Najstariji sam živući slavodobitnik Alke, a proslavu pobjede pamtim najviše po tome što je Boris Dvornik pjevao ‘Nadalinu’

Ivan Zorica najstariji je živući alkar i slavodobitnik. Iza sebe ima dugih 35 godina aktivnog alkarskog “staža”, od kojih je 16 godina bio alajčauš, možda i najdugovječniji, u 305 godina dugoj povijesti sinjske Alke. Slavodobitnik Alke bio je 1989. godine.

– Danas smo živi samo nas trojica alkara iz 1971. godine. Osim mene, to su Aljoša Dragaš i Stipe Batarelo, a ja sam od njih najstariji, stoga sam najstariji živi alkar – govori Ivan Zorica koji je rođen 20. srpnja 1946. godine.

– Obukao sam alkarsku uniformu prije 50 godina kao prvi iz loze Zorica. Postao sam ađutant 1970. godine, a već 1971. vojvoda me stavio među alkare-kopljanike i od tada sudjelujem neprekidno 35 godina, bez ijedne preskočene Alke. Bio sam slavodobitnik 1989. godine, na rastanku s bivšom državom, nakon čega sam u hrvatskoj državi izabran za prvog alajčauša. Birali su me još tri puta. Iz Alke sam svojevoljno otišao 2005., nakon 35 godina bacio sam koplje u trnje i otišao u alkarsku mirovinu. Istina, bio sam civilno uz alku još osam godina, član Časnog suda, dvije godine i predsjednik, ali sam se prije tri godine u potpunosti povukao. U povorci su danas dva moja nasljednika, sinovci Ante i Ivo, oni su nastavak tradicije Zorica, loze alkara kojoj sam ja udario temelje – ponosan je Ivan Zorica na svoje sinovce. A ima i zbog čega biti ponosan. Ante je bio slavodobitnik čak pet puta, uključujući i svečanu Alku u Vukovaru, a Ivo je ovogodišnji slavodobitnik.

Inače, Ivan Zorica otac je dviju kćeri i djed četvero unučadi: tri dječaka i jedne curice, na koje je također vrlo ponosan.

– Jedna kći živi u Zagrebu, doktorica je veterine, ima sina i curicu, moju jedinu unučicu. Na žalost, unuk Luka nije rođen u Sinju, ne može biti alkar, ima 20 godina i veliki je Torcidaš, ludi Hajdukovac. Dolazio je u Split na Hajdukove utakmice iz Zagreba autobusom. Druga kćer je udana u Sinju, u Brnazama, i ima dva sina. Ante je srednjoškolac, 15 mu je godina, ide u prvi razred klasične gimnazije i veliki je ljubitelj konja. Već jako dobro jaše. Ljubimac mu je Pariz, konj rođaka Ante na kojem on trči alku. Alkar Ante mu je mentor, kao što sam ja bio Anti kad je on bio njegovih godina – pripovjeda Ivan Zorica.

Pitamo ga nada li se da će i unuka Antu jednog dana gledati na trkalištu.

– On meni kaže: “Dide, pa zašto i ja ne bih jednog dana u Alku”, a ja mu kažem: “Sinko, uči! Prva ti je škola. Budi pravi, pa o tom potom”. Velika je Cetinska krajina, tamo živi oko 40.000 ljudi. Samo odabrani su alkari, njih sedamnaestorica kopljanika. Oni moraju biti primjer svugdje: kod kuće, u školi, na ulici... Naravno, alkar mora biti i dobar jahač. Biti alkar jako puno znači u Cetinskoj krajini i za alkara i za njegovu obitelj, kako bližu tako i širu – pojašnjava nam Zorica i nastavlja s predstavljanjem svoje obitelji.

– Ovaj mlađi unuk, Ivan, moj imenjak, ima 11 godina i zaluđen je balunom. Igra u Junaku. Što se tiče šire obitelji, bilo nas je mnogo: sedmero braće i jedna sestra. Imam još sinovaca koji nisu alkari, ali su također radišni i uspješni mladi ljudi. Nažalost, trojica moje braće umrla su u zadnjih 10 godina, a sestra je preminula davno, 1978., vrlo mlada. Ivin otac preminuo je nedavno, prije njega još jedan brat, tako da je ovogodišnje veselje zbog Ivine pobjede bilo pomućeno ne samo zbog ovog vraga korone. Nije se moglo veseliti i slaviti kao što je kod Ante bilo, znalo se tisuću ljudi okupiti – priča Ivan Zorica.

