“Samo nastavi predano raditi kao prije, a treneri će to već znati prepoznati”, poručio je Mato Mandžukić sinu Mariju neposredno prije prelaska u Bayern. Danas, nakon godinu i pol dana, Mato zaista ima razloga da bude ponosan.
Mario je s Bavarcima osvojio sve što se osvojiti moglo, prigrlivši u jednoj godini čak pet velikih trofeja, a nakon Šukera postao je i drugi najbolji hrvatski sportaš među nogometašima. Mato od Marija uvijek očekuje da bude najbolji, tako da ga njegove dobre igre u Bayernu nisu iznenadile. Konkurencije se, kaže, ne treba bojati, ona vas samo tjera na rad i ozbiljnost.
Mandžukić senior i sam je igrao u Njemačkoj i dobro zna što Nijemci najviše cijene.
– Mario je naučio raditi, tako da ga nije trebalo posebno upozoravati što ga tamo čeka. On je u Bayernu postao jedan od najboljih napadača na svijetu, ali isto bi se dogodilo i da je prešao u bilo koji drugi klub. Jer, on je takav tip, voli se boriti i raditi i nikad se ne predaje – rekao je Mato u jednom od prethodnih razgovora za Max.
U kuhinji razbio luster
Marijeva nogometna priča počela je praktično još u pelenama. Loptu je počeo napucavati čim je prohodao, trčao je za njom još puno prije nego što ga je otac sa šest godina odveo u Ditzingen kod Stuttgarta, u kojem je i sam igrao. Lopta mu je bila omiljena igračka, igrao se s njom i vani i u kući. Uz to razdoblje vezana je i anegdota s lusterom, u koji je “pospremio” svoj prvi volej.
– Lupao je loptom u kuhinji i rekao sam mu da ode u sobu. Odjednom je nešto prasnulo. Otvorio sam vrata i vidio komadiće lustera razbacane na podu. Što ću, kupio sam drugi i gotovo – kaže smijući se Mato, koji je sina nakon povratka u Hrvatsku odveo u Marsoniju.
Ondje su ga vodili razni treneri, ali onaj kojeg je Mario najviše cijenio i volio i kojeg uvijek ističe kao najzaslužnijeg za svoje igračko sazrijevanje jest Damir Ruhek. Trener koji je punih pet godina vodio Super Marija u mlađim kategorijama biranim riječima govori o svom učeniku. Mario je, kaže, već u jedanaestoj godini na Cooperovu testu pretrčao za 12 minuta 3300 metara, što dovoljno govori o njegovim fizičkim predispozicijama. Instruktor Ivica Grnja mislio je tada da su Mandžini testovi – krivotvoreni!
Kod Ruheka je Mario igrao na desnom boku.
– Jednom je prilikom Mario već u prvom poluvremenu zabio dva gola, ali kada sam ga u nastavku stavio u napad, poslije utakmice mi je prišao i rekao da on nije za napadača. Međutim, prava je istina da on može igrati sve. Uvjeren sam da bi na boku bio podjednako kvalitetan kao Srna, jer može stalno sprintati od kornera do kornera – ističe Ruhek.
Sasvim drugačije iskustvo ima Darko Basara, trener koji je Mandžu trajno preselio u vrh napada. Bilo je to u veljači 2004., kada je iz tadašnjeg prvoligaša Marsonije otišao na posudbu (!) u Livadu Željezničar, koja je igrala u trećoj ligi. Na pripremnoj utakmici Mario se mrštio na desnom boku, nije želio trčati ni naprijed ni natrag.
Nikad ni kune u Marsoniji
Kako mu to nije bilo prvi put, Basara ga je pozvao uz aut liniju i pitao: “Mandžo, što je s tobom, što se to događa? Zašto ne želiš igrati?”. Odgovor koji je uslijedio zatekao ga je: “Ne igra mi se na boku. Premjestite me u napad ili ću odustati od nogometa!”, rekao je Mandžo. Basara nije reagirao i pustio je da utakmica završi. Da je u pitanju bio neki drugi igrač, sigurno bi, kaže, odbio ultimatum, ali Marija je trenirao još dok je bio dijete i znao je da je dobra duša, a s njegovim je ocem zajedno igrao. Osim toga, znao je da Mario u Marsoniji nikada nije dobio ni kune, a sada je, k tomu, poslan na kaljenje.
Basara je tada donio najbolju odluku u karijeri. Nakon deset godina igranja na boku, Mario je prebačen u napad!
– Sam sebi sam rekao: Hajde da učinimo nešto dobro! Možda bi neki drugi trener drugačije postupio, ali ja sam udovoljio njegovu zahtjevu i hvala Bogu što je tako – rekao je Basara.
Mandžo je, pak, na trenerovu gestu uzvratio na najbolji mogući način. Razigrao se, trčao, zabijao, igrao kao lud! Tu polusezonu je, kao sedamnaestogodišnjak, završio sa 17 pogodaka na kontu i od tada na leđima uvijek nosi broj 17.
Nakon povratka s posudbe Mario je još imao pravo igranja za juniore. Tadašnji voditelj Marsonijine nogometne škole Tadija Brnić, koji ga je kao kadeta stavljao u igru s dvije godine starijim juniorima, sjeća se pobjede nad Cibalijom od 4:0 u finalu kupa za područje Slavonije i Baranje, u kojoj je Mario postigao tri pogotka. Prema njegovim riječima, Mario je još kao klinac bio jako vrijedan. Nikad mu nije bilo teško odraditi bilo koju vježbu. Nekad je čak bježao iz škole da dođe na trening u drugoj smjeni. Njegova volja za radom bila je tolika da se znalo dogoditi da nakon treninga, na kojem je već pretrčao 12 kilometara, ostane sam dodatno trčati i vježbati.
– Marija je oduvijek krasila pozitivna sportska drskost. Mislim da Ćiro Blažević nije imao loše namjere kada ga je nazvao đilkošem, jer to je riječ koja se može upotrijebiti za srčanog i energičnog igrača koji se ničega ne boji, a Mario je bio upravo takav – ističe Brnić.
Ponosi se Slavonskim Brodom
Nekadašnji Marsonijin predsjednik Dragan Marić, pak, kaže da su svi treneri koji su vodili Marija pridonijeli njegovu razvoju, ali najzaslužniji za njegov veliki uspjeh i sjajnu karijeru su očevi geni.
– Mario je od tate naslijedio znanje, htijenje, sportsku drskost i druge vrline koje ga krase – uvjeren je Marić.
Tijekom svih tih godina Mandžukić je postao pravi brend Slavonskog Broda. Unatoč zvjezdanom usponu, nije zaboravio kraj iz kojeg potječe. Pokazao je to brojnim donacijama u novcu i sportskoj opremi, i to ne samo Marsoniji već i drugim brodskim klubovima. Uvijek je s ponosom isticao gdje je odrastao i gdje je proveo lijepo djetinjstvo, pa stoga ne čudi što je inicijativu da mogući novi gradski stadion ponese njegovo ime pozdravio i sam gradonačelnik Duspara.
– Kad god uhvatim vremena, s veseljem dolazim u Brod. Svi koji znaju za mene, znaju odakle sam, i to mi je u neku ruku dodatni motiv i obveza. Jer, kada igram za reprezentaciju ili za klub, znam da predstavljam i svoj grad – rekao je Mandžukić prilikom jednog prijama kod gradonačelnika.