj su igri kolateralna žrtva, što osjećaju građani i poduzetnici svaki put kada cijena crnog zlata skoči na razine koje ugrožavaju profitabilnost poslovanja ili kućni budžet. Hrvatska je bogata naftnim potencijalima, ali u ovom trenutku uvozi gotovo 80 posto nafte koju troši. To je posljedica slabe brige o naftnim investicijama, neinvestiranja u razvoj i istraživanje novih bušotina i činjenice da je donedavno Ina bila jedina kompanija koja je imala licenciju za istraživanje i eksploataciju nafte. Stručnjaci poput uglednog akademika Mirka Zelića, koji je proveo životni vijek u naftnoj industriji, ističu da su sva domaća naftna i plinska polja starija su od četrdeset godina i također su u zalaznoj fazi, a trendovi o padu proizvodnje nafte sugeriraju da bi Hrvatska za desetak godina mogla doći u situaciju da 90 posto energenata mora uvoziti. Naime, proizvodnja nafte bez novih istraživanja pasti će do 2050. godine ispod razine od 2500 barela, dok će potrošnja i tada biti oko 15 tisuća barela dnevno. S plinom je budućnost još drastičnija pa se tako predviđa stabilna potrošnja prirodnog plina na razini od 2700 do 2800 milijardi kubika, dok bi se proizvodnja do 2050. mogla svesti na samo 250 milijuna kubika plina, odnosno bila bi zanemariva.

Ina mora ulagati u istraživanja

I dok postojeća polja zastarijevaju, na novim područjima malo je novih istraživanja. Hrvatska sada uvozi polovicu potreba za energijom, rezerve joj naglo padaju, a neiskorišteno bogatstvo i naftom i plinom enormno je i može osigurati samodostatnost desetljećima. Neke procjene kazuju da su hrvatske rezerve u posljednjih nekoliko godina pale tridesetak posto, i to isključivo zbog niske proizvodnje. Potencijalne rezerve, procjenjuju stručnjaci, iznose oko 830 milijuna tona ekvivalentne nafte, od čega se čak 53 posto odnosi na naftu. To su potencijalna bogatstva, a već je dokazano pridobivo oko 130 milijuna tona nafte i 70 milijardi kubika plina. S obzirom na potrošnju, samo su te zalihe dovoljne za relativnu samodostatnost u idućih tridesetak godina, odnosno njihovo iskorištavanje dovelo bi Hrvatsku u poziciju da uvozi samo dvadesetak do tridesetak posto energenata. Ipak ti podaci govore samo o potencijalima, ali politika, odnosno državna energetska strategija koja se priprema, dat će odgovor jesmo li kao država te potencijale sposobni iskoristiti.

Norveška je svijetli primjer zemlje koja se naftom obogatila do te mjere da su koncesijske naknade od istraživanja i eksploatacije nafte usmjerili u mirovinsku štednju pa kreirali najveći mirovinski fond na svijetu. Njihovi građani novcem od energenata kupili su zlatnu starost, a kod nas je samo pokušaj otvaranja naftnih istraživanja na Jadranu izazvao revolt i pobunu koja je uz niske cijene nafte zaustavila projekt i prije nego što je započeo. Energetska održivost i samodostatnost izazov je 21. stoljeća pa će i Hrvatska morati odvagnuti između potrebe za ulaganjima i rizika koje oni donose i ovisnosti o uvozu energenata bez kojih nema života u kontekstu volatilnih tržišta na kojima se pravila igre, odnosno cijena robe mijenja iz dana u dan. Cijena nafte ne utječe samo na konačnu cijenu goriva već posredno na svaki segment gospodarstva pa tako i na cijenu hrane, visinu režija, trošak transporta, cijenu automobila, vrijednost odjeće i obuće te konkurentnost svakog pojedinačnog proizvoda. Činjenica da je cijena nafte u posljednjih nekoliko godina bila na niskim razinama pomogla je rastu BDP-a u Hrvatskoj, ali te su godine očito za nama pa će sada skupa nafta biti otegotna okolnost pri širenju gospodarstva, točnije usporavat će rast. Vlastita proizvodnja nekoliko je puta jeftinija od cijene na tržištu pa je i to dovoljan razlog da se u investicije krene.

Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:

Međutim bez obzira na liberalizaciju tržišta, nove zakonske propise i otvaranje novim investitorima budućnost naftne industrije u Hrvatskoj i dalje će ostati u rukama Ine. Stoga na neki način profitabilnost domaće industrije, gospodarstvo i građani ovise o tome na koji će se način i u čiju korist razriješiti odnosi MOL-a i države. Strateški interes države i svih nas kao građana jest da Ina proizvodi i prerađuje naftu u Hrvatskoj, plaća koncesijske naknade i investira zaradu, ali je on potpuno suprotan poslovnom interesu strateškog partnera u Ini, mađarskog MOL-a. Kao kompanija koja posluje u nekoliko srednjoeuropskih država, MOL prije svega razmišlja logikom dobrog gospodara radi ostvarivanja većeg profita pa tako ne vidi razloga zadržavati neprofitabilnu preradu nafte u Sisku pokraj modernijih i efikasnijih rafinerija u Slovačkoj, kao ni ulagati na naftnim poljima koja imaju veći rizik investicije nego polja u drugim dijelovima svijeta. Sukob tog strateškog državnog i poslovnog principa Hrvatsku je već skupo koštao, što je vidljivo u spomenutom padu proizvodnje i nafte i plina, a u budućnost bi mogla samo nadodati nove iznose na već učinjene troškove i propuštene prilike.

