Ne znam zašto me u Hrvatskoj gledaju kao bosanskog pjevača. Zar je važno gdje sam se rodio?

Pokojni Darko Glavan svojedobno je rekao da nitko nikada na ovim prostorima više neće imati mogućnost da toliko utječe na rock scenu kao što je to imalo Bijelo dugme. "Oni su na našim prostorima imali ulogu koju su Beatlesi imali u rocku općenito", kazao je Glavan. Teško je ne složiti se s time i 40 godina od postanka tog velikog benda. Četiri desetljeća od kultne pjesme "Kad bih bio bijelo dugme" na sceni je i dalje vodeći dvojac sarajevske grupe Željko Bebek i Goran Bregović. S Bebekom smo se sreli u maksimirskom kafiću Lokin i, logično, pitali ga hoće li se Bijelo dugme sastati i obilježiti jubilej ili su pukotine unutar njih prevelike...

– Možda se i okupimo, popijemo čašu šampanjca... Ali odnosi unutar benda odavno nisu dobri.

:: Ali zar vam nije financijski primamljivo jedno blic okupljanje?

Mi smo 2005. napravili maksimalno ozbiljan povratak s tri velika koncerta. I očekivali zaradu. Ali to se nije dogodilo. Nitko od nas više ne gleda na koncerte kao na nešto romantično i emotivno, ta su vremena iza nas. Svi smo danas u godinama, zreli, razmišljamo drukčije. A kad je već 2005. bio fijasko, zašto bi sada bilo bolje? Osim toga, samo se Goran i ja od tada i dalje bavimo muzikom, ostali ne.

:: Čega se prvoga sjećate iz tih početaka u Dugmetu?

Pa vjerojatno je taj nastup u HNK za Novu godinu bio zanimljiv. To je bilo u prvoj godini naše karijere.

:: Zašto?

Zato što smo tada nesumnjivo zapeli za oko tadašnjoj politici. Naravno, ne kao netko koga se obožava jer nismo mi bili na relaciji na kojoj su bile neke naše tadašnje kolege poput Zdravka Čolića ili Nede Ukraden. Nismo mi bili na tom tragu druženja s Titom, mi nismo spadali u krug umjetnika koje bi tadašnja politika željela vidjeti uza se. No mislim da nas nisu dovoljno dobro pročitali, tako da smo 1975. pozvani na "provjeru". U HNK u Zagrebu smo svirali za Novu godinu i tu je bila sva tadašnja politička elita s Titom na čelu. Htjeli su provjeriti o čemu se tu radi, zašto smo mi senzacija. Naravno, nisu nas dugo trpjeli na pozornici jer smo bili preagresivni i nismo izabrali repertoar koji bi njih zaintrigirao. Osim Džemala Bijedića kojem se jako svidjela pjesma "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac".

:: Iako je Džemal zapravo Hercegovac iz Mostara... Kako je Tito reagirao?

Tito nas nije gledao više od pet minuta. On je pobjegao iz svoje lože s gospođom Jovankom nakon pet minuta i tamo iza zapalio svoju kubu. Tog trenutka nam je bilo malo i žao jer smo bili u središtu pažnje i mislili smo da možemo puno toga reći. Nisu nas čak poslije primili ni na šampanjac. Prilika je bila blizu, ali nisam žalio sto nisam upoznao nikoga od njih. Samo znam da nam je svima ostao gorak okus u ustima jer smo dan prije morali ući u tu zgradu, biti pregledani na sve moguće načine kod policije, onda smo bili cijeli dan u zgradi, odsvirali Novu godinu, i nismo mogli napustiti zgradu dok svi ovi iz elite nisu otišli. I opet smo na izlazu bili dužni pokazati dokumente. A zašto je još ostao gorak okus. Nova godina je dan na koji se zna lijepo provesti, ali i lijepo zaraditi. Mi smo tu noć izgubili zakazan nastup na kojem smo trebali zaraditi tadašnjih sto tisuća maraka. Taj nastup u Beogradu bio je mjesecima unaprijed rasprodan, ali mi smo morali pjevati u Zagrebu.

