U hrvatskoj politici udomaćila su se samo dva pojma koji se vežu uz ličnosti – tuđmanizam uz Franju Tuđmana, njega je lako izgovarati i nije sasvim izišao iz mode, i bandićizam uz Milana Bandića: s njim se teže služiti jer može završiti u nekoj kolokvijalnoj izvedenici, a ulazi u modu, kako god se izgovarao.
Nisu ni Stjepan Mesić, ni Ivica Račan, ni Ivo Sanader, ni Ivo Josipović bili beznačajni u hrvatskoj politici, ali se njihova imena nisu plela uz njihovu političku ulogu. Tuđmanizam izražava jedan državotvorni pokret u kojem ima i nacionalne romantike i sirova nacionalizma, i demokratskih aspiracija i grubog autokratizma, i vojničke čvrstine i povjesničarske razigranosti, i ljubavi prema Hrvatskoj i ravnodušnosti prema njezinu gospodarskom stradanju.
Pojam bandićizma odnosi se na posebne vještine održavanja na vlasti i sposobnost brze adaptacije, na tip vladavine u kojem se stalno hoda po žici, a nikad ne pada na tlo. Za Bandićem se stalno prašina diže, a da se po tome ne može suditi hoće li se i sam u njoj izgubiti, traje čitavu vječnost a da se ne može predvidjeti kad će mu biti kraj, gdje će biti ni kakav će biti: afere su mu stalno za petama, a on još dobro trči s tim teretom da ga nisu pravomoćno sustigle.
Iz Tuđmanova imena izvodi se i pojam detuđmanizacija; kod Bandića nije sigurno kako će se bandićizam zvati poslije njega; jer, ne mora se raditi samo o sitnišu, kad računi jednom dođu na naplatu.
Deformirana volja naroda
Uz Milana Bandića plete se i nešto što nije vezano samo uz njega, iako je povezano s političkim ambicijama, s kojima se održava na vlasti više od dva desetljeća; on je postao i politički inovator. U pravnoj i političkoj teoriji, demokracija se definira kao sistem koji se zasniva na poštovanju volje građane; taj se standard u Hrvatskoj, Bandićevom zaslugom, ili krivnjom, sve otvorenije dovodi u pitanje.
Za vlast u hrvatskoj državi može se reći da odstupa sve više od volje građana. U demokratskoj proceduri zna se kako se vlast osvaja i kako se gubi: kandidati izlaze na biralište, udvaraju se biračima različitim obećanjima, da bi oni koji uspiju najviše birača uvjeriti u svoje laži dobili najviše glasova i stekli pravo da sastave vlast, sami ili u savezu s drugim kandidatima.
Tu završava uloga birača: mogu poslije toga govoriti koliko hoće, ali ne mogu ništa promijeniti. Izabrali su predstavnike koji njih zastupaju, na programu koji je javno objavljen i javno verificiran. Sve se dalje odvija u parlamentu, svatko ima svoj dres i svoj klub, može ga iznimno i skinuti, ali je malo slučajeva u ozbiljnim demokracijama da narodni reprezentativci na terenu oblače druge dresove.
Demokracija počiva na društvenom ugovoru između građana, koji su izašli na biralište, i njihovih izabranika, koji su se obvezali da će biti u njihovoj službi.
Nije demokratski sistem bez manjkavosti, najviše baš u tome što između izbornih ciklusa građani nemaju utjecaja na vlast. Tko je progutao udicu, ne mora u sljedećim izborima opet ići na pecanje; tko vjeruje u demokraciju, ići će taj dan opet na biralište. I tako iz izbora u izbore, obnavlja se politička garnitura koja vlada do sljedeće izborne utakmice, s nekim pravima i obvezama, koji se ne krše u svakoj prilici.
Zato je Churchill mogao govoriti o demokraciji kao o najmanje lošem sistemu; svi drugi dosad poznati sistemi potpuno isključuju građane iz upravljanja državom, nedemokratske vlasti mogu vladati bez kontrole, ponekad i bez ikakvih ograničenja. Ako je i loša, demokratska se vlast može smijeniti na prvim sljedećim izborima.
