Najviše profitirala Poljska, od pridruživanja gospodarski se razvija brže i od Singapura

Europska unija 1. svibnja proslavila je 15. godišnjicu proširenja s deset novih zemalja članica, od kojih je osam bivših komunističkih država iz srednje i istočne Europe. „Puno je razloga da se na tih petnaest godina gleda sa zadovoljstvom“, napisao je tim povodom za ugledni Bečki institut, vodeći ekonomsko-politički think-tank za srednju i istočnu Europu, analitičar Richard Grieveson. Svih osam bivših članica istočnog bloka, kao i ostale zemlje koje su se kasnije pridružile Uniji, „značajno su povećale razine svojega bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Osim Slovenije, sve su se ekonomski približile Njemačkoj. Te zemlje danas imaju općenito bolje institucije, slobodnije medije, bolje obrazovanje i više standarde očuvanja prirode“, piše Grieveson („EU eastward enlargement: A qualified success“, WIIW, 30. travnja 2019.)

Nesumnjivi šampion rasta među zemljama članicama koje su se Uniji pridružile prije točno 15 godina je Poljska.

„Otkako je odbacila okove komunizma, Poljska je zabilježila prosječni godišnji rast od 4,1 posto, jednak rastu Južne Koreje, a brži od Singapura“, napisao je u svojoj knjizi ekonomist Svjetske banke Marcin Piatkowski („Europe’s growth champion: Insights from the economic rise of Poland“). U trenutku pridruživanja Uniji svojim životom bio je zadovoljan tek svaki drugi poljski građanin, a danas ih je zadovoljno 80 posto. Na početku tranzicije fakultet je upisivao tek svaki deseti Poljak ili Poljakinja, a danas studira svaki drugi...

– Ni jednoga trenutka nisam požalio zbog odluke da se deset zemalja istovremeno vrati u srce Europe – rekao je u povodu godišnjice europskog „big-banga“ predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i dodao: – Uvjeren sam da je to bio značajan trenutak i jedinstvena prilika koju nam je povijest pružila. Hrabrost „istočnih“ Europljana utrla je put pomirenju geografije i povijesti našega kontinenta. Mene proširenje ni na koji način nije razočaralo.

Ujednačavanje razvoja

Pridruživanje Europskoj uniji Poljske, Mađarske, Republike Češke, Slovačke, Slovenije, Litve, Letonije, Estonije, Malte i Cipra 1. svibnja 2004. bilo je peto po redu. Zemljama koje su utemeljile Uniju kao Europsku zajednicu za ugljen i čelik, a potom i Europsku ekonomsku zajednicu – Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Nizozemskoj – najprije su se, prvoga siječnja davne 1973. godine, pridružile Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Osam godina kasnije uslijedilo je priključenje Grčke, a 13 godina nakon prvog proširenja članice EU postale su i Španjolska i Portugal. S četvrtim proširenjem 1. siječnja 1995. godine na Austriju, Finsku i Švedsku, s ukupno 15 zemalja članica Europska unija obuhvatila je praktički cijelu zapadnu Europu: izvan nje formalno su ostale samo Švicarska i Norveška.

Upravo s proširenjima iz 1980-ih godina najčešće se uspoređuje i ulazak u Uniju zemalja s one strane nekadašnje „željezne zavjese“, budući da su i te nove članice, vrlo slično kao i istočnoeuropske države, bile znatno siromašnije i ekonomski slabije razvijene nego postojeće članice, imale su vrlo kratko razdoblje razvoja demokracije i svoje su postojeće političke i ekonomske sustave znatno morale prilagođavati europskima.

„Premda se na nj gleda kao na iznimno, jer su zemlje koje su se prije toga pridruživale imale sličnu razinu razvijenosti kao i postojeće članice, i proširenje 1. svibnja 2004. godine zapravo je bilo slično prethodnima“, zaključuje i Richard Grieveson iz Bečkog instituta.