:: Jesu li vas se tadašnji političari bojali?

Ta je njihova provjera nama pokazala da smo, prije svega, napravili golemi korak u karijeri. No mi nismo imali ambicije rušiti državu ni povesti neku revoluciju. Ali smo bili dio te svjetske revolucije na taj način što smo svirali rock'n'roll i donijeli neke nove vjetrove i promjene u tadašnje društvo koje je izgledalo da je zabetonirano i da će takvo ostati zauvijek.

:: Možda ste Titu i pogodovali da se hvali na Zapadu i da kaže – evo, vidite da mi ne živimo iza željezne zavjese, kod nas cvate zapadnjačka glazba...

Možda, ali oni su istodobno pazili da ih to ne dovede u opasnost. Jer procjene su bile da se kod nas ne smije dogoditi ono što se dogodilo u svijetu. Rock'n'roll je bio revolucija, do toga trenutka najveća pojava među mladima u svijetu. Dakle, nije bilo isključeno da smo mi možda ta snaga koja je mogla povući promjene koje su komunisti mislili da se nikada neće ostvariti. Zato su nam svako malo zbog nečeg nekog odveli – u vojsku ili poslije Ipu Ivandića u zatvor. Tako da nas petorica koji smo '74. osnovali bend osam godina u kontinuitetu nismo bili na okupu. Uvijek je netko nedostajao.

:: Kad je policija uhapsila Ipu s 3,5 kg hašiša, to je ozbiljno uzdrmalo Dugme?

Politika je tada ozbiljno na to računala – da će nas to uzdrmati. Mi smo bili svjesni što nas čeka i zato smo Goran i ja stalno Ipu upozoravali da može zaglaviti u zatvoru do kraja karijere. Mislim, ni danas ne bi dobro prošao netko s tolikom količinom. Tadašnje političko društvo postavljalo nam je jednostavne zamke: maloljetnice, drogu, pijanstvo za volanom. Inzistirali smo na tome da se ne smije s drogom igrati. Dok je Bijelog dugmeta – ne. No njemu se stalno činilo da smo mi prestari i ne provodimo moderan život. On se malo bahato poigrao s osjećajem važnosti jer je bio zvijezda.

:: Kod ostalih članova benda nije bilo droge?

U istom trenutku u Sarajevu je policija uletjela u moju kuću, kuću Zorana Redžića i u vojarnu u Breginu spavaonicu. Dakle, to je bila akcija rušenja Bijelog dugmeta. Mislim da sam zapravo meta bio ja jer se govorkalo – vidi onoga kako je mršav, a kako pjeva. Imao sam tada 54 kg i dugu kosu. To je bilo antipatično svima koji su se nešto u toj državi pitali. Napravili su premetačinu u stanu, terorizirali mi kćer, prekopali mi dvorište, doveli pse da njuškaju. I vrlo su razočarani otišli kad nisu ništa našli.

:: Mnogi se slažu da su Bebek, Ipe i Redžić rokerski, a Brega i Pravdić onaj sladunjavi dio Bijelog dugmeta, i da ste kao takvi bili idealni za pokoriti Jugoslaviju?

Ne znam, to je viđenje sa strane. Ali bitno je ono što nas razlikuje od drugih. Goran je autorski bio jako sklon "pokvariti" pjesmu, odnosno, ne dopustiti da pjesma zvuči onako kako bi je svi tadašnji bendovi napravili. On bi rekao – ne, idemo je napraviti drukčije. To je rock'n'roll. Budi drugačiji. Nema kopije Zepelina, Stonesa. Bijelo dugme i kraj. Kad je došao novi val, najviše je napravilo Prljavo kazalište. Sjajne stvari. Nešto potpuno novo. Ali onda smo mi napravili album "Doživjeti stotu". Neka se ne naljuti Kazalište ni njihovi obožavatelji – ali tek smo mi to napravili ozbiljno.

:: Jeste li bili tada pod utjecajem Zapada?

