'Nakon vila s bazenima na poljima lavande pokraj mora, spremam nešto još veće za Zagreb'

Mladić koji se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća iz Zagreba otisnuo na Zapad bio je pun života, gladan izazova i sloboda, željan dokazivanja i uspjeha. Završena gimnazija, jedna godina Ekonomskog studija i poduzetnički duh koji je baštinio iz obrtničke obitelji tijekom više generacija, bili su jedina popudbina 21-godišnjaku na putu prema rodbini u dalekoj Kanadi. Francuska je bila svojevrsna čekaonica, u kojoj je proveo dvije godine izdržavajući se fizičkim poslovima, a uspjeh mladića iz Hrvatske, podrijetlom sa Žumberka, bio je gotovo neizbježan. Ambiciozan, fokusiran, s jasnom vizijom, i sad u zrelim osamdesetima kao i onda u mladićkim dvadesetima, i dalje je pun planova, ali rado će se prisjetiti kako je uspon prema vrhu počeo.

– Bio sam u početku kućarac, kao i moji otac i djed. Kad sam stigao u Kanadu, prvi mi je posao, naime, bila prodaja kućnih potrepština od vrata do vrata. Bio je to dobar posao, pokucaš na sto vrata i dobro se zaradi... Nekada je moj djed tako prodavao šivaći pribor, a otac kasnije i štofove – s nježnošću se šest desetljeća nakon kanadskih početaka, na terasi svoje superkomforne kamene vile uz samo more u Novom Vinodolskom, prisjeća jedan od dvadesetak najuspješnijih hrvatskih iseljenika Janko Herak.

Iako, iseljeništvo ne opisuje točno status ovog samozatajnog, uspješnog Hrvata. Njegov ljetni dom već je niz godina i bijela funkcionalno uređena novovinodolska katnica, puna zidova s vrijednim umjetničkim djelima, u kojoj klavir čeka posjet šesnaestogodišnje unuke, a bazen, lijep vrt, lift... svjedoče o maksimalno ugodnom životu svojih stanara.

Kuća je, budući da mu je bolest prije 13 godina postavila neka fizička ograničenja, povremeni dom i za četiri pomoćnice. Ali, Janko Herak nije ni povratnik. Otprilike pola godine provodi u Torontu i na Floridi, gdje ga prate dvije pomoćnice, iz Koreje i Etiopije. Nasmijana, simpatična tamnoputa Negest Waugh nečujno će na velikoj bijeloj terasi, gdje Herak u novovinodolska jutra redovito pročita Večernji list, namjernicima poslužiti, po želji, vodu, sok, kavu, grožđe. Razgovor započet prisjećanjem na odlazak iz Jugoslavije, još neko vrijeme ne da se vratiti u sadašnjost.

Naš domaćin, ponosan na svoje pečalbarske početke i obitelj, koja je dala i jednog akademika, reći će kako se Zapadom nije dao fascinirati. Jedino što mu se iz tog prvog susreta s Kanadom, koju danas smatra domovinom ravnopravnom Hrvatskoj, posebno ucrtalo bio je detalj koji je zorno potvrđivao koliko su se razlikovali režimi u zemlji iz koje je netom stigao i u onoj u koju je došao da ostane.

– Sjećam se da sam odmah, čim sam sletio, rođaka pitao gdje se moram prijaviti. On se nasmijao i rekao: pa nigdje, ušao si u zemlju, sad znaju da si tu i to je to – zapamtio je dobro tu prvu epizodu iz Kanade koja se odmah pokazala i puno više business-friendly od zemlje iz koje je dolazio. Nažalost, kaže čovjek koji je u projekt Eko sela Selce dosad investirao oko 10 milijuna eura, to u velikoj mjeri i vrijedi i dalje... Ponad Novog Vinodolskog na čak 95 hektara, u poljima lavande i smilja, okružene vinogradima, gradi luksuzne vile s bazenima. Pet ih već ima i fasadu, četiri zaostaju za jednu fazu, a u sklopu kompleksa uskoro kreće i gradnja vinarije s kušaonicom na 600 četvornih metara.