I on je kao mladić bio zaluđen konjima i izvrstan jahač, jedan od najboljih u Cetinskoj krajini. Živio je i radio u Nizozemskoj, dolazio ljeti na godišnji odmor kada je dobio poziv da se priključi alkarskim pripremama.

– Primljen sam u Alku ne kao sin direktora ili oficira, već kao sin seljaka, ali vrhunski jahač. Tadašnji vojvoda Bruno Vuletić i alajčauš zapazili su me kao jahača i već sam prve godine određen kao ađutant. Sljedeće godine počeo sam trčati Alku. Alajčauš sam postao u našoj, hrvatskoj državi, demokratskim izborom između više kandidata, to je bilo drukčije od dotadašnjih biranja kada je komitet određivao i tko će što biti u Alci. Tako je tad bilo, ne treba se toga bojati. Ja onda nisam bio član partije, a ni poslije nikad nisam ušao ni u jednu stranku – kaže Zorica.

Za sebe ističe kako on nije bio neki vrhunski slavodobitnik.

– Ja sam kao vrhunski trener koji nije bio veliki igrač, ali je ipak napravio rezultate. Dobio sam 1974. Čoju, 1978. Baru i 1989. Alku. Sve s 8 punata. Alajčauš sam bio 16 godina, moguće da unazad 200 godina, koliko znamo, nitko nije bio dugovječniji. Svojevoljno sam se oprostio 2005. godine, u 59-oj godini života, naime u zadnjih 100 godina ne trči nitko s 59 godina – govori Ivan Zorica. Priznaje, nije bilo lako donijeti tu odluku.

– Bilo mi je teško, ali bio sam zadovoljan jer za sobom ostavljam “sime” koje je posijano. Tu su već bili Ivo i Ante. Ja sam im obojici bio alajčauš. Bio sam zadovoljan, kad već nemam sina za Alku, što dva sinovca ostavljam iza sebe, ali normalno da mi nije bilo svejedno nakon 35 godina u povorci, od toga 16 godina što sam bio alajčauš, ostaviti alkare i alkarske momke – kaže Zorica. Prisjetio se i svog zadnjeg prijavka.

– Ljudi su pljeskali i plakali kada sam ja na svojoj zadnjoj Alci 2005. godine Čikari rekao: “Vojvodo! Posljednji put ti kažem, sve je spremno da otpočne treća trka!” Ljudi su shvatili da je to oproštaj – prisjeća se Zorica. Ne čude nikoga ni pljesak ni suze, Zorica je bio omiljeni alajčauš.

– General Bobetko znao mi je reći: “Zorice, ti daješ najbolji prijavak koji sam ikada vidio, nijedan moj vojnik ne zna tako”. Izvježbao sam se u tih svojih 16 godina koliko sam davao prijavak vojvodi – kaže Zorica.

Biti alajčauš velika je stvar. Alajčauš je praktično trener alkarske momčadi i ujedno vojvodin zamjenik.

– Alajčauš je odmah iza vojvode. Vodi pripreme i savjetuje vojvodu. Zadaća alajčauša je da mijenja vojvodu, to jest, sportskim rječnikom, selektora. Vojvoda je izbornik, njegova je zadnja, odlučuje tko će biti kopljanik, a tko pratnja. Ja sam u 16 godina davao i malo drukčije prijedloge, ali vojvoda bi “prisika”. Alajčauš se brine o konjima, član je i Upravnog odbora koji vodi Alku. I, normalno, trči kao i ostali alkari, ali im je nadređen – pojašnjava nam najdugovječniji alajčauš.

Ivanu Zorici vojvode su bili Bruno Vuletić, Aleksandar Sabljić, Nikola Tomašević koji je bio prvi vojvoda u slobodnoj Hrvatskoj, a njega je naslijedio Mirko Norac koji je vojvoda bio do 2005., gotovo sedam godina od čega je pet bio u zatvoru. Alajčauš Zorica našao se u poziciji kao nijedan prije njega.

