Ovaj razgovor sa sestrom Jelenom Lončar, ravnateljicom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, počeli smo dogovarati još prije nekoliko mjeseci, tj. uoči proslave 90. obljetnice zagrebačkog Caritasa, kako bi se Večernji list na taj način pridružio toj velikoj proslavi. No spletom okolnosti uspjeli smo ga realizirati u predbožićno vrijeme i tako za božićne blagdane našim čitateljima, upravo kroz lik i djelo ravnateljice Caritasa, proslijediti one važne poruke kršćanske ljubavi, bez koje ovaj veliki blagdan teško može doživjeti puninu svojega smisla. A time zaokružujemo i veliku Caritasovu obljetnicu, kao priliku da se u cijelosti sagleda važnost i misija jednoga od stupova Katoličke crkve.
Završili ste studij socijalnog rada, a nakon toga i teologije na KBF-u. Znači li to da Vas je više zanimao socijalni rad?
Točnije, Institut za teološku kulturu laika pri KBF-u. Neupitno je da Bog svakom čovjeku daje određene darove – "talente", odnosno sklonosti. Kod mene je od najranijeg djetinjstva bila izražena sklonost pomaganja onima koji su u potrebi; starijim osobama, djeci koja su lošije učila, siromašnima... Mogu reći da je to nešto s čim sam rođena – dar – koji je sa mnom rastao i u meni se produbljivao, tako da je studij socijalnoga rada bio zapravo logičan nastavak izobrazbe na socijalnom području, a pomaganje ljudima ono s čim sam se u životu željela baviti. To su prepoznale i moje redovničke poglavarice kojima sam zahvalna što su mi omogućile završiti baš studij socijalnoga rada. Teološka izobrazba bila je dakako nadogradnja na duhovnom području koja mi kao redovnici itekako pomaže u svakodnevnom radu jer su ljudi danas puno više "gladni" Boga nego li što su potrebni materijalne pomoći. Ovo možda zvuči apsurdno u vremenu gospodarske krize, inflacije i poskupljenja o kojima svakodnevno slušamo, ali tvrdim to s dubokim uvjerenjem i iz svakodnevnog iskustva susreta s ljudima.
Rodom ste iz Podbablja. Gdje je Podbablje i kakvo ste imali djetinjstvo?
Uvijek se rado vraćam u svoje Podbablje, pitomo selo u dragoj mi Imotskoj krajini, za koje me vežu lijepe uspomene. Rođena sam u zdravoj vjerničkoj obiteljskoj sredini, kao najstarije od četvero djece u obitelji. Mogu reći da sam imala sretno djetinjstvo i odrastanje, čega se i danas rado prisjećam. Odrastanje na imotskom kršu usadi u nas neku postojanost i čvrstinu, upornost i snalažljivost, koja kao da je prirođena djetinjstvu provedenom na kamenu. Naša djetinjstva bila su obilježena suživotom s prirodom, disanjem sa zemljom, druženjem bez današnjih tehnologija, izgradnjom na temeljima vjere i domoljublja, ustrajnim učenjem i radom. Premda smo živjeli skromno, mislim da smo imali puno toga što današnja djeca nažalost nemaju. I bili bogatiji.
Kazali ste jednom kako ste kao djevojka imali neke svoje snove, ali da niste dvojili kada ste osjetili redovnički poziv, kako je to izgledalo?
Svatko od nas u životu ima svoje planove, želje, snove… U mojoj obitelji, premda smo praktični vjernici i kao djeca redovito išli na svetu misu, nikad se nije govorilo o redovničkom pozivu ni u naraštajima prije nas imamo ikoga tko je krenuo tim putem. Tako ni ja o tome nisam razmišljala niti je redovništvo bilo moja životna opcija. Ipak, Bog zove kad hoće i koga hoće. Nakon završetka osmogodišnje škole osjetila sam poziv biti redovnica i za mene je to vrlo brzo bilo jasno. Bio je to početak devedesetih godina – vrijeme Domovinskoga rata i godine stvaranja hrvatske države. Roditelji, dakako, nisu bili sretni s mojom željom za koju su držali da je hir kojemu samo treba vrijeme koje će ga rastaliti, pa su tako odlučili "pustiti me u samostan" nakon završetka drugog razreda srednje škole. Brzo su prošle te dvije godine obrazovanja u imotskoj gimnaziji, nakon čega sam, kao redovnička pripravnica u drevnom samostanu Školskih sestara franjevki na Lovretu u Splitu, nastavila gimnazijsko školovanje i pripravu za redovništvo. Tu sam položila i svoje redovničke zavjete.