Bilo je utjecaja sa Zapada. Ali više da potvrdiš pripadnost pokretu. Mi smo obožavali te pokrete. Od seksualne revolucije do priznavanja ljudskih prava. Mi smo iz jedne tradicionalne i vrlo konzervativne sredine, ali smo svijet i život počeli gledati drukčijim očima. U biti smo mi unijeli te promjene i u naše društvo.

:: Kakav je osjećaj bio napustiti Dugme nakon deset godina?

Jedino je u svemu nelogično što je nastupilo tad kad je nastupilo. Za sebe sam napravio najgore, iako mi se činilo da je to ispravan potez. Ili sam to trebao napraviti u prve dvije godine karijere u Dugmetu ili sam trebao pričekati da Dugme završi svoj put. Jer sam uvjeren da ne bi završilo kao što je završilo. Dugme je '89. završilo sa salvama neraspoloženja, s kamenjem, jajima, i u Zagrebu i u Splitu i u Beogradu. Sve je pucalo. Da sam ja tada bio član benda, toga ne bi bilo. Ili bismo prestali prije pa bismo otišli svatko na svoju stranu. Mislim da sam ja bio najjači mentalno, da sam najstabilnije procjenjivao i držao tu našu karijeru pod zaštitom. Neće to Goran nigdje otvoreno reći jer on je prebogat i prebahat da bi rekao – jest, Bebek je puno puta bio u pravu. A ja sam i 2005. u ključnom trenutku bio u pravu kad se procjenjivao taj posao.

:: Što ste rekli?

Ne bih to rekao jer ću ga isprovocirati pa ćemo se preko novina prepucavati, a to ne želim. Ja sam procijenio da sam s Goranom napravio sve što se u karijeri dalo napraviti. No Goran je inzistirao da ne radimo puno koncerata i da malo snimamo. Ja sam želio veći broj snimaka i veći broj koncerata kako bismo se u toj najboljoj našoj fazi financijski osigurali. Jedan od naših sukoba završio je razlazom. U trenutku kad je zatražio od mene da pjevam "Hej Slaveni", žestoko sam odbio. Tada je Goran predložio da pjesmu otpjevaju Ladarice, ali ja sam rekao: Ne, to neće ići na ploču. Brega je slegnuo ramenima i rekao: Onda najbolje da se raziđemo. Ja sam nakon deset godina shvatio da u Dugmetu nisam dosegao financijsku situaciju kakvu bih trebao nakon ovakve karijere. Dakle, moram napraviti solo karijeru u kojoj ću bolje proći.

:: Čekajte, ali zar je Dugme slabo zarađivalo?

Pogrešku sam napravio na početku. Umjesto da sam otišao odvjetniku, to je učinio Goran. Tako da smo svi s njim potpisali ugovor da Bijelo dugme može biti samo onaj bend u kojem on svira gitaru. On je to napravio u strahu da ćemo ga izbaciti. Jer je Bebek prejak, bend je jak, a on je samo autor. On dobro svira gitaru, ali se time ne pravi karijera. Jer da se time pravi karijera, svi dobri gitaristi bili bi velike zvijezde. Goran je bio zvijezda jer je stvarao dobre pjesme u pravom trenutku.

:: Kako se dijelio novac unutar benda?

Nisi nikako mogao zaraditi novce: pokradu te razni menadžeri, pokradu te agencije, poreznici... Naš su prihod stalno rezali i nikad nismo znali koliko ćemo novca zaraditi. Volio sam ja ta naša druženja i rad unutar benda, ali je došlo do socijalnoga raslojavanja kada je Goran, kao autor, dobivao lavovski dio onoga sto smo svi zavrijedili jer je bend napravio karijeru, ne Goran. Bend je to napravio. Nakon 10 godina on je bio bogat do beskraja. Ja sam bio drugi na toj list kao pjevač, pa sam malo više dobivao nego svirači. Na pozornici smo svi zarađivali isto, ali dok do tih para dođeš, to je bilo strašno. Tu je krao tko je stigao. U dvorani u kojoj je 7000 ljudi organizatori kažu da ih je bilo 2500.