Selo od sto hektara

Projekt Eko selo Selce Herak je počeo još 2016. Otad je na padinama s prekrasnim pogledom na more zasađeno oko 35.000 loza, oko 1200 maslina, tri i pol hektara su pod smiljem i lavandom, na hektar i pol rastu smokve, a rastu i deseci rogača, murvi, badema, oko 150 sadnica nara itd. Već je prva berba grožđa, na vinskoj manifestaciji u Crikvenici, donijela zlato za chiraz i cabernet, a srebro za žlahtinu i merlot. Početni planovi su uključivali 20-30 vila, a Herak sada premišlja da investiciju možda zaustavi na sadašnjih devet. Kako god, velik zahtjevni projekt, kakav kod nas još nije viđen, izvodi se temeljito, s infrastrukturom koja bi mogla zadovoljiti i sto kuća, ali ne i brzinom kojom bi sličan projekt tekao u Kanadi.

– Ovdje se jako puno vremena troši na papirologiju, razne dozvole, a administracije je nedovoljno brza i produktivna. Neshvatljivo mi je, recimo, da je lokalna ispostava Zavoda za urbanizam ovdje u Novom sad zatvorena zbog kolektivnog odmora. U Kanadi bi se možda posao malo sporije odvijao kad su godišnji odmori, ali ne može se dogoditi da jedan takav ured ne radi. K tome, u Hrvatskoj kao da vrijeme ne igra neku veliku ulogu. Projekt Eko sela Selce trebao je biti završen lani do Božića, a bit će gotov tek ovog Božića i kao da je posve nebitno što gubimo prihod jedne cijele godine – čudi se J. Herak.

Okruženje za biznis ilustrira i jednom nelogičnom situacijom u kojoj se našao s HEP-om. U Eko selu sam je financirao svu potrebnu infrastrukturu, iskopano je i pet izvora vode, postavljena je čak i javna rasvjeta duž uličica i šetnica, a sad bi trafostanicu, koja je plaćena blizu milijun kuna, trebao bez ikakve naknade prepustiti HEP-u da na nju priključuje i druge potrošače. Ali ni to ni prva neuspjela investicija s početka devedesetih godina nije odvratilo Heraka od poslovnih ambicija u staroj domovini.

– Da, paralelno pripremamo gradnju zgrade sa 16 apartmana ovdje u Novom. Za razliku od vila, oni neće biti za iznajmljivanje, nego za prodaju. Inače, preskupo je graditi nekretninu za iznajmljivanje. Moj partner iz Kanade u građevinskom biznisu, također Hrvat, sagradio je u Jastrebarskom hotel s velikom banket-dvoranom. Povrat kapitala je samo 1,5 posto godišnje i za nekog tko ima kredite i dugove to bi bilo potpuno neisplativo. Vile od sedamdesetak do 130 četvornih metara, koje gradim u Eko selu, nešto su drugo. Kod nas takvih objekata nema puno, a turisti ih, pritom, itekako traže. U planu, inače, imam i jedan projekt u Zagrebu, nešto veće od Eko sela Selce, ali o tome ću moći govoriti više za jedno godinu dana – otkriva ovaj biznismen i priznaje da je projekt s početka devedesetih jedan od rijetkih u kojima nije postigao uspjeh.

