Power of We”, snaga samog tog pojma mi ili snaga nas. Misli se na nas kao zajednicu, Europsku uniju, u kojoj birači od 23. do 26. svibnja biraju novi saziv Europskog parlamenta.
Weber – 46-godišnji njemački demokršćanin, Bavarac koji je s 29 godina bio najmlađi zastupnik u parlamentu te pokrajine, a potom i europski zastupnik u tri mandata, no bez ikakva iskustva u izvršnoj vlasti – je “spitzenkandidat”, vodeći kandidat Europske pučke stranke za šefa europske vlade. Europski pučani po anketama osvajaju relativnu većinu u EP-u i Weber očekuje dobiti šansu da postane mandatar. Bude li zaista izabran, bit će prvi Nijemac na čelu Komisije u više od 50 godina, još od prvog predsjednika EK Waltera Hallsteina.
No, može li Weber zaista biti tako siguran u sebe i svoju kandidaturu? U potrazi za odgovorom na to pitanje pridružili smo mu se ovoga tjedna u Ateni, gdje je započeo službenu kampanju, barem njezinu posljednju fazu s obzirom na to da je u pretkampanji već bio neko vrijeme. Nijedna politička kampanja ne projicira nesigurnost u sebe, pa ni Weberova, ali znakovi nesigurnosti objektivno postoje i mogu se analizirati.
Bitka s Orbánom
Kao prvo, čitav proces biranja predsjednika Europske komisije po principu “spitzenkandidata” nije zacementiran. Po tom principu, u kojem velike europske političke grupacije unaprijed istaknu svog vodećeg kandidata, dajući tako biračima dojam da ne biraju samo izravno svoje zastupnike u Europskom parlamentu nego neizravno i predsjednika Europske komisije, izabran je Jean-Claude Juncker.
Ovo su tek drugi europski izbori na kojima se taj princip testira. Još uvijek je riječ o eksperimentu koji može, ali i ne mora, postati pravilo koje je održivo na dulji rok. Na ovim izborima Europska pučka stranka (EPP) istaknula je Webera, europski socijalisti (PES) istaknuli su Fransa Timmermansa, no već se europski liberali (ALDE), prema anketama očekivano treća politička grupacija u novom sazivu EP-a, poigravaju idejom da odustanu od cijelog procesa pa su umjesto jednog vodećeg kandidata istaknuli tim od njih sedmero.
Puno važnije, u Europskom vijeću, u kojem sjede šefovi država ili vlada svih zemalja članica EU i koje je do pojave “spitzenkandidata” samo unutar sebe dogovaralo i odlučivalo o šefu Europske komisije, postoje neki snažni glasovi koji ne žele da se novi šef EK bira na način na koji je izabran Juncker.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron najsnažniji je takav glas, dijelom i zbog toga što njegova mlada stranka ne pripada nijednoj političkoj grupaciji u EU (premda koketira s ALDE-om, što objašnjava i ALDE-ov potez isticanja tima umjesto pojedinca).
Drugi potencijalni izvor nesigurnosti za Webera i njegovu kampanju činjenica je da Europljani mahom ne znaju tko je uopće Manfred Weber.
Istraživanje provedeno među njemačkim biračima za potrebe agencije DPA pokazalo je ovoga tjedna da samo 26 posto Nijemaca zna da je Weber “spitzenkandidat” demokršćana. O tome koliko je poznat među biračima u drugim državama članicama (vjerojatno još manje) možda govori i lakoća kojom je, primjerice, nositelj liste HDZ-a na europskim izborima Karlo Ressler na prvom skupu kampanje kopirao jednu od omiljenih Weberovih teza, i to bez navođenja izvora od kojeg to posuđuje, očito spokojan da HDZ-ovi članovi i simpatizeri nisu uopće zapamtili da je Weber izrekao tu tezu na više skupova.
Među ostalim i doslovno pred njima samima, na Općem saboru HDZ-a u Zagrebu u svibnju prošle godine, ili u raspravi o budućnosti Europe s premijerom Andrejem Plenkovićem u EP-u u Strasbourgu tri mjeseca ranije. To je teza o Europi koja je različita u jezicima, kulturi, krajoliku i još nizu drugih stvari, ali kojoj je jedna stvar zajednička: u središtu praktički svakog sela, mjesta ili grada nalazi se kršćanska crkva. Na toj tezi Weber slikovito gradi argument da su upravo kršćanske vrijednosti ono što spaja Europljane i što treba baštiniti.
