Najnovija pobjeda partizana u Splitu

Kad rušite spomenike, poštedite postolja – uvijek mogu dobro poslužiti. Šteta da 65-godišnji “nespretni vandal” iz Splita, kako ga nazivaju mediji, nije znao za taj aforizam poljskog satiričara Stanisława Jerzyja Leca. Da je znao, napao bi usred noći samo bistu Rade Končara i ne bi mu se ništa dogodilo. Ovako je srušio i postolje koje mu je slomilo nogu, zbog čega je završio u bolnici, a policiji ga ondje nije bilo teško pronaći pa je zaradio i kaznenu prijavu. Jerzy Lec odlično je pogodio bit dizanja i rušenja spomenika: mi nismo protiv idolatrije, mi se samo želimo klanjati svojem idolu, a ne tuđem – zbog toga u Hrvatskoj svaki srušeni spomenik zamijeni neki novi.

U nas se dosta govori i piše o tisućama uništenih partizanskih spomenika, a zaboravlja se da su i oni nastali u vrijeme koje je rušilo zatečene spomenike, od konjičkog kipa bana Jelačića do Bajamontijeve fontane. Svaki totalitarizam ima istu fiks-ideju: da će posve obrisati prošlost i da će s njim započeti nulta godina od koje se broji budućnost. U Zagrebu se to vidi na svakom koraku: iz Praške ulice nestala je sinagoga, a i vjernici koji su u nju išli; od kamena pripravljena za crkvu Krista Kralja u Trnju izgrađen je spomenik narodnom heroju; džamija je pretvorena u Muzej revolucije nakon što su srušeni njezini minareti; donekle još možemo razumjeti zašto su na Mirogoju preorani grobovi ustaša, domobrana i njemačkih vojnika, ali neshvatljivo je da je sa spomenika poginulima u 1. svjetskom ratu skinut natpis koji je govorio o tome kome je posvećena statua majke što grli mrtvog sina. Ili nije? Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu izgubila 190.000 ljudi, ali Carstvo za koje su poginuli nadživjelo ih je samo malo.

Već nakon 1918. oni nisu bili nikom važni, a kamoli nakon 1945; radi se, dakle, o suvišnim, pogrešnim mrtvacima. Svaka revolucija nastupa sa streljačkim vodovima jer smatra da joj je smrt saveznica. Smrt je moćna, i ona će nepogrešivo zaustaviti život protivnika, ali ima nešto što čak ni smrt ne može: ne može učiniti da protivnik nije postojao. I zato nakon svakog izgubljenog rata, i svake propale revolucije, zaostaju mrtvi koje se želi prikriti ili barem ignorirati. U malo godina Holokausta milijuni su Židova pretvoreni u dim kako im ne bi na zemlji ostalo traga: Židova nema, nije ih nikad niti bilo. Pobjednici su u Jugoslaviji 1945. ostavili tisuće neobilježenih grobova svojih protivnika, i krivih i nedužnih, a zauzvrat su posijali tisuće i tisuće bisti u kultu narodnih heroja. Ne samo da je količina socijalističkih spomenika bez presedana u povijesti, nego su jedinstveni i po obliku i po dimenzijama. Razloge za to ne treba tražiti u estetici, nego u ideologiji: masivnost i težina otkrivala je želju režima da traje vječno, a apstraktni oblik simbolizirao je nezamislivo vrijeme koje tek mora doći. Monumentalne grdosije bile su zapravo spomenici budućnosti, a sada su našem vremenu nasukane i prezrene. Mrtve ne možemo pomiriti, a njihove podjele razdvajaju žive. U Hrvatskoj je 90-ih postojala zamisao da se utemelji Dom velikana, nalik na pariški Panteon.

Francuska revolucija zamislila je Panteon kao mjesto gdje će biti pokopani svi velikani, kako bi se ondje ispričala priča o naciji. Tome je već dvjesto godina, i još uvijek ondje traju svađe koga unutra staviti, a koga ne – pa ćete, recimo, ondje uzalud tražiti generala de Gaullea ili čak filozofa i matematičara Descartesa, a revolucionara Marata čak su odatle i deložirali. Hrvatski Panteon bila bi najgora moguća stvar za naš duševni mir! Zamislite samo rasprave o tome treba li, recimo, smjestiti u hrvatski panteon Milu Budaka, Ivu Andrića ili Tita! Nema sumnje da bi svaka HDZ-ova vlada stavljala unutra svoje besmrtnike, a izbacivala SDP-ove, dok bi SDP-ova radila obratno, dok se o mitu koje bi se pritom vrtjelo ne smije niti pomisliti. Kiše povijesti ustrajno padaju i na koncu isperu zemlju s plitkih grobova tako da sve skrivene kosti izvire.

Mrtve ne možemo pomiriti, ali možemo im dati mir – to jest dostojno obilježiti mjesto njihova počivališta, a tu smo u velikim zaostacima. Nije za to kriv nespretni vandal, nego je riječ o sustavnoj državnoj politici: Srbija duguje mnogo toga obiteljima ubijenih hrvatskih branitelja, Jugoslavija je otišla u grob s tajnama mnogih grobova, Republika Hrvatska uporno se sramoti negiranjem Holokausta. A to je sve besmisleno jer ne može tražiti poštivanje za svoje mrtve onaj tko ne poštuje tuđe. Mrtvi su naš teret i pokora, i žrtve i ubojice. Kao i u mnogim drugim stvarima, i tu može biti primjer Njemačka koja održava dostojanstveno sjećanje i na koncentracijske logore i na svoje vojnike što leže po cijeloj Europi, kao podsjetnik na jednu suludost što je donijela tolike patnje. Na ulazu u njemačko groblje u Hrvatskoj stoji citat nobelovca Alberta Schweitzera: “Grobovi vojnika veliki su propovjednici mira”.
Obzirnost prema mrtvima donijet će mir živima. Tim više što će mrtvih u Hrvatskoj biti uskoro više nego živih.