– Za to vrijeme dok je vojvoda Norac bio odsutan, ja sam bio praktično i vojvoda i alajčauš. Sve je bilo normalno i po Statutu. Kontaktiralo ga se, odlazili smo mu u posjete, a na samoj Alci bili su vršitelji dužnosti vojvode. Ante Kotromanović bio je v.d. vojvode dvije godine, a Ivan Čikara tri godine – govori Zorica. Punih pet godina vojvoda im je bio u zatvoru, ali su ga redovito posjećivali, informirali ga i pod njegovom ingerencijom Alka se pripremala. Kako je to izgledalo?

– Mirko Norac nije ništa nametao tako da bi rekao: “Bit će tako, iako ja to ne vidim”, već je slušao savjete i uvažavao naše mišljenje. Moram priznati, oslanjao se na mene, ali ja sam bio oprezan jer to je velika odgovornost. Vojvoda, koji je demokratski biran i čija je bila zadnja, nije bio tu i praktično nije ni odlučivao jer se slagao s onim što bismo mu mi rekli, što je bilo logično. Konzultirao sam se s predsjednikom VAD-a Antom Jukićem i dopredsjednikom Dinkom Bošnjakom. Velika je odgovornost to bila jer nikada nije odbio nekoga koga sam mu predložio. Poštovao me je. Među nama je velika razlika u godinama, ja sam bio 10 godina stariji od najstarijeg alkara. Na neki način naš odnos je bio kao starijeg i mlađeg brata – opisuje Zorica. Nakon Norca izabrani vojvoda je 2006. godine bio Ivan Čikara, a poslije Ante Vučić, međutim Ivan Zorica otišao je iz povorke.

Blisko je surađivao s današnjim vojvodom Boškom Ramljakom, osam godina on je bio arambaša, a Zorica alajčauš.

– Osam smo se godina družili hodajući kod predsjednika Tuđmana, kod Norca, svugdje kamo su alkari išli. Bio sam uz njega kada je izabran i sada sam uz njega – kaže Zorica.

Uloga alajčauša nije važna samo u organizacijskom i sportskom dijelu, već i u društvenom. Tradicija je da se alkari i visoki uzvanici prije Alke okupe kod alajčauša ispred kuće. Pojaviti se kod alajčauša prije Alke u Sinju, stvar je društvenog ugleda i prestiža. Okupilo bi se stotine ljudi. Dolazili su visoki uzvanici, poznati gosti, ministri, veleposlanici. Ivan Zorica tijekom svoje alkarske i alajčauške karijere upoznao je sve hrvatske predsjednike i premijere, a primio ga je i papa Ivan Pavao II.

– Mogu slobodno reći da sam upravo zbog Alke, kao alajčauš, jedan od ljudi koji je najviše susreta imao s predsjednikom Tuđmanom. Bio je na dvije Alke u Sinju, ali ja sam često odlazio u Zagreb, na okupljanje svih povijesnih postrojba, ja sam mu davao prijavak. Znao je moje ime, ponosan sam na svaki susret s njim i bila mi je čast. Ni s kim nisam imao nekih problema, ono što se događalo za vrijeme Mesićeva predsjednikovanja nazvao bih iskricama – govori Zorica.

Za one koji su zaboravili, Stipe Mesić i sinjska Alka nisu bili u dobrim odnosima. To je doba kada je vojvoda Norac bio u zatvoru, Stipe Mesić odbio je biti pokrovitelj Alke kao što su bili svi ostali predsjednici, a slavodobitnik nije uzeo njegove darove.

– Ne bih o Stipi Mesiću loše govorio, bila su to teška vremena u Sinju, poslije prosvjeda na splitskoj rivi. Predsjednik je tada odbio pokroviteljstvo, a Uprava je odbila njegov poklon za slavodobitnika. Mesić je smatrao da Norac ne može biti vojvoda, Statut kaže da može. Nije htio biti pokrovitelj, Alka se održavala zahvaljujući donacijama i sredstvima VAD-a – kaže Zorica.

Pitamo ga koga je sve ugostio za vrijeme alkarske karijere.