GALERIJA Sestra Jelena Lončar
Kad dolazite u Caritas Zagrebačke nadbiskupije i što ste isprva radili?
Prije studija socijalnog rada, poglavari su me poslali godinu dana raditi kao odgajateljica u našem dječjem vrtiću u Zagrebu. Nakon toga sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu upisala studij socijalnoga rada, što sam godine 2004. i diplomirala. Stjecajem okolnosti i susreta s tadašnjom ravnateljicom Jelenom Brajša, u Caritasovu domu u Brezovici počela sam odrađivati pripravnički staž. Kako je socijalna radnica iz Brezovice u međuvremenu otišla na porodiljni, nakon položenoga stručnog ispita ostala sam raditi u Caritasu kao socijalna radnica. Bilo je to konkretno iskustvo praktičnoga rada s korisnicima; tada su u Brezovici još bile majke s djecom koje su u vihoru ratnih stradanja došle na smještaj, djeca bez roditeljske skrbi, djeca s teškoćama. Nije bilo lako, ali me ispunjavalo i činilo sretnom vidjeti njihova vedra lica, doživjeti njihovu radost, prepoznati osmijehe kojima uzvraćaju za darovano. Tome i danas najbolje svjedoče Caritasovi zaposlenici koji se požrtvovno i predano svakodnevno o njima brinu.
Je li radno mjesto, tj. rad u Caritasu drukčiji od ostalih radnih mjesta?
Rekla bih da je rad u Caritasu više zvanje i poziv nego radno mjesto. Na prvi pogled, Caritas radi neke poslove koje jednako vrijedno rade i brojne druge humanitarne organizacije i udruge. Npr., brine se o djeci bez roditeljske skrbi, o beskućnicima, ženama i djeci žrtvama nasilja, o starijim osobama, pomaže siromašnima, dijeli pakete hrane i higijene…. Ipak ono što radi Caritas mora biti više i drugačije, mora imati evanđeosku dimenziju pomoći, a to je u potrebnome prepoznati samoga Krista. Mi u Caritasu nastojimo iz te perspektive gledati na svijet i priliku koja nam je darovana da nekome, pomažući mu u teškim životnim okolnostima u kojima se našao, donesemo tračak nade i radosti. Caritas je crkvena organizacija i svoje poslanje crpi iz vjere i evanđelja. Upravo to je naš pokretač i motivacija u radu: "Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste." (Mt 25,45) Zahvalna sam Bogu za svoje suradnike koji predano rade i pomažu potrebitima. Bez njih i zajedničkih snaga, kao ravnateljica mogla bih vrlo malo ili ništa učiniti.
Za ravnateljicu ste imenovani nakon velike krize i javne hajke u kojoj se našao Caritas.
Vratila bih se malo u povijest. Nakon godina komunizma u kojima je rad Caritasa zabranjen, a sva je imovina oduzeta, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, događa se obnova karitativnoga rada u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper obnavlja Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a brigu za Caritas povjerava Jeleni Brajša, koja je u idućim desetljećima s nekolicinom suradnika, u nimalo lakim vremenima, neumorno širila karitativni rad i pomagala ljudima u raznim potrebama. Javni rad Caritasa odlukom protunarodne i protuvjerske komunističke politike nije bio moguć sve do devedesetih godina, ali karitativno djelovanje potiho se širilo donoseći tračak svjetla i nade u živote brojnih napuštenih, gladnih, siromašnih i prognanih, daleko šire od granica Zagrebačke nadbiskupije i naše domovine. U tim desetljećima Caritas je spasio tisuće djece, obitelji, napuštenih, siromašnih.