Nije stoga čudno da je mađarski premijer Viktor Orbán u Weberu vidio idealnog “spitzenkandidata” za novog predsjednika Europske komisije. Orbán je opsjednut idejom obrane kršćanske Europe od nekršćanskih migranata, i uvjeren da dosadašnji saziv Europske komisije i glavna struja EPP-a nisu dovoljno alarmirani tom idejom. U Weberu je vidio šansu da njegove ideje, koje su možda dominantne u Mađarskoj, ali ipak marginalne u Europi, postanu glavna struja europskog demokršćanstva.
I u tome se sastoji treći izvor nestabilnosti za Weberovu kampanju: Orbán je toliko pretjerao da je Europska pučka stranka bila primorana, nekoliko mjeseci uoči najvažnijih europskih izbora, čistiti u vlastitim redovima. Takvi lomovi u stranci u trenutku kad je važan svaki glas nisu ugodni ni za jednog glavnog kandidata. EPP je suspendirao Orbánovu stranku Fidesz, osnovao stranačko vijeće mudraca koje će nadzirati Orbána i procijeniti zaslužuje li povratak iz suspenzije u punopravno članstvo, ali sve to nakon ovih europskih izbora.
No, Orbán je, iako pokunjen (jer mu je cilj ostati u EPP-u kao najsnažnijoj obitelji), nastavio prkositi (jer pokušava promijeniti EPP, skrenuti ga udesno). Za Webera je nedavno izjavio da nije pravi Bavarac, nego bruxelleski Bavarac, sugerirajući da je iskvaren onoliko koliko Orbán tvrdi da je iskvarena sva europska elita u Bruxellesu. Bavarac iz Bruxellesa vrijeđa mađarski narod, što Bavarac iz Münchena nikad ne bi radio, ustvrdio je Orbán.
Dvanaest obećanja
Sve te tri točke nestabilnosti zapravo znače sljedeće. Da će europski pučani, iako mogu očekivati da će ostati najsnažnija politička snaga u EU, doživjeti ne samo pad broja zastupnika (projekcije upućuju na najmanji klub zastupnika EPP-a još od 1989.) nego možda i osipanje, odnosno izlazak Orbánove stranke iz EPP-a i prelazak u tabor EPP-ovih glavnih izazivača, još nedefinirani klub nacionalista i populista.
Da europski pučani neće više moći računati na zauzimanje svih glavnih dužnosti u EU: i predsjednika Komisije i predsjednika Europskog vijeća (trenutačno uz te dvije, imaju i dužnost predsjednika Europskog parlamenta).
Da će morati formirati koaliciju ne s jednim, nego s još dva proeuropska kluba u EP-u, vjerojatno socijalistima i liberalima. Da proces jačanja demokratskog legitimiteta EU kroz biranje šefa Komisije po principu “spitzenkandidata” možda neće uspjeti učvrstiti i učiniti nepovratnim. I da će se sve to događati u kontekstu prvog izlaska jedne države članice iz EU (Brexit) i novih globalnih izazova koje, svaki na svoj način, utjelovljuju Trump, Putin i Xi.
U utorak navečer u Ateni, Weber stupa na pozornicu pod otvorenim nebom u čuvenoj palači Zappeion. Predstavlja svoj program, svojih 12 obećanja Europljanima koje kani ispuniti kao novi predsjednik Komisije. U teoriji, puno je razloga zašto bi njemački “spitzenkandidat” s političkog “mainstreama” želio izbjeći Grčku za otvaranje finala svoje europske kampanje.
Dvije velike krize koje su potresle EU u posljednjih deset godina, dužnička kriza i migrantska kriza, kulminirale su upravo u Grčkoj. Prije samo nekoliko dana grčki je parlament službeno pokrenuo otvaranje starih rana zaduživši vladu da zatraži od Njemačke naplatu ratne odštete iz II. svjetskog rata u visini od 300 milijardi eura.