Može doći i lošija, ima dosta zemalja i s takvom (ne)srećom da na biralištu gube vrijeme. Građani se barem mogu tješiti da su oni izabrali svoju vlast, i da im je nitko nije nametnuo. Kao u nekim nečasnim zvanjima, može se raspravljati čija vlast ima ljepše ili ružnije lice. Ali, ako je vlast naša, bolja je i po tome od tuđinske, čak i da nije lijepa.
Tko u politici više gleda na estetiku: nakon vremena kojekakvoga romantizma, došlo je vrijeme realizma; danas se na svim stranama svijeta politika mjeri po količini domoljublja. Možda i zato što su svi izloženi agresiji globalizma, pa u svakom kutku dežura neki uplašeni antiglobalist.
Hrvatsko demokratsko iskustvo počinje sve više odstupati od teorijskih načela; u nas se demokracija interpretira na puno slobodniji način kao dopušteno kršenje volje građana, s više pohvala za korisnike toga nedemokratskog patenta nego za njegove brojnije žrtve.
U demokratskom parlamentu od Francuske revolucije postoje lijeva i desna strana, po onoj istoj crti po kojoj je podijeljeno biralište. U našem Saboru, granične se crte stalno mijenjaju, i ne odgovaraju više raspoloženju birača. Potpuno se deformira volja naroda, a glavni reformator, ili deformator, postaje i zbog toga jedan od najutjecajnijih ljudi u državi; ovako ili onako, svi moraju voditi računa da se u politici pojavio jedan alkemičar, ako ne i mađioničar, koji jedne oduševljava, a druge zgražava sposobnošću da briše pod s presudom višemilijunskog biračkog tijela.
S birališta izađe jedan račun, a dok prolazi kroz Bandićeve ruke uvećava se deset puta. Ne mora to biti i konačni zbir političkog inženjeringa koji valjda može prolaziti samo u Hrvatskoj, uz poneko čuđenje i masovno odobravanje, ako ne i divljenje toj vještini.
Zemlja se sve više navikava na takvu nenormalnost, s kojom se nikad i nigdje nije daleko otišlo. Ni Hrvatska neće na taj način postati dobar primjer kruha bez motike; ako ništa, krši načelo političke i moralne odgovornosti. Politika se, posvuda, izražava kao estrada, došlo je do „fudbalizacije“ politike i u zemljama koje fudbal zovu nogometom.
I običnim se okom zapažaju društvene anomalije: nema kruha, ali ima igara! Čini se da zemlja u tome pogledu svakoga dana sve više napreduje, ako se i očigledni koraci natrag mogu zvati napretkom. Politika se zabavlja vlastitim izmišljotinama, siroti radnici gube tlo pod nogama, a vlast svaki dan postaje sve sigurnija da je na dobrom putu.
Valjda će se i Davor Bernardić uvjeriti da je vlast stabilnija u Saboru nego na biralištu; tješi ga, valjda, to što i on drži jedan stup takve (ne)stabilnosti. Vlast je više ogledalo opozicije, nego što je opozicija ogledalo vlasti.
Malo u sudnici, malo u državi
Što bi narod odlučio danas, poslije svih amaterskih SMS-ova i zapaljivih a neraščišćenih mailova, da ga netko pita što bi htio. Vjerojatno bi opet odgovorio da u zemlji nema bolje vlasti. Da ga netko ipak išta pita, Hrvatska bi se vratila, barem nakratko, u demokratsku kolotečinu, iz koje je izbacuju prekupci demokracije koji po štandovima trguju s mandatima i tako mijenjaju prirodu vlasti bez izbora.
To što bi vladajuća stranka zadržala vlast i da sutra ide na izbore, vjerojatno bi je i ojačala s ovakvom opozicijom, ne znači da ima pravo vladati s ekipom koja nema puni legitimitet s birališta. Stvari bi se u tom slučaju drukčije posložile, politička većina postala bi i moralna većina. S trikovima koje upotrebljavaju mađioničari demokracije, jedna se većina udaljava od druge. Ako je demokracija, kako naglašava politolog Vincent Delacroix, „jedini režim koji se zasniva na različitosti i na sukobu“ i ako su izbori “jedino mjesto gdje se oni ritualiziraju“, onda nemaju ništa raditi oni hiperaktivisti demokracije koji ne znaju stati, koji nastavljaju izbore 365 dana u godini i glasuju i kad su birališta prazna.
