Kasno je poslijepodne, grad lagano tone u noć, a centar Zaprešića doima se zlokobno i pusto. U stanovima zgrada na Trgu žrtava fašizma svjetla se ne pale. Policijska traka koja ih okružuje upozorava nas da je prelazimo na vlastitu odgovornost. S vanjskih zidova prijeteći nas gledaju pukotine u obliku slova iks. Kroz njih jasno naziremo ciglu i žbuku, na nekim mjestima i ostatke nečijih dnevnih boravaka, kupaonica, spavaćih i dječjih soba...
Zgrade su naizgled prazne, no kada smo prišli bliže, uočili smo njihove nekadašnje stanovnike kako s izrazima nevjerice, boli i ljutnje na licima iznose kutije i plastične vreće s uspomenama i potrepštinama iz svojih zauvijek izgubljenih domova. Samo dvadeset sekundi podzemne grmljavine bilo je dovoljno da ostanu bez svega što su godinama stvarali.
Grad subvencionira 2000 kn
Dalibor Pupavac sa suprugom je živio u prizemlju na kućnom broju 13. Pored ulaza nalazi se kafić SchlafRock u kojem su oboje radili. Kada je proglašena mjera zatvaranja ugostiteljskih objekata ostali su bez prihoda, a mjesec dana kasnije i bez krova nad glavom.
– Kafić nije oštećen pa nam je sada ondje dnevni boravak – optimistično će Dalibor dok nam se oko nogu mazi njihov psić Bubi. U trenutku potresa, Bubi je bio sam u stanu i od tada je željan ljubavi, objašnjava. Njih troje su imali sreće, nastavlja, jer im je gospodin Marinko iz restorana Batak odmah nakon potresa ponudio sobu u kojoj sada spavaju. Mnogi njegovi susjedi, dodaje, nisu bili te sreće.
– Još traže smještaj jer su neki vlasnici stanova u Zaprešiću podigli cijene najma nakon potresa – govori Dalibor. Nedavno je postao jedan od predstavnika stanara pa se na terasi pred zatvorenim kafićem održavaju i sastanci na kojima se dogovaraju što dalje.
– Još čekamo detaljan pregled zgrada. Onim brzinskim nakon potresa ustanovljena je strukturalna greška, a zgrade su proglašene neuporabljivima i morali smo se iseliti – kaže drugi predstavnik, Željko Pećarić. U stanu na drugom katu na ulazu broj 13 živio je sa suprugom i dvoje djece. Prvih nekoliko noći nakon potresa prespavali su u vikendici, sada žive na dvije adrese, no i oni, kaže, spadaju u one sretne koji su brzo pronašli smještaj. Sretni su i oni koji su privremeno o trošku Grada smješteni u Pansionu Gec u Ivancu.
– Najteže je umirovljenicima koji su ostali sami i bez poznanstava. Mnogi od njih ne znaju kamo će usprkos tome što je Grad donio uredbu kojom s 2000 kuna subvencionira smještaj – kaže Pećarić.
Na Trgu žrtava fašizma kojeg neki nazivaju Petrinjom u srcu Zaprešića stradalo je šest zgrada iz kojih je iseljeno oko stotinu obitelji. Svaku od njih muče pitanja na koja zasad nemaju odgovore. Nikome nije posve jasno ni kako se dogodilo da stradaju zgrade više od 70 kilometara udaljene od epicentra potresa. Zgrade su, doduše, stare, useljene 1962., godinu dana prije potresa u Skopju nakon kojega su pooštreni standardi gradnje. Uz nevjericu i muku sa smještajem, brinu ih i kamioni čudnih registracija koji im se vrzmaju oko domova, a od policije koja ih je čuvala ostala je samo traka. Stubišta su teško oštećena pa još nisu preselili većinu kućanskih aparata i teškog namještaja.
Osiguran prijevoz i skladište
– Uspjeli smo donacijom pokriti troškove nabavke platforme za istovar kroz prozore. Grad nam je organizirao prijevoz i skladištenje namještaja, a pomagat će nam i volonteri. Zaprešićanci su pokazali veliko srce i mnogi od njih pomažu nam od prvog dana – kaže Željko. Dok se zgrade dubinski ne snime, ne znaju još ni hoće li se obnavljati ili rušiti iako njihovi bivši stanari gotovo jednoglasno podržavaju ovu drugu opciju. Načekat će se i da dođu statičari jer dubinski nisu još snimane ni zgrade u Zagrebu.
– Puno ljudi je reklo da se neće vratiti jer su zgrade stare i nesigurne pa je rušenje bolja opcija. Obnova bi, čini mi se, bila puno skuplja nego rušenje i gradnja nove zgrade. Po novim propisima, zgrade se moraju graditi tako da izdrže potrese do magnitude 9 pa bismo bili sigurniji – govori Pećarić. Dodaje i da bi se u tom slučaju moglo izgraditi i više stanova koji bi se stavili u prodaju. No, za sada jedino što im preostaje je čekanje.
– Osjećamo se zaboravljeno i napušteno. Nitko nas ne spominje, ali znamo da postoje dobri ljudi sa stanovima po prihvatljivoj cijeni pa ih molimo da nam se jave kako bismo zbrinuli naše susjede – apelira Pećarić.
Milan 365 bi vas rado smjestio ali sve je stanove već podijelio svojim sakupljačima otpada, južnim susjedima i rođama iz zavičajnog kraja