– Mnoge. Nema tko nije došao. Bili su Dino Rađa, Stojko Vranković, Toni Kukoč... Kada sam dobio Alku 1989. posebno drag gost bio mi je nezaboravni pokojni Boris Dvornik. Tad je tisuću ljudi bilo. Nikada neću zaboraviti kada je Boris vodio pismu “Nadalina”, to je bila ludnica do zore. Sutradan kada se digao, Boris je došao ovamo, popili smo nešto i onda mi je rekao: “Sutra mi se ženi Dino”. Nezaboravna fešta, moja obitelj i ja Alku smo čekali godinama i dočekali je nakon 18 godina – prisjeća se Zorica. To je bila prva slavodobitnička fešta u obitelji Zorica.

– Poslije je Ante bio slavodobitnik 2007., 2009., 2011., 2013. pa je 2017. uslijedila vukovarska Alka. Posebno je bilo kada je tri sride pogodio. Ja ne znam gdje mu je kraj, pred njim je vrijeme, tek mu je 36 godina, a Ivi je 37. On je bio slavodobitnik 2020. Vrhunski su i neka mi nitko ne zamjeri što ću se usuditi otvoreno to reći, ja se nadam da će jedan od njih obući onu uniformu koju je stric Ivan nosio – otkriva Zorica.

– Ante me nadmašio u trećinu alkarskih godina. Ante je počeo s 24 godine, ima četiri alke, vukovarsku i dvije Bare. Pogledajte zadnje godine: 2017. Ante Alka u Vukovaru, 2018. Ante Bara, Ivo Čoja, 2019. Ante Bara, Ivo Čoja i 2020. Ivo Bara i Alka. I Ivo je ušao u povijest, dobio je korona-alku. Kao da su neke male Alke stavili drugim alkarima, a dvojici Zorica ostavili prave veličine. To su činjenice od kojih nitko ne može pobjeći, zadnjih godina njih dvojica dominiraju – ponosan je stric Ivan Zorica.

Njegova obitelj ima u svom vlasništvu Konjički klub Vreba u Hrvacama, a Zorice su vrlo ponosni što jašu na vlastitim konjima.

– Od mojih 35 godina Alke samo tri puta nisam trčao na svom ili obiteljskom konju. Ivo 20 godina, a Ante 13 također sudjeluju na vlastitim konjima, a Ivi se dogodilo da mu se ove godine konj ozlijedio pa je jahao na prijateljevu konju i dobio Alku. Kada se zbroje sve te moje, Antine i Ivine godine, mnogo je to sredstava jer konj ti godišnje pojede minimalno 3000 eura. Mi smo se mogli služiti konjem iz Alkarske ergele koja ima 40 grla, ali nismo. Naši konji nisu na jaslama VAD-a, već na jaslama obitelji Zorica – kaže Ivan.

Što se tiče povezanosti Alke i politike, Zorica otvoreno kaže da Alka bez politike ne bi opstala ovih 305 godina. Političari su oduvijek voljeli sinjsku vitešku igru, dolazili su kako bi bili viđeni i onda i danas.

– Na Alku je dolazio i Tito. U ona vremena, a i poslije, oni koji vode Alku vezani su uz vlast. Neću ništa novo otkriti kada kažem da su članovi sadašnjeg rukovodstva članovi HDZ-a. Ali to su pošteni i radišni ljudi. Stipu Jukića, predsjednika, moglo bi se ubrojiti u najuspješnije predsjednike koje ja pamtim – kaže Zorica koji nakon 35 godina u alkarskoj povorci i osam kao civilni sudionik sada Alku gleda kao običan gledatelj.

– Prije tri godine završio sam alkarsku karijeru, bacio sam koplje u trnje, i civilno i praktično. Da nije bilo supruge Nediljke, ne bih ja doživio da sam 50 godina uz Alku, od 1970. Mi smo i tada bili skupa. Ona mi je “patinavala” čizme, održavala uniformu, pratila me, ugošćavala tolike ljude, bila mi desna ruka i trpjela kada su bili određeni napadi. Nikad se nije željela isticati. Kada sam joj rekao da odlazim, rekla mi je: “Ivane, vrime je”. I sada, kao običan gledatelj, pratim Alku i uživam u Ivinim i Antinim pobjedama – kaže Ivan Zorica.