No, ono što je doista proširenje 1. svibnja 2004. učinilo bitno drukčijim od prijašnjih jest povratak u „europsko okrilje“ zemalja koje je iz Europe od 1945. do 1989. godine bila „odvukla“ i sebi ekonomski i ideološki podredila Rusija, ponajprije Češke Republike i Mađarske. Potom, izvanredna je bila i brzina širenja. Do petoga proširenja na istok Europska se unija širila prosječnom brzinom od tri nove članice u deset godina, a 1. svibnja 2004. primila ih je odjednom deset. A budući da su se Uniji u proteklih desetljeće i pol pridružile još tri zemlje s europskog jugoistoka, Rumunjska i Bugarska (1. siječnja 2007.) te Hrvatska (1. srpnja 2013.), pokazatelji uspješnosti integracije svih novih članica u zadnjih 15 godina redovito obuhvaćaju i njih.

A kao glavni pokazatelj promjene kvalitete življenja, odnosno životnog standarda stanovnika neke države uzima se njezin prosječni (ukupni podijeljen s brojem stanovnika) bruto domaći proizvod po paritetu kupovne moći. A kao najbolji pokazatelj promjene životnog standarda unutar Europske unije gleda se promjena tog pokazatelja neke zemlje članice u odnosu na Njemačku.

Prema podacima Bečkog instituta, prosječni je Rumunj tako od ulaska Rumunjske u Europsku uniju do kraja 2017. godine svoju kupovnu moć u odnosu na kupovnu moć prosječnog Nijemca gotovo udvostručio, s jedne četvrtine na jednu polovicu njegove kupovne moći. Litva i Estonija smanjile su svoje relativno zaostajanje za Njemačkom za pola, Češka, Mađarska i Hrvatska nešto malo, dok je Slovenija jedina država koja se od Njemačke, premda vrlo malo – udaljila.

No, s realnim bruto domaćim proizvodom po stanovniku po paritetu kupovne moći valja biti vrlo oprezan. Njegova promjena događa se samo lokalno, u promatranoj zemlji, i u odnosu na lokalne (niže) cijene. Tako će prosječni Hrvat sa svojim prosječnim dohotkom u Hrvatskoj moći kupiti polovicu proizvoda i usluga kao prosječni Nijemac u Njemačkoj. Ali, kad taj Hrvat doputuje u Njemačku, svojim će dohotkom moći kupiti samo trećinu košarice proizvoda i usluga koju sa svojim dohotkom uživa prosječni Nijemac budući da je hrvatski prosječni nominalni BDP per capita triput manji od njemačkog. Pritom prosječni Hrvat u Njemačkoj može kupovati, plaćati i trošiti sve manje: 2004. godine njegov je realni BDP bio 33,11 posto njemačkog, a 2017. bio je 32,03 posto. Za prosječnog Nijemca vrijedi obrnuto: on u Hrvatskoj može uživati relativno triput više no prosječni Hrvat, i to danas više nego prije 15 godina. Hrvatski realni BDP, naime, raste, ali njemački raste još i brže. Prema tome, lako može biti da su stanovnici novih zemalja članica Europske unije u svojim zemljama sve bogatiji, a kad doputuju u stare zemlje članice, da budu sve siromašniji. Barem ako se gleda novac kojim raspolažu.

Kvalitetnija hrana

No, osim novca, postoje i drugi pokazatelji kvalitete života i životnog blagostanja, a po njima su članice Europske unije koje su to postale 1. svibnja 2004. godine i kasnije nesumnjivo profitirale. To je u prvom redu kvaliteta i učinkovitost društvenih i ekonomskih institucija, zatim sloboda govora i izjašnjavanja (sloboda i neovisnost javnih medija) te kvaliteta, odnosno čistoća zemlje, zraka i vode. I manje je korupcije, premda ne posvuda jednako.