A onda dolazi Domovinski rat.
Tijekom Domovinskoga rata zagrebački je Caritas uz podršku blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića i velikim zauzimanjem gospođe Brajše širom svijeta prikupljao pomoć za prognanike i izbjeglice, zbrinjavao ratne stradalnike i gradio domove. Nedvojbeno je da je gospođa Brajša živjela Caritas i iza sebe ostavila razgranatu strukturu karitativne djelatnosti. Nakon gotovo četiri desetljeća vođenja Caritasa, 2005. je umirovljena. Da, bile su to godine u kojima su i njezino ime i institucija Caritasa bili izloženi orkestriranom napadu i javnim osudama. Gledajući s današnje distance pitamo se što je bio motiv takvih napada i koja je pozadinska poruka tih napada s kojom se u tim teškim vremenima trebao suočiti i Caritas i Zagrebačka nadbiskupija. Ovdje valja istaknuti da je Jelena Brajša pravomoćno oslobođena svih optužbi za zlostavljanja koje su joj stavljane na teret.
Je li bilo teško naslijediti Jelenu Brajšu čije je ime dotad bilo sinonim za Caritas?
Moram priznati da nije bilo nimalo lako preuzeti kormilo Caritasa u tim okolnostima. Čudim se danas hrabrosti s kojom sam tome prionula, ali ujedno i divim odvažnosti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića s kojom mi je službu vođenja Caritasa povjerio. Pravac u kojem se Caritas nastavio razvijati potvrda je da Bog vodi sve ono što mu povjerimo, a mi smo samo instrumenti preko kojih se ostvaruju Božja djela i planovi.
Koji su bili prvi koraci koje ste odlučili poduzeti?
Prije svega, bilo je važno nastaviti sve ono dobro što je Caritas do tada činio. Uz svesrdnu podršku kardinala Bozanića, 2006. obnovljen je Statut Caritasa čime smo započeli razdoblje reorganizacije rada, preustroj djelatnosti i aktivnosti te širenje usluga i uvođenje novih standarda skrbi o korisnicima. Trebalo je mnogo truda, ali i vremena, vratiti povjerenje javnosti u Caritas, ali i vratiti Caritasu mjesto u društvu koje mu pripada. Zagrebački Caritas pokretač je i nositelj brojnih inicijativa povezivanja u dobru za boljitak našega naroda i domovine, što ćemo nastojati činiti i ubuduće. Svaki novi dan novi je izazov, ali i nova prilika učiniti nešto dobro za drugoga.
Gledano izvana, resile su vas dvije karakteristike ‒ poniznost i poslušnost.
Ma ne bih ja to tako rekla. Teško je govoriti o sebi u kontekstu tih vrlina. Mogu samo reći da sam se redovito za pomoć utjecala našemu blaženiku sveta života Alojziju Stepincu, a to činim i danas, duboko vjerujući da on prati i zagovara djelo koje je prije devedeset godina započeo Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
Kako biste nekome tko nikad nije čuo za Caritas, s drugoga kraja svijeta, opisali najkraće što je to Caritas?
Caritas je bitni dio Katoličke Crkve, jedan od tri nosiva stupa na kojima ona počiva ‒ navještaj Božje Riječi, sakramenti i "diakonija" ili Caritas. Drugim riječima Caritas je organizirana djelotvorna ljubav koja proizlazi iz vjere u Boga i ljubavi Isusa Krista prema svakom čovjeku u potrebi, posebno najranjivijima i onima koji trpe.
Koje su sve djelatnosti današnjeg, suvremenog Caritasa?