U praksi, međutim, Weber ne bježi od nezahvalne uloge Nijemca u europskoj kampanji u Grčkoj, nego je prigrlio tu ulogu baš zato što nije laka i jer nosi neke pozitivne, europske lekcije. Domaćin mu je Kyriakos Mitsotakis, predsjednik stranke Nova demokracija, koja je među prvima podržala Weberovu kandidaturu.
Trude se obojica izbjeći davanje važnosti odluci grčkog parlamenta o utjerivanju ratne odštete od Nijemaca. Kažu da je to bilateralno pitanje, ne europsko. Premda taj argument baš i ne drži vodu jer nacistička je Njemačka u II. svjetskom ratu uništila pola Europe i jednom otvorena šansa za naplatom ratne odštete 75 godina kasnije mogla bi inspirirati i druge države članice EU da se tom šansom posluže (Poljsku, primjerice).
Mitsotakis me, dok razgovaramo u četiri oka u jednoj vinariji uoči političkog skupa u Zappeionu te večeri, uvjerava da je njihov slučaj jedinstven i drukčiji od svih drugih u Europi jer je okupirana Grčka bila primorana nacističkoj Njemačkoj posuditi novac u obliku kredita, dakle postoji stvarni dug koji nikad nije vraćen, nije klasična ratna odšteta (premda, u puno većem iznosu, i to). Ni Mitsotakis ni Weber ne dopuštaju da im pitanje zahtjeva za ratnom odštetom pokvari zajednički skup.
Weber pobire srdačan pljesak. U teoriji bi možda bilo puno razloga protiv, ali u praksi i Weber i Mitsotakis znaju dobro koji je razlog za početak Weberove kampanje upravo u Grčkoj. Taj razlog je postpopulistički. Grčkom od 2015. vlada radikalno lijeva Syriza u koaliciji s desničarima zvanim Nezavisni Grci, dakle ono što se u mainstreamu naziva populistima, a po svim anketama Syriza na sljedećim izborima (koji se moraju održati do listopada) gubi vlast.
Vodi Nova demokracija, stranka koja je dio EPP-a, i Mitsotakis bi mogao postati premijer nakon Alexisa Tsiprasa. Za Webera je priča o Grčkoj, dakle, priča o tome kako pučani pobjeđuju, a populisti gube.
– Poruka koju vidimo ovdje u Grčkoj je: nemojte slijediti populiste, oni nikad neće ispuniti ono što su vam obećali – kaže Manfred Weber.
– Ovdje zaista možete vidjeti kako to izgleda kad vas populisti iznevjere – dodaje.
U Weberovu taboru, u srcu kampanje, osjeti se ipak da problem s Orbánom neće završiti njegovim povratkom iz suspenzije nakon europskih izbora, nego da je Orbán već otplovio predaleko iz EPP-a. Nitko ne može ništa predvidjeti, ali nekako se čini da Weberovi najbliži suradnici očekuju da će Orbánovi europarlamentarci glasati za Webera, jer je Orbán svjestan da je Weber bliži srednjoj Europi i u duši mitteleuropejac više nego što će ijedan kandidat za šefa Komisije ikad biti. Ali da možda neće glasati za cijeli Weberov tim, za čitav saziv europskih povjerenika kad dođe na potvrđivanje u EP.
‘Power of We’ ili ljudi odlučuju
Kad je riječ o održivosti principa “spitzenkandidata” kao načina izbora predsjednika Komisije, Weber ipak može biti miran: svi u EPP-u se slažu da bi bilo nemoguće vratiti film unatrag i nakon izbora reći da kandidat iza kojeg je stala cijela stranka ipak ne kandidira za dužnost.
– Imati vodeće kandidate i imati program, i pustiti biračima da odluče na temelju jednog i drugog, pa to je temeljni princip svih demokratskih izbora, od onih za načelnike i gradonačelnike do biranja predsjednika vlada, i u ovom slučaju biranja predsjednika Europske komisije – kaže Manfred Weber.
A na pitanje osjeća li da su birači angažiraniji nego prije pet godina, zagrijaniji za to da sudjeluju u biranju predsjednika Komisije, odgovara: – Interes možda nije na razini predsjedničkih izbora u SAD-u ili u Francuskoj, ali vidim da interes postoji i da vodimo stvarnu europsku raspravu o budućnosti Europe. Moj slogan “Power of We” jasno govori da ljudi odlučuju.
Abu Bakr al Baghdadi govori o napadima na Šri Lanki