U nas je, istina, početni izborni sustav mogao zadovoljiti tek minimalne potrebe demokracije, kad ga je HDZ skrojio prema svojim potrebama i s opravdanjem da su to potrebe države u ratu; problem je što se on nije ozbiljnije promijenio ni u miru. Druge političke stranke, kad bi dolazile na štih, gubile su vlast a da nisu ni pokušavale sačuvati pred biračima tu stranu obraza (o čemu su, inače, puno govorile).
Ni u prvom ni u drugom mandatu SDP i njegovi partneri nisu mijenjali izborni sustav tako da građani odlučuju, a ne da stranke biraju. Kod nas političke stranke više utječu na raspored vlasti nego birači; one prave prvu selekciju, a građani samo nešto korigiraju taj izbor. A ako se još legaliziraju izbori nakon izbora! S nekoliko preferencijalnih mjesta na listama samo se stvara surogat, ne i otvoreni sistem koji bi stimulirao kvalitetu da se natječe za vlast. Zato se kod ljudi stvara dojam da nisu dobro zastupljeni, i sve manje koriste pravo koje su prije 30 godina bili spremni platiti suhim zlatom.
Sistem je dosegao gornju točku perverzije da omogućuje strankama da glavnu ulogu u kadroviranju državne vlasti, koju monopolski drže prije izbora, zadrže različitim trikovima i poslije izbora; ako ih ne ograničavaju neki politički obziri, o razlozima morala sve je u politici teže govoriti, stranke krše društveni ugovor koji su potpisale s biračima, kao da ugovori ne obvezuju (i njih).
Promet raste; ne vidi se gdje može završiti zarada. U javnosti će (i) zbog toga rasti osjećaj da se političari školuju na kratkome kursu makijavelizma: lagati kad treba; skrivati kad je korisno; ne pokazivati neodlučnost; ne ostati neutralan; bolje da se plaše nego da vole! Nije to neki poseban hrvatski patent, ni pojedinačna pojava, kad se na Hrvatsku misli.
Ne mogu Hrvati preko noći postati Englezi pa da probleme nedostatka obećane vjerodostojnosti rješavaju kao Peter Mandelson: britanski je ministar financija svaki put kad bi dospio pod sumnju odlazio iz vlade; i vraćao se, oba puta, kad bi istraga zaključila da je nevin. Štitio je ugled države i sačuvao vlastiti integritet.
Predstavnik jedne bezosjećajne profesije htio je osobnim primjerom pobiti jednog britanskog pjesnika (William Butler Yeats) da „najboljima nedostaje uvjerenja“ a da su „najgori puni strastvenog naboja“. Naša se politika sve više približava stajalištima poetike, a udaljava od engleske etike (i Macron je uveo princip nulte tolerancije): nitko u hrvatskoj državi nije smijenjen zato što ugrožava ugled vlasti (i same države).
Još malo, kako se suđenja zahuktavaju, morat će se uvesti služenje na pola radnog vremena – malo u sudnici, malo u državi (ako suci ne odluče drukčije). Lijepo je Balzac rekao, samo nitko ne pamti: „Čovjek se plaši suđenja, mrzi suce. To je početak raspada društva“.
Nema u Hrvatskoj političara – izuzme li se Franjo Tuđman – koji je oko svoga lika i djela, čak i imena, ispleo toliko legenda koje ga ne čine boljim nego što jest. Kao što se tuđmanizam neraskidivo veže uz stvaranje Hrvatske, tako se i bandićizam veže uz glavni grad u kojem polovica građana obožava to što on „dela“, a druga polovica ne podnosi to da samo „dela“ ni kako „dela“.
Politika je i razmišljanje; kod Bandića je razmišljanje koncentrirano uglavnom na inženjering: kako će ostati na vlasti, da ga bez vlasti ne bi sustigle afere koje bi onda mogle štetiti i ugledu grada Zagreba i Republike Hrvatske. Dok lovi miševe, mačku ne treba odbacivati, pogotovo što se zna da će se svaki put dočekati na noge. Nije on izmislio prijelazne rokove u politici, ali on je osmislio sistem kojim se na transferima može stvarati politička moć.