Kada se govori o Caritasu, ljude to najčešće asocira na materijalnu pomoć koju Caritas pruža. Međutim, Caritas je daleko više od toga. Caritas Zagrebačke nadbiskupije djeluje na dvama područjima. Prvo je pružanje usluga socijalne skrbi gdje imamo zaposlene stručne suradnike kojima u svakodnevnom radu s korisnicima pomažu brojni volonteri iz zemlje i inozemstva. Drugo područje rada odnosi se na karitativni rad i mrežu župnih Caritasa. Karitativni rad podrazumijeva pomoć korisnicima u paketima hrane i higijene koje dijelimo u našoj socijalnoj samoposluzi, posudbu bolesničkih kreveta i pomagala, pomoć u kući starijim osobama, stručni savjetodavni rad obiteljskoga savjetovališta… Na ovaj način pomažemo gotovo 15.000 osoba. Zahvaljujemo Bogu za dobročinitelje koji preko Caritasa pomažu potrebitima kao i za prisutnost brojnih volontera, kako u župnim Caritasima tako i pri nadbiskupijskom Caritasu, koji se predano posvećuju i pomažu potrebitima pri tom se ne ograničavajući samo na pružanje materijalne pomoći nego slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke, kako bi dali odgovarajući savjet i ispravne preporuke.
Koliko imate zaposlenika?
Trenutno je u Caritasu zaposleno 165 djelatnika i šest pripravnica. S obzirom na to da se socijalna usluga smještaja pruža 24 sata 365 dana, tu imamo najveći udio djelatnika jer je rad organiziran u smjenama. Ostali rade u zajedničkim službama i sektoru karitativnog rada. Više od pola njih ima visoku i višu stručnu spremu. Važno je istaknuti da u sustavu socijalne skrbi pravilnici jasno propisuju broj zaposlenika i potrebnu stručnu spremu, što naš Caritas u potpunosti zadovoljava.
A korisnika?
Što se tiče korisnika, na smještaju je trenutačno njih 238, a to su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, maloljetne trudnice i majke s malom djecom, žrtve obiteljskog nasilja, beskućnici, djeca i mladi s tjelesnim i mentalnim oštećenjem te osobe s invaliditetom. Nakon što smo prije dvije godine otvorili stambenu zajednicu za osobe s invaliditetom, ove smo godine započeli pružati dvije nove socijalne usluge: organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu podršku i organizirano stanovanje uz povremenu podršku. Sve ove aktivnosti održavaju se u objektima na sedam lokacija. Osim korisnika na smještaju, kako rekoh, Caritas pruža razne oblike pomoći kroz karitativni rad. To su sve aktivnosti usmjerene prema pojedincima i osobama u potrebi. Od ožujka 2022. rad socijalne službe usmjeren je i na potrebe raseljenih osoba iz Ukrajine kojima se pruža pomoć u smještaju, psihosocijalna i savjetodavna podrška te materijalna i novčana pomoć.
Imate i kuću za mlade.
Posebno smo ponosni na kuću za mlade "Da život imaju", koju smo podrškom Zagrebačke nadbiskupije i donacijama građana prije pet godina izgradili i otvorili za mlade koji izlaze iz sustava socijalne skrbi te za studente iz siromašnijih obitelji koji ne ostvare pravo na studentski dom.
Kakva je suradnja sa župnim caritasima?
Na području Zagrebačke nadbiskupije aktivno je 165 župnih caritasa u čijem radu sudjeluje 1400 volontera koji na različite na čine pomažu oko 5000 obitelji u potrebi. Rad župnih caritasa pri Nadbiskupijskom Caritasu prati koordinator koji podržava i razvija mrežu, potiče razvoj volonterstva te promiče kršćansku solidarnost u župama kako bi Caritas svojom pomoću došao do najpotrebitijih, održava kontakt sa župnicima, voditeljima i suradnicima/volonterima župnih caritasa te im posreduje materijalnu pomoć i logističku podršku Nadbiskupijskog Caritasa.
Svjetovnim očima gledano, Caritas izgleda poput neke korporacije, kako upravljate takvim sustavom?