:: Obojica ste poslije napustili i Sarajevo?

Bivša se zemlja raspala i Bijelo dugme postao je bend bez zemlje. Bosnu smo napustili i Goran i ja, zauzeli smo pozicije istok i zapad, kao što je vidljivo. Goran je napravio zavidnu karijeru u svijetu, a ja sam u Hrvatskoj napravio novu solo karijeru koju sam nadovezao na Bijelo dugme. Ali mislim da nisam baš rado viđen gost. Jer nekako nisam domicilni pjevač. Ni hrvatski ni zagrebački.

:: Kako to mislite, nisu vas ovdje prihvatili?

Kad sam se doselio u Zagreb 1991.. odlučio sam doći u grad u kojem sam, poslovno gledano, dotad i služio. U biti sam od 1974. kao član Bijelog dugmeta potpisao ugovor s Jugotonom i poslovno se vezao za Hrvatsku. Kad sam napokon 1991. došao ovamo, imao sam osjećaj da sam rado prihvaćen jer sam ja tu od '74. Stalno sam se osjećao kao čovjek koji uskoro dobiva tu zagrebačku legitimaciju u ta dobrodošla nova vremena. Trebalo je ipak par godina da shvatim da možda i neće biti tako. Ne znam zašto, ali mene se stalno gleda u Zagrebu kao bosanskog pjevača.

:: Kako biste željeli da vas gledaju?

Pa ja sam Bebek.

:: A jugoslavenski pjevač?

Nikakav takav, ja sam rock'n'roll pjevač. Koga briga gdje se rodio Sting. Koga briga što je po nacionalnosti Joe Cocker. Pa to je Cocker, to je Sting. Zašto se u Zagrebu, u ovom lijepom gradu, dogodilo da 20 godina poslije imam osjećaj da im je nekako žao sto sam tu jer sam im baš dobro djelovao kao strani pjevač. Moja karijera danas podjednako visoko stoji kao u Bijelom dugmetu, samo što smo mi tada bili bez konkurencije, a danas je relativno jaka konkurencija. Ja sam na istoj platnoj listi i danas i prije 20 i prije 40 godina. Meni prihod nikad nije padao. Znači da je publika davno odredila da joj je jedino važno to što sam ja Bebek. Ja se time ponosim. Nastupao sam s filharmonijom u Lisinskom, ali sam s filharmonijom nastupao još kao član Bijelog dugmeta 1979. Tada sam smatran umjetnikom, ali danas ne. U mom Zagrebu, u mojoj Hrvatskoj, ja nemam status umjetnika. Ne da me nisu pozvali, nego su me odbili. Već nekoliko puta. I među najviđenijima su ljudi koji su protiv toga da ja imam status umjetnika.

:: A što je obrazloženje?

Da Bebek nikada ničim nije pridonio hrvatskoj kulturi?! Ne mogu nikako shvatiti zašto sam ja u Hrvatskoj nerado viđen gost.

:: Vaš je raspon dosta širok – od rocka do zabavnjačkog. Mnogi se pitaju zašto ste napravili takav put...

Pa u 40 godina morate doživjeti neku promjenu. Jer ako ostaneš isti kao prvih 10 godina, moraš se negdje ugasiti. Ne možeš sad u 2014. kopirati 70-e. I primjeri u svijetu govore tako. Sting se mijenja, Peter Gabriel, Floydi su se mijenjali. Zašto da ja uvijek lupam po istom.

:: Kako ćete obilježiti 40 godina svoje karijere?

Croatia Records izbacit će nekoliko CD-ova s najboljim pjesmama iz doba Bijelog dugmeta, najbolje solo pjesme i najbolji dueti. Imat ću tri verzije pjesme "Sanjao sam noćas da te nemam" jer mi je to jedna od najdražih pjesama u karijeri. Izići će i knjiga o meni. 

>> Željko Bebek: Imam svoj put i taj živim, ne osvrćem se!