Glavni menadžer hrvatske politike sigurno ima svoje (političke) provizije od tolikih akvizicija koje osigurava vlasti da se ne mora brinuti da joj zbog jednog bolesnika ne propadne saborska većina. Bandić je pokazao da može brzo učiti na vlastitim pogreškama pa je odustao od preslaganja čitavih blokova, kad je mislio da će tako spasiti Tomislava Karamarka, i prešao na individualna mijenjanja dresova, da učvrsti vlast Karamarkova nasljednika i podigne vlastitu sigurnost. Na jedan i na drugi način, ruši jedan od stupova demokracije – da ljudi znaju kome su dali mandat i da mandatari znaju od koga su mandat dobili.
Narušava se odnos između naroda i elite: narod je sve manje narod, misli li se na to da bira elitu koja njemu odgovara, a elita sve manje elita, misli li se na njezinu odgovornost prema narodu.
Mladost bježi od atmosfere
Nitko još nije rekao da je taj sistem permanentnih izbora, ili promjena vlasti u hodu, i nezakonit. Ali, sve što je zakonito ne mora biti i moralno. A ni zakoni nisu sveta pisma da ih čovjek – kad se uvjeri da nisu dobri – ne bi mogao mijenjati.
Milan Bandić korigira rezultate izbora; u Hrvatskoj treba mijenjati izborni sistem, ne da populisti lakše dođu na vlast, nego da narod dobije kvalitetnije vladare. Politika je eminentno javna djelatnost, političari su javne osobe, pa i po tome da ručaju i večeraju na dalekovidnici. Nije Karl Popper samo na to mislio kad je upozoravao da je televizija „opasnost za demokraciju“. Moderni mediji uspjeli su banalizirati politiku.
Vjerojatno će i bandićizam jednom biti uvršten među uzročnike banalizacije. Njegov je rodonačelnik zaokupljen skupljanjem većine, najprije u gradu, a sada i u državi. Kad se hvali da je u Zagrebu pobjeđivao šest puta, Bandić govori kao rasni političar koji zna da je politika vještina vladanja; zato je neprijatelje od jučer znao pretvarati u svoje prijatelje kad bi se uvjerio da su jači od jučerašnjih prijatelja koji su mu postali novi neprijatelji.
Nisu to sve pobjede istoga Milana Bandića: jednom je pobjeđivao sa SDP-om, drugi put bez SDP-a, treći put protiv SDP-a, a s ovakvim SDP-om, morat će se Bandić boriti protiv Bandića. Ako mu je Kozari bok bio početak, moglo bi mu se dogoditi da Vukomerec bude njegov kraj.
Nije više siguran da može vladati Zagrebom; ni Victor Hugo ne bi više govorio da onaj tko vlada Parizom vlada i Francuskom. Obrnuto se može dogoditi – da onaj tko vlada Hrvatskom, odlučuje tko će vladati Zagrebom. Bandić je dobro zapazio da se dogodila koncentracija vlasti; zato panično skuplja većinu po Hrvatskoj, ignorirajući – za svoje potrebe – što je pisao jedan od teorijskih stupova demokracije (A. de Tocqueville): „Istina se ne može naći na strani većine“!
Siromaštvo zemlje ugrožava sve ozbiljnije i hrvatsku politiku, ako ima istine u tome da se transferi nagrađuju – ili nagrđuju – boljim radnim mjestima. Nazaduje li Hrvatska kad je jedna ministrica prije nekoliko godina morala napustiti Vladu samo zato što se običnom SMS-porukom zauzela za posao nekoga čovjeka a da joj nije bio ni brat, ni rođak, a danas se šakom i kapom dijele položaji, kao da je Hrvatska u međuvremenu postala obiteljsko gospodarstvo.
Može se pretpostaviti gdje će zemlja završiti, ne iseli li se njezina mladost prije takvoga kraja? Ljudi koji ne žele biti dio krda, ovoga ili onoga, koji ne pristaju na to da se tako nagrađuju – ili nagrđuju – bježe od takve atmosfere koliko i od siromaštva. Jer, taj put privilegija i političke korupcije nikoga nije odveo u bogatstvo. Neće ni Hrvatsku.
>> Pogledajte video o aferi lažnih SMS-ova
Koji glupi članak,što vi mislite da sutra budu izbori da bi građani izglasli,Beru,Marasa,Stazića,Daliju,Glavaša,Pernara,Beljka,Petrova,Bulja,Grmoju,Mrak Satraš? Kako da ne!