Doista, Caritas Zagrebačke nadbiskupije jedan je veliki i složeni sustav. Međutim, znate li kako kažu za socijalne/karitativne ustanove? Najbolje se vidi kako su organizirane onda kada je voditelj odsutan, a sve funkcionira. Mogu posvjedočiti da se u svakom trenutku mogu osloniti na svoje stručne suradnike koji ne samo da profesionalno obavljaju povjerene im zadaće, nego se predano posvećuju i pomažu potrebitima, ne ograničavajući se pritom samo na pružanje pomoći, već i slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke pristupajući svakom korisniku individualno nastojeći i njega uključiti u rješavanje problema. U duhu enciklike 'Deus Caritas est' pape Benedikta XVI. u kojoj piše da je osim stručne osposobljenosti, karitativnim djelatnicima nužna i izobrazba srca, djelatnicima omogućujemo i potičemo ih na sudjelovanje kako na stručnim skupovima i edukacijama tako i na duhovnim obnovama i susretima, a sve radi podizanja stručnih kompetencija i kvalitete rada za dobrobit korisnika.
Koje su vas situacije ili sudbine posebno dodirnule svih ovih godina?
U svakodnevnom radu susrećemo se s brojnim tužnim situacijama, s teško opisivim uvjetima života pojedinaca i obitelji, osamljenošću starijih i bolesnih... Svaka je od tih sudbina teška. Osobno najteže proživljavam situacije izdvajanja djece iz obitelji koje se događaju ne zbog neimaštine i siromaštva, nego zbog zanemarivanja i zlostavljanja. Teško je to uopće pojmiti, a kamoli prihvatiti. Nažalost, u posljednje vrijeme sve je više slučajeva izdvajanja djece iz obitelji. Gotovo da nema tjedna da ne primamo zahtjeve kojima zavodi za socijalni rad traže hitan smještaj djece. Kada vidite koliko su ta djeca zanemarena i zapuštena u svakom pogledu, ne možete ostati nedotaknuti.
Kako uz brojne svakodnevne obveze izgleda vaš duhovni i molitveni, tj. redovnički život?
Redovnički život, život je u zajednici koji sa sobom nosi brojne obveze, bez obzira na to koji posao sestra obavlja. Ako se čovjek ne hrani Božjom riječju i ne crpi snagu iz molitve, ovakav posao brzo bi ga zasitio i pomalo postao rutina koja ne ispunja. Zato sam Bogu zahvalna što imam prigodu svaki novi dan započeti zajedničkom molitvom i sv. misom sa sestrama u zajednici. Duboko sam uvjerena da moje poslanje svojim molitvama prate brojne znane i neznane osobe i to mi je najveći izvor snage za nove izazove.
Ne možemo zaobići jedno pitanje, a zacijelo ga mnogi dijele s nama – treba li davati milostinju prosjacima koji prose na svakom koraku u Zagrebu?
Svima su nam poznati likovi iz romana Ivana Raosa "Prosjaci i sinovi" po kojemu je snimljen i poznati serijal. Prosjaci koji se tamo opisuju sebe nazivaju "prosjacima od zanata za razliku od prosjaka koje nevolja potjera i kojih svuda po svijetu ima". Sigurna sam da dio prosjaka na zagrebačkim ulicama spada u "prosjake od zanata". Mnoge od njih i osobno poznajem. Evo, sada je vrijeme adventa i jako je puno turista u našem gradu. Nerijetko, kada su neka veća okupljanja i događanja, možemo vidjeti mlade majke s malom djecom kako prose po ulicama i križanjima. Žalosna je to slika, ali tu se radi o zloupotrebi dječice i prosjačenju od zanata, pri čemu se djecu izlaže hladnoći i kiši kako bi se izazvalo suosjećanje i prikupila milostinja. Kada na našim ulicama naiđem na njih, ne dajem im novac. Obično im ponudim da pođu sa mnom u trgovinu da kupimo što im je potrebno (hranu ili higijenu).
POVEZANI ČLANCI:
A oni pravi beskućnici?
Ako govorimo o beskućnicima, Grad Zagreb ima izvrsno razvijenu mrežu sustava socijalne skrbi zahvaljujući kojoj nitko u gradu ne bi trebao biti gladan ili na ulici. U suradnji s Gradom funkcionira i Caritasovo prihvatilište za beskućnike u kojem se korisnicima, osim smještaja, pruža sva potrebna stručna, savjetodavna i materijalna pomoć kao i posredovanje u ostvarivanju različitih prava ili pomoć kod pronalaženja posla. Uz svjetski dan siromaha u studenome ove godine zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša blagoslovio je i otvorio prošireni kapacitet prihvatilišta. Ipak, neki beskućnici radije biraju život na ulici, u parku ili vagonu i tu smo nemoćni.