Zagađivanje atmosfere stakleničkim plinovima, primjerice, u svim zemljama članicama danas je znatno manje nego što je bilo početkom 1990-ih godina, no u Letoniji i Litvi više je nego upola manje. U cijeloj Uniji od 28 članica broj poginulih u nesrećama na cestama smanjen je za 46 posto, a u deset zemalja članica koje su se Uniji pridružili 1. svibnja 2004. broj poginulih u prometnim nesrećama je prepolovljen. U svima su pritom sagrađene brojne suvremene prometnice koje su ih povezale sa Zapadom i s Istokom. Građani novih članica uživaju u znatno raznovrsnijoj i kvalitetnijoj hrani nad kojom je uspostavljen bolji nadzor. Čistoća mora na plažama posvuda je poboljšana...

Građani novih članica ne pripisuju taj napredak uvijek članstvu u EU, „pa ipak broj ljudi koji kažu da im je Europska unija donijela boljitak, s iznimkom Češke, znatno nadmašuje broj onih koji na Uniju gledaju negativno“, piše analitičar Bečkog instituta Richard Grieveson. „Izrazito negativnoga odnosa prema Uniji u većoj mjeri zapravo nema ni u jednoj novoj članici“, piše Grieveson.

U Hrvatskoj i Sloveniji, primjerice, onih koji pozitivno gledaju na Uniju dvaput je više nego onih kritički raspoloženih, u baltičkim državama te Rumunjskoj i Poljskoj „pozitivaca“ je i desetak puta više nego „negativaca“, a njihov udjel u populaciji kreće se između 50 i 60 posto. Popularnost Europske unije pritom je najveća među građanima novih članica, primjerice u Poljskoj, koje su se našle u konfliktu s nekim od vodećih zapadnih država, što nam govori da raspoloženje među građanima može biti i suprotno stavovima njihovih vodećih državnika.

Da bi se to razumjelo, vrijedi pobliže promotriti kako je Poljska nakon europskog „velikog praska“ postala „europski ekonomski tigar“ te kako je i kroz globalnu veliku recesiju 2008. i europsku dužničku krizu 2012., za razliku od svojih susjeda u istočnoj Europi, prošla neokrznuto, bez pada BDP-a. Znatan dio svoje ekonomske uspješnosti Poljska može zahvaliti načinu na koji je provela tranziciju komunističkog u tržišno gospodarstvo. Ekonomist Svjetske banke Marcin Piatkowski opisuje ga kao „kombinaciju radikalnih, brzih tržišnih reformi i spore (a ne brze!) privatizacije u kojoj je izbjegnuta pojava tajkuna“.

Od novca do sreće

Poljska je provela duboke tržišne „šok-reforme“, znatno oštrije nego njezini susjedi, što je dovelo do buma privatnog sektora i izvuklo je zemlju iz post-tranzicijske depresije puno brže nego što je to uspjelo drugim bivšim komunističkim utvrdama. Privatizaciju je Poljska provela transparentno pa nikada nije upoznala tranzicijske ili „pretvorbene“ oligarhe ruskog ili hrvatskog tipa. Izbjegla je i jeftino zaduživanje u inozemnim valutama kojemu su druge zemlje, kao i Hrvatska, od 2004. do sloma 2008. podlegle da bi financirale uvoz i nagli rast osobne potrošnje, pa je tako i njezin bankarski sektor cijelo vrijeme ostao zdrav i stabilan.

Sve je to poslužilo kao izvrstan temelj da Poljska, zemlja gotovo bez značajnijih prirodnih resursa, od pridruživanja EU do danas svoj BDP po stanovniku mjeren paritetom kupovne moći više nego udvostruči, što je za zemlju s više od 38 milijuna stanovnika doista izvanredan uspjeh, a da pritom i nije među zemljama koje su koristili najviše financijske pomoći Unije.

