Napadom Josipovića na Crkvu počela bitka za Pantovčak

Mala je vjerojatnost da je bivši predsjednik Ivo Josipović baš u vrijeme jednog od najznačajnijih katoličkih blagdana u Hrvatskoj, slavljenja Velike Gospe, slučajno napao kler, jednog nadbiskupa te javnu televiziju zato što je, prema njegovu mišljenju, prekomjerno emitirala vjerske sadržaje.

Josipovićev istup, kao i kasniji medijski nastavci, bili su neprincipijelni i netolerantni, ako ćemo se sjetiti onog Josipovića koji je pet godina bio predsjednik države, a naročito njega s početka mandata. Tada, 2010., Josipović je posjetio i Tezno i Bleiburg te se poklonio hrvatskim žrtvama stradalim “s druge strane”. Nevjerojatan događaj za Josipovića iz 2015. ili Josipovića iz 2017. No, već nakon isteka prve godine mandata, a pogotovo kada je u prosincu 2011. na vlast došla njegova, lijeva politička opcija, Josipović je po brzom postupku “došao k sebi”, pa počeo govoriti slično kao i danas – o ustaškim zmijama. Novost je, međutim, da je ustaškim zmijama dodao i Crkvu i katolički kler.

Propale su tako godine ulaganja nekih uglednih hrvatskih vjerskih konzervativaca i intelektualaca, inače baš pobornika pokreta Vigilare, da se agnostika Josipovića “prevede” na stranu “svjetla”. Josipović, naprotiv, prema zadnjim istupima, kao da je više bio pod utjecajem peruanskih “Svijetlih staza”, a ne izložen svjetlu vjerskog prosvjećenja. Dodajmo tome koliko je neprincipijelan i njegov napad na javni HRT, s obzirom na to da je on sam bio svaki dan u središnjem dnevniku, a da je javna televizija prenosila sva njegova ne tako rijetka pojavljivanja u crkvama i na misama. To njegovo medijsko druženje s vjerom, vjernicima i Crkvom, sada se vidi, bilo je u funkciji utrke za dobivanje drugog predsjedničkog mandata.

Iz tog doba potječu i njegove izjave kako će ga za kandidata podržati i “većina HDZ-ovaca”. Josipoviću je taj plan propao, pa se sada više ne treba činiti tolerantnim, nego, naprotiv, istaknuti barjak i povesti lijeve/ultralijeve u novu bitku. Poruka njegova intervjua Večernjem listu (“Ako se ljevica ne udruži iza jakog kandidata, Grabar-Kitarović opet bi mogla biti izabrana”) jest samoponuda da on bude istaknut kao protukandidat ljevice na izborima za osvajanje Pantovčaka 2019. U intervjuu Josipović “lupka” i po Zoranu Milanoviću kako bi ga valjda natjerao da se izjasni ima li ambicija kandidirati se u ime ljevice kao protukandidat Kolindi Grabar-Kitarović. Istu je boljku, to nervozno požurivanje i gurkanje, Josipović pokazao i potkraj svoga mandata, jer ga je HDZ namjerno izluđivao i ostavio čekati godinu dana dok se Grabar-Kitarović nije i javno kandidirala. Sada bi želio znati ima li izgleda, jer neće imati nikakvih ako u utrku krene Milanović. Kada bi, pak, Josipović bio istaknut kao kandidat udružene ljevice, to bi izgledno osiguralo laku pobjedu Grabar-Kitarović. Krene li ona, naravno, u tu utrku za drugi mandat.

A bilo bi čudno da ne krene, s obzirom na to da je u polovici mandata odradila posla za Hrvatsku koliko ukupno nije uspjelo Stjepanu Mesiću i Josipoviću u 15 godina. Mesić je u vanjskoj politici 10 godina odrađivao “nesvrstanost”, putovao po Aziji i sjeveru Afrike, a u ta dva mandata nestalo je pola efektiva Hrvatske vojske. Josipoviću je najdraže bilo regionalno druženje sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, a nije ga zanimalo što je s vojskom. Mesić je, nakon dviju afera s “ustaškim snimkama”, izgubio svaku političku vjerodostojnost, a Josipović vjerodostojnost gubi upravo sada, jer se otkriva kao osoba znatno niže tolerancije no kada je bio predsjednik i radio na prikazivanju sebe kao “predsjednika svih građana”. Ako za Mesića danas nije izvjesno što je to bio – ustaša, antifašist ili svestrani oportunist, a za Josipovića koji je pravi, onaj iz 2010. ili 2017., jasno je zašto je njih dvojice na kraju svima dosta.