Aktivnoj i svestranoj glumici Sandri Lončarić Tankosić ne predstavlja problem što zadnjih mjeseci živi na relaciji između svog Osijeka i Zagreba u kojem snima seriju Nove TV “Zora dubrovačka”. Glumi Adelu, ženu koju sudbina nije mazila.
– Adela predstavlja sve majke koje su u ratu tragale za svojom djecom i vrlo je emotivno doživljavam jer sam i sama majka muškog djeteta i ne mogu zamisliti kroz što su sve te žene prolazile tijekom rata, a još gore od toga, kroz što su prolazile one kojima su djeca poginula.
U seriji glumite s Jelenom Perčin koja se zbog angažmana u kazalištu u Osijeku nedavno preselila u vaš grad. Jeste li se poznavale otprije ili ste se sad zbližile i jeste joj otkrili gdje se u Osijeku može popiti dobra kava ili rakija?
– Jedna od divnih stvari u ovom našem poslu je i to što na različitim projektima upoznajemo zanimljive i kreativne ljude. Jelena i ja zbližile smo se na snimanju serija “Dobre namjere” i “Hitna 94”. I tako mi je drago što je imam u životu! Ona zna da je u Osijek dobrodošla i nije trebala posebnu prilagodbu, a najbolja kava i rakija su kod mene doma.
Kako se suprug Željko i sin Petar snalaze dok ste u Zagrebu?
Mi smo već uhodan tim i sve dobro funkcionira kad sam na snimanjima. Veliku pomoć imam od bake koja sve drži pod kontrolom kada mene nema. Petar sada ima puno obaveza, škola, treninzi, vrlo je samostalan i pouzdan dečko, tako da pritiska nema.
Akademiju ste upisali i prije nego što ste završili četvrti srednje pa ste istovremeno polagali ispite u školi i na Akademiji. Je li to bilo kaotično i stresno?
– Tu mi je opet pomogla intuicija jer sam svakim danom od upisa na Akademiju osjećala sve veću zaljubljenost u ovaj posao. Nije bilo lako. Puno predmeta na Akademiji, i praktičnih i teoretskih, a s druge strane četvrti razred Jezične gimnazije sa svojim zahtjevnim programom. Budući da sam u duši sportašica, volim si u životu postavljati izazove, tako da sam ove izazove položila s odličnim uspjehom na kraju godine.
Zašto ste onda odbili stipendiju za školovanje u Chicagu?
– Kada je stigla ponuda s Roosevelt Universityja Chicago, bila sam polaskana što su mene izabrali, ali intuicija mi je govorila da ne idem, jednostavno sam osjećala da ondje neću biti sretna. U Osijeku sam uživala sa svojom glumačkom klasom i stvarala odlične predstave i glumačke ispite. Najvažnija mi je unutarnja sreća i ništa ne žrtvujem zbog nje.
Predstava “Unterstadt” odlično je prihvaćena i od publike i od kritičara. Kakve je emocije u vama izazvala knjiga Ivane Šojat Kuči po kojoj je predstava nastala?
– Još jedna priča kako mržnja i nemogućnost oprosta donosi samo tugu u naše živote, što mi podsvjesno znamo, zato tako emotivno i reagiramo na taj tekst i predstavu. Knjigu sam pročitala u par dana i imala sam osjećaj kao da gledam film. Ivana je inspiraciju za likove našla u istinitim ispovijestima ljudi i to se osjeti. Drago mi je da sam dio tog pobjedničkog tima predstave “Untrestadt” i nadam se da će je uskoro moći vidjeti i zagrebačka publika.
U filmu “Puške i Barbike” redatelja Vedrana Marjanovića uzeli ste i oružje u ruke. Je li bilo zabavno glumiti u takvom filmu i osjećate li se moćnije s oružjem u rukama?
Moćan je osjećaj držati pištolj u rukama, ali samo pred kamerama. Grozim se oružja i nasilja, ali, s druge strane, uživam snimati takve scene.
Voli li vam sin ići u kazalište ili mu je nogometna lopta ipak draža u toj životnoj dobi?
Nogomet je, naravno, na prvom mjestu i sve je podređeno njemu, ali voli ići i u kazalište na predstave i namoje probe.
Jeste li prava slavonska bećarska duša, volite li zapjevati i plesati? Tko je u vašem glumačkom društvu najbolji zabavljač?
Glumci su po prirodi posla dobri zabavljači, tako da u društvu svatko ima svojih pet minuta slave. A što se tiče plesa i pjevanja, uživam u tome. Plesala sam folklor 11 godina i ta druženja na nastupima, na putovanjima, ostala su mi u predivnom sjećanju.
Trenirali ste rukomet, suprug vam je košarkaš, okruženi ste sportom, jeste li strastveni dok navijate za svoj klub i bavite li se danas kakvim sportom?
Sport, kao i umjetnost, liječi dušu… Volim taj osjećaj euforije i neizvjesnosti na utakmicama i odlazak na utakmice s mojim dečkima mi je idealan provod. Redovna sam na svim Petrovim nogometnim utakmicama i turnirima i strastvena sam navijačica. Možda je to i ispušni ventil, ne znam, ali znam da volim navijati. Danas, nažalost, nemam vremena baviti se sportom, ali koristim priliku svaki dan napraviti nešto dobro i korisno za sebe i svoju kondiciju.
Je li vam u pripremanju uloge Adele donekle pomoglo i to što ste sami odrasli u vrijeme rata ili ste sjećanja na to razdoblje pokušali potisnuti?
- Svatko ima svoju priču kada je u pitanju rat. Bila sam srednja škola i ratom mi je oduzet jedan dio mladosti. Tužna sam kada se sjetim tragedije, agresije, netolerancije i posebno svih majki koje su ostale bez svoje djece.
Kako izgleda Božić u vašem domu, postoji li neka tradicija koje se držite svake godine? Imate li plan za doček 2014?
– Božić je vrijeme koje provodiš s obitelji i prijateljima pa je tako i kod nas. Što se tiče Nove, još ništa nisam isplanirala, a sebi želim isto što i drugima - zdravlja, puno smijeha, ljubavi i sreće oko mene, sve ostalo život sam donese.
kak to da joj je rat uzeo mladost? pa nije li premlada da bi ikad bila u prilici osjetiti rat?...I uz put, glumi u po svima (osim rezisera I par poltrona) najgoroj "sapunici" ikada prikazanoj na htv-u, ukljucujuci turske I brazilske...