Kako, zapravo, prepoznati nekoga tko je u potrebi i kako mu pomoći?
Teško je na prvu razaznati tko je doista u potrebi, a tko pokušava iskoristiti empatiju drugih. Zbog toga u posljednje vrijeme njegujemo i potičemo suradnju s volonterima župnih caritasa kroz Model 3C u kojem nacionalni, nadbiskupijski i župni caritasi zajedničkim snagama pružaju brzu i konkretnu pomoć obiteljima u potrebi. Naime, volonteri župnih caritasa najbolje poznaju situaciju u svojoj župnoj zajednici i lako mogu doći do svakoga u potrebi. Djelujući po principu supsidijarnosti, župni caritasi čine i poduzimaju ono što je u njihovoj mogućnosti. Pokaže li se da neka potreba nadilazi njihove resurse, uključujemo se mi kao nadbiskupijski Caritas, a po potrebi uključujemo i nacionalni, Hrvatski Caritas. Mnogo je potrebitih koji se srame i stide doći u Caritas i zatražiti pomoć.
Koju vrstu pomoći Caritas najradije prihvaća? Odjeću, hranu, novac, građevinski materijal…
Caritas prije svega nastoji čuvati dostojanstvo svojih korisnika. U tom duhu prihvaćamo sve što je u takvom stanju da možemo proslijediti i dati onima koji su u potrebi. Hrana i higijenski proizvodi nešto su čega nam uvijek nedostaje. Novčane donacije također su dobro došle. Njima korisnicima možemo platiti režije, kupiti potrebne uređaje i opremu, nabaviti drva za ogrjev ili školski pribor… U posljednje vrijeme njegujemo ciljano prikupljanje i pružanje pomoći. Naime, kada nam se obrate donatori ili kada sami tražimo donacije tada tražimo sredstva za točno unaprijed utvrđene namjene. Tako donatori sami mogu odlučiti za koju će kategoriju korisnika i u koju svrhu namijeniti svoju donaciju.
U došašću i predbožićnom vremenu ljudi su senzibiliziraniji na pomoć i darivanje potrebitih, osjetite li to i vi u Caritasu?
Svakako, i to je nešto doista lijepo i pohvalno. Vrijeme došašća i Božića u nama bude potrebu da budemo bolji, da darujemo i usrećujemo druge. Međutim, voljela bih da taj poticaj bude u nama prisutan tijekom cijele godine. Da naši bližnji, a onda i potrebiti, osjete našu dobrotu, blizinu i podršku svakog dana u godini, a ne samo uoči blagdana.
Danas je ljudima potrebna ne samo materijalna pomoć, nego i psihološka i duhovna.
Materijalna oskudica itekako je prisutna u društvu i o njoj se, kako rekoh, puno u javnosti govori. Ipak, u Caritasu se susrećemo i s brojnim drugim oblicima siromaštva: duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, razni oblici ovisnosti (u posljednje vrijeme rastuća ovisnost o internetu), otuđenost članova obitelji, beznadnost i besmisao života, poremećen sustav vrijednosti. Na te potrebe nastojimo odgovoriti odgojem i prenošenjem ispravnih vrijednosti na djecu i mlade u našim obiteljima. S druge strane, Caritasova socijalna služba i obiteljsko savjetovalište kroz individualne i grupne tretmane nastoje djelovati na uzroke koji su doveli do takvih stanja. Nažalost, danas živimo u svijetu u kojem se malo što popravlja. Odjeću i obuću, kada se poderu, nitko više ne krpa. Bacimo ih i kupimo druge. Isto se preslikava i na naše međuljudske odnose. Čim dođe do obiteljskih ili bračnih nesuglasica, nitko ne radi na njima. Obitelj i brak urušavaju se i raspadaju, a supružnici olako zasnivaju nove odnose i zajednice.
Caritas Zagrebačke nadbiskupije ove je godine obilježio 90 godina od osnutka, koje biste glavne točke izdvojili u tih devet desetljeća?