Priljev novca iz europskih fondova namijenjenih razvoju i „konvergenciji“ novih, slabije razvijenih, članica „jedna je od očigledno pozitivnih strana članstva u Uniji“ (R. Grieveson), a iz proračuna EU zemlje članice iz srednje, istočne i jugoistočne Europe primile su između dva i tri posto svojega nacionalnog godišnjeg bruto nacionalnog proizvoda (BNI). Mađarska je primila najviše, od 2013. do 2017. u prosjeku čak 4,2 posto BNI-ja, do nje je Bugarska sa 4,1 posto, dok je Hrvatska primala najmanje, samo oko 0,5 posto svojega BNI-ja. Europski je novac ponajviše korišten za gradnju javne infrastrukture u regiji, a njegov je priljev znatno povećao agregatnu potražnju za proizvodima i uslugama u svakoj pojedinoj zemlji. A od novca raspoloživog za trošenje do sreće i zadovoljstva ljudi put obično nije dug.

Prema zadnjim mjerenjima Sveučilišta za financije i menadžment u Varšavi objavljenima u izvješću „Social Diagnosis: objective and subjective quality of live in Poland“, danas čak 83,6 posto Poljaka izjavljuje da su „prilično ili jako“ sretni. Kako i ne bi bili kad im je u dvije godine realni dohodak prosječne obitelji porastao za 12, a osobni za 10 posto. Udjel kućanstava kojima njihov dohodak omogućava da zadovolje sve svoje potrebe sa 76 povećao se na 81 posto. Zadovoljstvo Poljaka povećalo se u svim aspektima života, javlja „Social Diagnosis“, pri čemu se glavni pokazatelj nejednakosti u poljskom društvu, Ginijev koeficijent, smanjio.

Da bi to postigla, Poljskoj nisu bile toliko bitne ni izravne inozemne investicije kao drugim novim članicama EU. Dok je Slovačka postajala najveći na svijetu proizvođač automobila po glavi stanovnika, Poljska se mogla više osloniti na vlastitu raznoliku industriju, širiti svoju proizvođačku bazu i brzo se kretati prema suvremenim uslužnim djelatnostima. Dok je Slovačka privlačila Volkswagen, Kiu, Peugeot i Land Rover, a u Mađarsku ulazio Mercedes, u Poljskoj su svoje regionalne administrativne centre otvarale blue-chip kompanije poput Googlea, McKinseya i Morgan Chasea... Tim više analitičare čudi da se uspješni i prosperitetni „europski feniks“ okrenuo ekonomskom populizmu i na vlast izabrao uskogrudnu populističku vladu zbog koje Europska komisija prijeti Poljskoj ukidanjem isplate novca iz europskih fondova, tužbama Sudu pravde i sličnim. No to nije samo poljski problem.

Demokracija nazaduje

„Čak u nekoliko istočnih dijelova konvergencija prema Europskoj uniji lokalnih institucija, standarda borbe protiv korupcije i slobode medija našla se u retrogradnom kretanju“, upozorava Bečki institut. „Istaknuti primjer je Mađarska u kojoj se u sva ta tri aspekta javnog života u zadnjem desetljeću dogodilo očigledno nazadovanje. I druge zemlje, uključujući Poljsku, ali ne samo nju, u tom smislu pokazuju zabrinjavajuće znakove. Izborna demokracija, kako pokazuje međunarodni indeks varijacija demokracije, od 2004. do danas u osam od jedanaest zemalja je nazadovao, a neznatno je poboljšan samo u Rumunjskoj, Sloveniji i Estoniji. „Europska unija do sada se pokazala nemoćnom u borbi s tim trendovima u nekim zemljama članicama“, piše Grieveson.

Premda Jean-Claude Juncker kaže da donošenje odluka u EU „ni s manjim brojem članica nije bilo lako“, analitičari ipak upozoravaju da je proširenje Unije najprije na 25, a potom i na 28 članica znatno umanjilo sposobnost EU u postizanju konsenzusa i učinkovitom djelovanju. Ubuduće to će dodatno otežati i masovna emigracija građana iz novih u stare članice, s kojom nova „europska periferija“ ostaje bez toliko potrebnih znanja i vještina, a njezini prioriteti i interesi sve se više razilaze sa starim „europskim centrom“.