Vlada je nedavno odabrala konzultante koji bi joj trebali pomoći u odabiru strategije za budućnost Ine, a kako novca za otkup dionica od MOL-a država nema niti je sklona za njega se zadužiti, konzultantima će posao biti privući novog suvlasnika, naravno ako MOL odluči prodati svoj udjel u Ini, ali na tržištu se za kompaniju s malog tržišta bez regionalne perspektive ne pronalazi puno interesa. Kompanija je i podinvestirana, desetkovana u kvalitetnom ljudskom potencijalu pa bi neki novi igrač interes mogao u njoj vidjeti samo strateški, a teško poslovni interes. Na tom tragu je i otvorena ponuda ruske tvrtke Rosnjeft, koja je jedina izrazila želju za ulazak u Inu, pri čemu je ponudu podebljala isticanjem važnosti obiju rafinerija za poslovanje kompanije u Rosnjeftovu vlasništvu.

Rusi rastom cijena jačaju

Riječ je o kompaniji koja godišnje proizvede 200 milijuna tona nafte, a vlasničku strukturu joj, iako je dominantno ruska, čine i Britanci i Amerikanci, s kojima ima i brojne tvrtke kćeri specijalizirane za najveće projekte. Kompanija te veličine u Ini vidi samo strateški interes, a ako je on u balansu s interesom Hrvatske, onda bi o toj ponudi valjalo razmisliti. Rusija je najveći proizvođač energenata na europskom tlu, a zalihe nafte i plina, osim za financiranje proračuna i podizanje standarda građana, koristi u političke svrhe. Europa se jako ustručava prepustiti Rusima još veći dio kolača na domaćem tržištu jer jako ovisi o njezinim energentima, što je stavlja u poziciju “underdoga”, ali isto intenzivno surađuje s energetskim tvrtkama kada je to u nacionalnom interesu. Tipičan primjer je Sjeverni tok na kojem Njemačka i Rusija blisko surađuju unatoč političkim prepirkama, pa čak i ekonomskim sankcijama Rusiji. A Rusija bi, kao i Saudijska Arabija, na ovoj cijeni nafte pa i plina mogla dodatno pojačati političku i gospodarsku snagu. Rusija je proračun izradila na temelju projekcije cijene sirove nafte od 40 dolara po barelu. Prosječna cijena je u prvim mjesecima godine 60 posto viša od te projekcije. Više od 40 posto ukupnog proračuna Rusije slijeva se iz prihoda od prodaje prirodnog plina i sirove nafte pa je već lani mali oporavak cijena nafte na oko 50 dolara po barelu donijelo osjetan pad planiranog deficita, a ove godine očekuje se znatan rast proračunskih prihoda, čime i suficit proračuna. Saudijska Arabija, koja 70 posto svih proračunskih rashoda financira iz prihoda od prodaje energenata, još je u boljoj situaciji jer su i oni bili konzervativni u proračunu. Taj silni novac koji će se sliti u zemlje bogate naftom, a na koji ministri financija nisu računali u svojim projekcijama, dodatni je izvor političke moći pa je izgledno bildanje cijena energenata.

I SAD-u odgovara ovaj rastući trend cijena jer ih izvlači iz minusa koje im stvara inzistiranje na alternativnoj proizvodnji nafte iz škriljevca koja gubitke stvara i na cijeni od 60 dolara po barelu. Sagledavajući sve okolnosti, izgledno je da će u idućim godinama nastaviti trend laganog poskupljenja cijena nafte pa i da se, ako država znatno ne spusti trošarine na goriva, moramo privikavati na skupi benzin, ali i očekivati laganu inflaciju koju će potaknuti rast cijena svih proizvoda i usluga. Nafta ostaje glavna pogonska snaga gospodarstava, koju još dugo neće zamijeniti alternativni energenti, pa u Hrvatskoj valja ozbiljno prionuti iskorištavanju vlastitih rezervi kako bi se smanjio rizik koji u novom svijetu donosi ovisnost o tuđim energentima. Ako se u kontekst stavi i izgledan rast potrošnje energije od 40 posto u idućih dvadesetak godina jasno je da ćemo energiju plaćati skuplje i da ćemo biti prisiljeni trošiti je racionalnije. Nafta vjerojatno nikada neće stajati 300 dolara po barelu, kako su ovih dana najavili neki katastrofičari, ali bit će skupa dovoljno da bi oni koji je imaju i znaju je eksploatirati imali mirnu i osiguranu budućnost.