Iza zagrebačkog Caritasa devet je desetljetna povijest ispisana sloganom koji je i geslo naše devedesete obljetnice osnutka i rada "Ljubiti djelima". Ta ljubav i blizina potrebitima nije se mogla ni ograničiti, ni zabraniti, ni staviti u izvanjske okvire komunističkoga sustava koji je donosio odluke o zabrani rada Caritasa. Čvrste temelje te ljubavi postavio je naš sveti Alojzije Stepinac stavljajući nam na srce brigu o potrebitima, bolesnima, napuštenima i osamljenima. Pogleda uprta u njegov sveti lik prenosimo to u godine i desetljeća koja su pred nama i u kojima će srca Caritasa zasigurno jednako kucati za sve potrebite, bez obzira na vjeru, nacionalnost i boju kože. Ponovit ću ono što sam istaknula i na proslavi u Hrvatskom narodnom kazalištu: Koliko je tijekom minulih devet desetljeća gladnih nahranjeno, golih odjeveno, bolesnih pohođeno, žalosnih i tjeskobnih utješeno; koliko je života spašeno? Koliko se dobročinstava, malih djela velike ljubavi, molitvene i materijalne potpore, slilo preko zagrebačkog Caritasa na potrebne pomoći ‒ to samo dobri Bog znade. Osobito smo ponosni na više od pet tisuća djece bez roditeljske skrbi koja su, od 1969. kad je pred vratima Caritasa pronađeno prvo novorođenče, do danas u Caritasu pronašla dom, obitelj i ljubav.
Ta svečana proslava u zagrebačkom HNK bila je, zapravo, vidljivo javno i društveno priznanje Caritasova djelovanja?
Caritas Zagrebačke nadbiskupije danas ima neizostavnu i važnu ulogu na karitativnom i socijalnom području u našoj domovini. Na svečanoj akademiji u HNK, kao i na okruglom stolu na kojem se okupilo više od 150 stručnjaka iz područja socijalne skrbi, istaknut je nemjerljiv doprinos zagrebačkog Caritasa razvoju socijalnih usluga u Hrvatskoj, kao i njegov kontinuitet i postojanost te pouzdanost, otvorenost i profesionalnost vidljiva u brojnim oblicima suradnje i partnerstava na svim razinama. To su nam svojom nazočnošću na proslavi u Zagrebačkom kazalištu potvrdili i apostolski nuncij u Hrvatskoj, brojni predstavnici Crkve, Države i Grada, crkvenih i društvenih institucija, dobročinitelji, volonteri, zaposlenici i vanjski suradnici te šesnaest ravnatelja i predsjednika Caritasa iz domovine i inozemstva. Osobito smo zahvalni Ansamblu hrvatskih narodnih pjesama i plesova LADO koji je nosio glazbeni dio svečanosti.
Budući da smo u božićnom ozračju, molimo vas da uputite našim čitateljima pravu caritasovsku božićnu čestitku!
Nitko ne bi smio reći da se ne može približiti siromasima jer mu to ne dopuštaju obveze koje uvjetuju njegov način života (…) nitko se ne smije držati izuzetim od brige za siromašne i za socijalnu pravdu…, poručuje nam papa Franjo u jednoj od svojih poruka za Svjetski dan siromaha. Svi smo pozvani i svi možemo učiniti barem malo dobro djelo za nekoga tko je u potrebi: susjeda, prijatelja, poznanika… I ne zaboravimo, naše dobro djelo možda je jedina lijepa stvar koja se toj osobi u ovoj godini dogodila. Ispunimo time svoje srce ovoga Božića; prepoznajmo potrebe svojih bližnjih i pomažući im učinimo Božić radosnijim njima, a još više sebi. Odgajajmo u tom duhu i našu djecu i mlade, usađujući im u srca radost darivanja drugima, ljubav prema domovini i nedvojbenu snagu naših kršćanskih vrijednosti u koje su ukorijenjeni životi naših predaka, ali i naša budućnost. To želim svim čitateljima Večernjega lista i s tom željom kličem: Na dobro Vam došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo!