Nisam mogao ni zamisliti da će mi se život pretvoriti u mješavinu Alana Forda i Balkanskog špijuna. Jedno od to dvoje još bi čovjek mogao podnijeti, ali u ovako okrutnoj kombinaciji, u stripovsko-filmskim okvirima proživljavamo sekvencije kojima smo se svojevremeno smijali samo zato da ne bismo morali plakati. Alana Forda i drame Dušana Kovačevića nisam doživljavao kao komedije. Radilo se o previše ozbiljnim stvarima, pričama apsurda, no ne i apsurdnim pričama, gdje se većina toga činila nemogućim u normalnom društvu, gdje su likovi bili toliko rubni da su mogli biti jedino izmaštani i gdje je odnos pravde i morala netradicionalno postao ono što u realnosti jest – sve je doslovno onako kako nam se čini.
Prenatrpani hodnici po bolnicama, otimanje sirotinji da bi se dalo bogatima, prasoglavi predstavnici vlasti koji kao jaje jajetu sliče jedni drugima u stalnom kontinuitetu nasilne koruptivnosti, samoubojice koji se ne uspijevaju ubiti, vojska spasa i socijalnih nevoljnika koja kopa po kontejnerima, nesposobna i tupa policija, najgore nakaze, pljačkaši i moralni degenerici u onome što zovemo visoko društvo, praćenja, prisluškivanja, zavjere, paranoja zbog starih grijehova, život u konstrukciji paralelne stvarnosti, tragična sudbina pojedinca u sudaru sa sustavom...
Redaju se podudarnosti i tako je to izgledalo na stripu i na filmu, u kazališnoj predstavi, tako to izgleda u svakodnevici zbog koje su nam životi nevažne epizodne uloge, na čije ishode nemamo nikakve utjecaje. Iliji Čvoroviću i Superhiku smijali smo se prilično srdačno, ali hoćemo li se imati snage isto tako srčano smijati i sebi samima kada nam hrvatska vlast dođe naplatiti porez na kućnog ljubimca?! Ako ovih dana moj psić postane luksuz zbog kojeg ću se državi morati novčano opravdavati, što se mene tiče, to će biti ona točka u kojoj će započeti moj osobni obračun s tom istom državom, u kojoj će početi moj potpuni neposluh i gdje će spremnost na pobunu, na revoluciju uzeti otvorenu formu borbe za posljednju trunku logike i samosvijesti koja nam je nakon teške duhovne i materijalne devastacije ostala.
U hrpi besmislenih nameta, od PDV-a, TV pretplate, poreza na ovo ili ono, izdvajanja za zdravstvo koje vas na kraju ne stigne izliječiti, izdvajanja u mirovinski fond koji vam neće dozvoliti koristiti, naplata parkinga u haustorima, pričuve, plina, struje, vode koju plaćamo kao da svi doma imamo olimpijske bazene, trošarina, putarina, mostarina, osiguranja, poreza na vozila, školovanja djece, dakle nakon svega toga plaćati poreze na kućne ljubimce, na pse, mačke i kanarince... e stvarno, dosta je bilo! Legalnom lopovluku, pljački koju su zavili u domoljubni staniol jednom se mora stati za vrat, mora se pokazati da je stvar otišla predaleko i da je ova hrvatska država besramna zlikovačka tvorevina koja bi uz svoj službeni naziv trebala ponijeti i ono famozno “takozvana republika Hrvatska”. Takozvana i kao republika i kao Hrvatska, ali dileme koje su odavno morale biti raspršene govore da nitko toliko Hrvatima nepravde nije nanio kao Hrvati sami. Naš jedini zakleti povijesni neprijatelj, naš okupator i krvnik, nije nitko drugi nego Hrvat.
Zlo nacionalne veleizdaje u povijesnim se kaskadama prelijeva do naših dana i sva sreća da postoji jugoslavenski period koji i dan danas biva alibi za sve naše zločine i krivovjerstva. Iako Jugoslavije nema već četvrt stoljeća, kada ‘domoljubima’ zagusti, samo se pozovu na nju, etiketirajući sve koji su se usudili pokazati najmanju naznaku spremnosti da kriminalno hrvatstvo ili hrvatski kriminal stave u istu, logičnu rečenicu. Može li država biti bjednija od one koja će proračun puniti oporezujući životinje? Hoćemo li uskoro likvidirati starce, invalide i neizlječivo bolesne? Hoćemo li oporezivati ako netko želi napisati knjigu, nacrtati sliku, skladati simfoniju? Hoće li porez plaćati i oni koji ne žele ići u crkvu, hoće li se uspostaviti različiti porezni razredi s obzirom na bogobojazno praznovjerje bilo koje od velikih religijskih izmišljotina?
Hoće li se netko napokon sjetiti da se u nadiranju fašističkih mehanizama ne mogu tražiti olakotne okolnosti bez obzira na to što se svi u ovom društvu ponašamo kao kolektivna Danica Čvorović; neprekidno radimo sitne poslove s duboko pognutom glavom, zbunjeni i preplašeni i od svojih i od njihovih. Hrvatska država otima sve. I neće se zaustaviti sve dok joj se ne razbije njuška. Domoljublje nas obavezuje, ali upravo na to – da joj se razbije njuška. Jer ako doista volite ovaj narod, onda ne možete voljeti ovakvu državu, ordinarno samoposluživanje podobnih. Uostalom, krenite od onog vidljivog, tko je ovdje država i kada su shvatili da njihova zastrašujuća limitiranost može postati opći horizont i standard. A ono što je posebno smiješno, kao u Alanu Fordu i Balkanskom špijunu, jest da ste ih vi doveli u poziciju da vam uzimaju.
Porez na psa neću plaćati i nema te sankcije koja će me na to natjerati, nema tog nakaradnog uma koji će moći opravdati ideju zbog koje bi se, da imaju imalo stida, trebali povući s mjesta kojima nisu dorasli. Briga me imaju li koje druge zemlje takav porez i je li to demokratska praksa u razvijenim državama, briga me što o tome misle analitičari, briga me je li to pušten samo probni balon i hoće li vlasnici hrvatskog ovčara biti oslobođeni plaćanja poreza. Hrvatska država otišla je predaleko. Zadnji je tren da je se zaustavi u njezinu pomahnitalom naumu i da joj se za sve kaže DOSTA!