– U to sam ušao na svojevrsni nagovor predsjednika Tuđmana. Rekao mi je: “Janko, svi naši iseljenici nešto govore, obećavaju, ali rijetki i ulažu u Hrvatsku. Ajde ti nešto napravi...” Nas dvojica smo bili možda manje od prijatelja, ali svakako više od poznanika i poslušao sam ga. Kupio sam kompaniju Grič, koja je opskrbljivala ugostiteljske objekte i u Jugoslaviji dobro radila. Taj je poslovni potez imao rezona, ali bile su specifične okolnosti, prelazak iz dogovorne ekonomije na tržišnu, vladao je nered, zaposlenici su osnivali svoje tvrtke i potkradali tvrtku u kojoj su radili tako da je Grič na kraju propao. Ali šira obitelj mi je ovdje, kao i sin, koji ovdje voli biti više nego u Kanadi iako se tamo rodio, i zapravo opcija da dignemo ruke od Hrvatske nije ni postojala – kaže Herak, koji trenutačno sa svojim partnerom Dragom Vučkovićem u Kanadi gradi dom za umirovljenike.

U posljednjih četiri-pet desetljeća taj je dvojac za osobom ostavio puno uspješnih građevinskih pothvata na kanadskom tlu, a i jedna stambena zgrada u Torontu, s gotovo 300 stanova, nosi njihov potpis.

– Ma pomalo se popravlja i situacija u Hrvatskoj – optimističan je Herak, koji osim svojih ulaganja pomno prati i politička zbivanja. – Žalosti me kad vidim političare i stranke koje nemaju ponuditi ništa konstruktivno, već samo kritiziraju. Na hrvatskoj političkoj sceni više nema figure kakva je bio Franjo Tuđman. Iako, više zapravo nije ni potrebna. Samo je on mogao ujediniti sve Hrvate, od onih koji su ga nekad proganjali i tjerali u zatvore do desno orijentiranih, i ostvariti ono što smo svi željeli, iščekivali. Dao nam je Hrvatsku, a i sada imamo dobru vlast, odličnog premijera koji nije samo političar već i državnik. Da je bar takav na čelu Kanade. Ne znam jeste li znali, ali otac sadašnjeg premijera Justina Trudeaua sudjelovao je na studenskim radovima u Jugoslaviji. Bio je komunistički simpatizer, boravio u Rusiji i tako stigao i do ovih prostora. I sin mu je pomalo lijevo orijentiran, a takva politika dovela je do toga da ljudi, koji su u Kanadi odradili cijeli radni vijek, imaju manja primanja kao i oni koji žive od socijalne pomoći. Nepravedno i nerazumno – ocjenjuje Herak, koji na domaćoj političkoj sceni, uz premijera Andreja Plenkovića, naročito cijeni ministre Zdravka Marića i Olega Butkovića.

Relativnih milijun eura

Od Vladinih mjera posebno hvali mogućnost da umirovljenici rade na četiri sata. Mnogi se, njegovo je iskustvo, pokažu boljim radnicima i od dvostruko mlađih. Sam je odličan primjer. Oči mu i u umirovljeničkoj dobi zaigraju svaki put kad se razgovor vrati na biznis.

Inače, osim projekata koji su u tijeku, Herak je s Dragom Vučkovićem vlasnik i oko 600 hektara zemlje u Kanadi. Na većini trenutačno raste kukuruz, a oko 200 hektara je građevinsko zemljište. Zemlje ima i na zagrebačkom području, a na opasku da bi većina Hrvata, da je bogata poput njega, vjerojatno izabrala uživati, ploviti na nekoj jahti i odmarati se, samo se nasmije.

– Vjerojatno nisu bili u biznisu poput mene, niti osjetili zadovoljstvo kakvo donose poslovni uspjesi. Meni novac nije motiv, nego upravo to, još jedan uspješan poslovni pothvat – kaže Herak i retorički dodaje. – Uostalom, navikao sam raditi i koja je alternativa?

I bogatstvo shvaća drugačije od većine ljudi. Da, kaže, milijun eura je puno novca, ali i to je samo relativno.

– Danas je, moglo bi se reći, san svih ljudi imati milijun dolara ili eura, svejedno. Čini im se kako bi ta suma riješila sve njihove probleme. Ali, to je varka. Novac ne rješava probleme, a i veliko je pitanje koji to ozbiljan biznis možete pokrenuti s milijuna eura? Malo koji ili ni jedan. Za svaki veći projekt i u Hrvatskoj trebate barem pet milijuna. No, želim zapravo reći kako je često važnije znati što s novcem nego ga samo imati – veli naš sugovornik.

