18.08.2017. u 07:33

Bit će da se u Josipoviću događa dramatični sukob između nekadašnje apsolutne dominacije u političkoj javnosti i sadašnje osamljenosti bez podrške ostatka ljevice

Pretvara li se Ivo Josipović u vodećeg “komunjaru” u Hrvatskoj? Zar još uvijek tako teško podnosi katastrofu koju je doživio na parlamentarnim izborima i u anketama skupa sa svojom strankom? I to nakon pet godina predsjedničkog mandata u kojem je cvao i uživao u nezapamćenoj nazočnosti u medijima, koja je uvelike nadmašila i Tuđmana, i Mesića i sve druge hrvatske političare iz vrha vlasti.

U povodu Velike Gospe dva se puta gnjevom zadrtog nevjernika obrušio na Crkvu, odnosno na obilje vjerskog programa na HRT-u i potom na blagdansku propovijed biskupa Marina Barišića u Sinju.

Prvo je na svom Facebooku citirao Ivicu Maštruka koji je napao blagdanski program na HRT-u: “Ovo što se radi za blagdane prešlo je sve moguće granice dobrog ukusa. I nisu tu u pitanju religijska osjećanja gledatelja, nego je to očito podilaženje crkvenim institucijama.” Zatim je na samu Veliku Gospu objavio link na propovijed mons. Barišića u kojoj je među ostalim biskup rekao kako je “od gospodarske krize opasnija rastava braka” te svoj uvredljivi komentar: “Stigla svježa bunika?” Otkud toliko neprijateljstvo prema Crkvi, vjeri, crkvenim veličinama?

Podsjetimo – Ivo Josipović postao je član Saveza komunista Hrvatske 1980. U vrijeme u kojem je komunistička religija na televiziji bila neusporedivo nazočnija nego katolička vjera danas. U vrijeme u kojem su se politički zatvorenici još oporavljali od dugogodišnjih robija ili su još bili po zatvorima kamo ih je bila strpala njegova Partija.

U intervjuu Vijencu u proljeće 2011. godine jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskog proljeća i politički zatvorenik Ivan Zvonimir Čičak izjavio je kako “medijima vladaju djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova”, a evo što je rekao o svom otkazu u Jutarnjem listu: “Bila je to moja kolumna od 6. veljače 2010. u kojoj sam, govoreći o olovnim vremenima 1972., napisao: U prvih šest mjeseci 1972. iz Saveza komunista isključeno je oko 1150 članova. Glavni naredbodavac je bio Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića.”

Naravno, Ivo Josipović o ulozi svoga oca u komunizmu pisao je i govorio sasvim drukčije, ali postoje dokumenti, postoji nedvojbena Čičkova uvjerljivost i svjedočenja drugih stradalnika hrvatskog proljeća. Po svemu, dakle, Josipović je od onih koji hrvatsku državu nikad nisu željeli, pa nisu željeli ni javnost glavne, katoličke vjere u Hrvata te su i jedno i drugo prihvatili kao nužno zlo.

Ne može se reći da je kao predsjednik bio protivnik hrvatske države jer bi to bilo krajnje apsurdno. Štoviše, bilo je prigoda u kojima je otvoreno izražavao svoje domoljublje (na primjer, u govoru na jednoj sinjskoj Alki kad je neprijateljima Hrvatske poručio kako su Hrvati i ubuduće pod svaku cijenu spremni braniti svoju domovinu), ali je jednako tako pokazivao i svoje ljevičarsko, komunističko denuncijanstvo prema vlastitom narodu, kao što su bili istupi u izraelskom Knessetu i u Parlamentu BiH, kad je govorio o još uvijek živoj “ustaškoj zmiji” u Hrvatskoj i o krivnji Hrvata za ratna stradanja u BiH.

U posljednje vrijeme, a moglo bi se reći i poslije gubitka predsjedničkih izbora i debakla na parlamentarnim, njegova politička stasalost u jugokomunizmu iskazuje se bez ikakvih kočnica. Kao da se osvećuje za svoje poraze, kao da kažnjava one koji su mu okrenuli leđa, kao da se osvećuje cijeloj Hrvatskoj koja ga više uopće ne prepoznaje kao svoga lidera ni u najskromnijim inačicama.

Bit će da se u Josipoviću događa dramatični sukob između negdašnje apsolutne dominacije u političkoj javnosti i u anketama koje su mu pripisivale nevjerojatnu potporu građana od oko 80 posto i sadašnje osamljenosti u kojoj je ostao i bez birača i bez podrške ostatka ljevice, pogotovo SDP-a u kojem je nekad imao zapaženu ulogu.

Nekadašnji predsjednik države proživljava očaj potpune beznačajnosti u istoj toj državi, nekadašnja svemoć smije se njegovoj današnjoj nemoći koja se u beznadnom koprcanju nema za što uhvatiti.

Po tome je postao jako sličan onome na kojega baš nije htio sličiti – na Stipu Mesića, koji se također zbog gubitka svoje nekadašnje moći osvećuje žestokim optužbama protiv svojih “neprijatelja”, pa i protiv Crkve. Slična im je bila ljubav za Hrvatsku i denuncijacije vlastite zemlje dok su imali moć, slične su nemoći doživjeli na izborima poslije svojih mandata i slični su im današnji otrovi. Bezopasni.

 

Komentara 66

BL
Blatina19
08:07 18.08.2017.

Odlican clanak.

ST
stefj
07:56 18.08.2017.

Nije problem to što bivši predsjednik piše, nikada to nije bilo previše suvislo, problem je što se opet sve više pojavljuje u medijima. Očito mu nedostaje moć koju daje politika...

DU
Deleted user
08:18 18.08.2017.

Vuk u janjećoj koži ..........kao i svi Staljinisti

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije