Prevalile su 1200 kilometara dug put od Berlina do Osijeka, i to usred pandemije, a samo s jednim ciljem – kako bi volontirale u osječkome azilu za pse. Laura Wenzei 20-godišnja je studentica politike i ekonomije. Jani Meier su 32 godine, a kako bi mogla putovati otkazala je stan i napustila uredski posao. Stigle su sredinom ožujka, Laura se zadržala tri tjedna, a Jana je produljila svoj boravak u Slavoniji.
– Čula sam puno dobroga o osječkome azilu, a već sam volontirala u skloništima u Njemačkoj, Portugalu i Španjolskoj. Htjela sam otputovati, steći nova iskustva u radu sa životinjama i činiti dobro. Nismo bile sigurne je li to moguće zbog pandemije i zatvorenih granica. Morale smo se testirati na COVID, bilo je teže doći nego u normalnim okolnostima, ali definitivno je vrijedilo – priča nam Jana.
– Došle smo isključivo zbog azila i pasa, čuli smo da su ljudi ovdje vrlo ljubazni i zaista nam je prekrasno – nadovezuje se Laura. Pomažu gdje god mogu.
– Šećemo pse, peremo im zdjelice nakon hranjenja, čistimo im kućice, igramo se s njima – opisuju volonterke iz Njemačke kako izgleda njihov uobičajeni dan u azilu. Odsjele su u uredu udruge Pobjede, koja skrbi o tom azilu. Upitate li ih je li im išta teško raditi, odgovaraju u isti glas: “Ne!”.
– Svi su ljubazni i objašnjavaju nam korak po korak. Stalno ponavljaju: “Jako smo sretni što ste tu, ako ne želite nešto učiniti, samo to recite, ako se želite odmoriti, recite”. Velika su nam podrška i nije teško, zabavno je! – kaže Laura.
– Emocionalno gledano, najteži su nam susreti sa psima koji su bolesni ili su ovdje jako dugo i vjerojatno neće naći dom – dodaje Jana. Stigle su upoznati i Osijek.
– Sviđaju nam se kuće. Drukčije je, u Njemačkoj je trenutno veliki “lockdown”, a ovdje možemo ponovno disati – uspoređuju.
A kako su članovi njihovih obitelji reagirale kada su saznali da odlaze u Slavoniju pomagati u azilu?
– Mislim da su bili vrlo ponosni, ne bi to učinili sami, otišli u stranu zemlju k nepoznatima, ali smatraju da je to dobro. U početku su bili malo zabrinuti, ali ne više, jer znaju koliko sam sretna ovdje – priča nam Laura, koja je s obitelji bila na našem moru. Prosječnim građanima Hrvatske sigurno je neobična Janina odluka da napusti posao kako bi putovala.
– Uštedjela sam posljednjih godina nešto novca kako bih mogla financirati novo putovanje. Imam 32 godine, moji prijatelji su već u braku, imaju djecu, a ja ne želim takav život. Želim biti sa životinjama, spašavati ih i vidjeti promjene u svijetu – iskreno će Jana. Ne zna svoju sljedeću destinaciju, kaže, nije ništa planirala.
Laura je jako brzo naučila imena pasa, a Jana je počela učiti hrvatski jezik. Njihov dolazak svjedoči o tome da glas o udruzi Pobjede i njihovim hvalevrijednim naporima pronio ne samo širom naše zemlje, nego i izvan njezinih granica. Često im dolaze dvije volonterke iz Velike Gorice, jedna iz Zagreba... Što je to što privlači njih, ali i mlade ljude iz cijele Europe u osječki azil?
– Uvijek se hvalimo da imamo najljepši azil, a drugo je odnos prema psima. Otvoreni smo cijeli dan upravo zbog njih, kako bi im boravak ovdje bio što ljepši, bez obzira na to koliko nam nekad zna biti naporno – rezimira Tea Golubić, volonterka udruge Pobjede.
– Zbog koronavirusa dugo nam nisu dolazili volonteri iz inozemstva. Prošle godine bilo je petero Nizozemaca i baš su nam puno pomogli. Bez obzira na to koliko nas ima i koliko smo napredovali, još uvijek nas nije dovoljno. Ponajprije kad je riječ o šetnjama, što znači da psi ispaštaju. U azilu je osam ili devet stalnih volontera, uvijek je netko tu od 7 do 19 sati, često i dulje. Svaka je pomoć dobro došla – nastavlja Tea. Kapacitet azila je 180 pasa, i bez obzira na to što svake godine ruše rekorde u udomljavanju, u svakome trenutku je pun. Novi dom lani je našlo više od 300 stanovnika azila.
Bravo cure stvarno imate veliko i dobro srce. To se bude sve vratilo na dobroti. Vjerujte mi.