To je, uostalom, i sam dokazao još kao dvadesetogodišnjak. Naime, svoju je prvu ušteđevinu od tisuću dolara, skupljenu od prodaje po kućama, na nagovor oca udružio s očevih 5000, odvažio se i na posudbu te kupio biljarnicu u Torontu, koja ipak nije bila posao za njega. Radila je dobro, ali on se istovremeno zaposlio i u grafičkoj kompaniji, koja je u to vrijeme među sličnima bila najmanja u Torontu. Uskoro joj je zaprijetio stečaj. Iako su rijetki vjerovali u dobar ishod, za Heraka i još dvojicu podjednako poduzetnih mladih Kanađana to je bila dobra poslovna prilika. On je prodao biljarnicu, trojac je udružio novac i investirao u dionice posrnule tvrtke. Na opću nevjericu povratili su je u život, unaprijedili proizvodnju i godinama uspješno poslovali. Splet okolnosti pobrinuo se da na kraju Herak ostane jedini vlasnik, a njegov nos za biznis na koncu i da kompaniju proda na vrijeme, a trud i investiciju dobro unovči.

– Prvog smo partnera isplatili kad je upao u neke privatne probleme, a drugi se sam povukao nakon sedam, osam godina. Rekao je da ja zapravo vodim biznis i da je on suvišan. Bio se nešto i razbolio, ali nedavno smo u Kanadi proslavili njegov 90. rođendan – kazuje Herak.

Da prijateljstva i poslovna partnerstva brižno njeguje, potvrđuje i brojka od 47 godina, koja ga kroz zajednički građevinski biznis vezuje s Dragom Vučkovićem.

– Kad smo počinjali, ja sam imao nešto više novca, on više znanja i tako smo krenuli – prisjeća se Herak, koji će priznati da mu sve poslovno iskustvo nije pomoglo prije desetak godina kad je kupovao kuću u Novom. – Preko znanca sam doznao da jedan naš čovjek iz Argentine prodaju kuću na samoj obali. Vidio sam samo na papiru kako izgleda, svidjela mi se, kupim i platim milijun dolara. Kad sam došao, imao sam što i vidjeti. Reći ću vam samo da ste u jednoj sobi, kad bi ušli, zagazili u blato...

Kroz život nije odustajao ni pred većim izazovima, pa ni oronula primorska kuća nije bila nešto što bi ga zaustavilo u planovima. To mu je teže razumjeti one koji se mire s postojećim, ne teže boljem.

– Te tri godine kad sam gradio novu kuću odsjedao sam u jednom apartmanu. Nije bio posebno komforan, ali bio je blizu. Međutim u te tri godine domaćini u njega ništa nisu uložili. Ali, ni u godinama koje su slijedile. I sad gledam, zatvoren je, prvi put nema gostiju. Ljudi tu više ne žele odsjedati. A takvih je apartmana u našem turizmu, koji inače otvara velike poslovne prilike za razne struke, još uvijek previše. Sve što je uređeno, puno je i zato ne treba žaliti uloženog. Ljudi su za ono što je dobro spremni platiti – kaže Herak i sa žaljenjem konstatira kako previše Hrvata kao izlaz vidi iseljavanje.

– Umjesto da ostanu na zemlji, ljeti, recimo, rade u turizmu i sl., oni odlaze van. Ovdje je mlade sramota raditi na gradilištu, u poljoprivredi, a vani često rade poslove koje u Hrvatskoj nikad ne bi prihvatili. Uvjeren sam da bi se mnogi, možda njih i više od 50 posto, vratilo u Hrvatsku, ali ih je sram priznati poraz – zaključuje osamdesedvogodišnjak, dok sredinom vrelog kolovoškog dana, bez znakova umora ili nervoze, pozira našem fotoreporteru u svome vinogradu.