Narcisoidnih studenata sve više – mladi su sve sličniji 'celebrity ličnostima'

– U vrijeme dok sam studirala međusobno smo si pomagali, dijelili bilješke, skripte, zajedno se radovali kada bismo prošli ispit i tugovali kada bismo ga pali, a danas primjećujem da studentima kojima predajem nedostaje empatije, pretjerano su kompetitivni, gledaju samo sebe i svoj uspjeh. Ne pomažu si, ne daju bilješke i skripte kolegama ni kada oni polože ispit – kaže nam profesorica jednog prestižnog zagrebačkog fakulteta. Narcizam već dulje vrijeme jača u zapadnom društvu pa tako i među studentima, s ubrzanim porastom od 2000-ih. Poznata američka psihologinja Jean Twenge s kolegom Williamom Campbellom analizirala je podatke prikupljene od studenata od 2008. do 2009. koji su pokazali da su dvije trećine studenata postigle natprosječne ocjene kad je riječ o narcisoidnim osobinama. U metaanalizi koja je ispitivala mnoge studije zaključili su da narcizam povećano raste među studentima u usporedbi s drugim dobnim skupinama. Do 2006. narcizam je među studentima porastao za 30 posto u odnosu na prosječne rezultate njihovih vršnjaka od 1979. do 1985. Twenge je izrazila zabrinutost zbog porasta narcisoidnosti među studentima jer je veća vjerojatnost da će im nedostajati empatije, više će cijeniti samopromociju umjesto pomoći drugima i agresivnije će reagirati na konstruktivnu kritiku.

'Ja sam najbolji...'

Da novija istraživanja upućuju na to da su studenti u SAD-u sve sličniji tzv. "celebrity ličnostima", pri čemu se ističe patološki narcizam, koji karakterizira nadmen stav, osjećaj nerealne posebnosti, viđenje sebe u krajnostima po tipu oscilacija između grandioznosti i bezvrijednosti, kazao je nedavno u intervjuu za Večernji list prof. dr. Darko Marčinko, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, psihijatar, subspecijalist biologijske psihijatrije, psihoterapije i forenzičke psihijatrije.

VEZANI ČLANCI: 

Kako na patološki narcizam kod dijela mladih utječe pretjerana kompetitivnost?

– Kompeticija je dio života. Ne možemo je izbjeći u društvu koje teži tome da se sve može brojčano procjenjivati i mjeriti. U sportu mladi mogu učiti da pobjeda i poraz imaju relativnu vrijednost, da u doživljaju pobjede osoba ne treba tražiti apsolutnu dominaciju ili ponižavanje onih koji nisu pobijedili, nego prostor za empatiju. Zdravi pobjednik ide uzdignute glave uz poštovanje drugih jer poštuje i sebe. Nezdravi i nezreli pobjednik ima potrebu ponižavati jer bazično ima lošu sliku o sebi koje često nije svjestan pa loš unutrašnji osjećaj premješta na druge. Isto tako, poraz treba shvatiti kao izazov. U kompetitivnoj kulturi ljude se kondicionira da osjećaju sram ako nisu zadovoljili standarde, kako edukativne tako i druge, normativne. Poticanje na sram obično osobu još dublje gurne u osjećaj neadekvatnosti. Odgojne metode temeljene na posramljivanju dokazane su kao neučinkovite i nepoticajne – kaže prof. Marčinko dodajući da je problem porast narcističnih obrazaca u zapadnoj kulturi kao i srama, koji mlade može gurnuti u autodestrukciju. Na pitanje gdje je granica između zdravog i patološkog narcizama, uzvraća:

– Zdravi narcizam znači realno viđenje sebe, dominantno dobar osjećaj sebe i svojih potencijala kao i odnosa s drugima, koji obvezno uključuje dovoljno empatije i razumijevanja. Temelj mu je osjećaj samopoštovanja koji osoba stječe u krugu obitelji i drugih bitnih odnosa. Patološki narcizam uključuje sklonost precjenjivanju (ili nekada podcjenjivanju) svojih potencijala te polarizirajući doživljaj interpersonalnih odnosa u krajnostima, od idealiziranja tih odnosa do obezvređivanja – kaže.

U jednoj od novijih studija o narcizmu u zapadnim društvima provedenoj u Njemačkoj pokazalo se da su razine narcizma više u individualističkim kulturama nego u kolektivističkim te da je narcisoidnost u porastu, pa tako i među studentima. Psiholog Matej Sakoman ističe:

– Narcisoidne crte ličnosti sve su izraženije kad je riječ o studentima, na što ukazuje da je prema studiji iz 2018. koja se bavila narcizmom u zapadnim društvima 80 posto studenata poslalo poruku "Ja sam važna osoba", "Ja sam najbolji..." dok je takvih 1963. bilo 12 posto, no to ne znači da je tu riječ o patološkom narcizmu. I u knjigama samopomoći narcistička je retorika drastično porasla. Neka doza narcizma poželjna je zbog konstruiranja vlastitog identiteta, stavova i "svoga glasa" u individualističkim društvima, dok je identitet u kolektivističkim društvima puno usmjereniji na to da znaš svoj status, svoje mjesto u društvu, da se prilagodiš... Kod patološkog narcizma osoba "ljubi sliku svoju" i omalovažava drugu stranu koja joj ugrožava tu sliku. Posljednja istraživanja iz 2018. i 2021. kontradiktorna su oko toga je li više narcisoidnog ponašanja u individualističkim društvima nego u kolektivističkim. U studiji iz 2021. dovedeno je u pitanje da je narcisoidnost odlika zapadnih društva i da je veća npr. u Njemačkoj nego u Japanu – kaže Sakoman.

Marčinko dodaje da su studenti mladi ljudi koji ne uče samo znanja koja stječu tijekom studija nego i životna znanja te vještine. A socijalni utjecaji prelijevaju se i na njih.

– Kultura s puno narcističkog nudi valove lažnog "selfa" (hipertrofirana slika "na van") i nije lako ostati neokrznut. Potiče se što brže postizanje ugode bez sagledavanja posljedica istog i brzi porast dopamina u mozgu (npr. tzv. brza hrana s puno šećera) što može postati i toksično. Sve je više ovisnosti koje nisu ovisnosti o alkoholu i drogama jer ih potiče konzumerizam. Koliko god aktivnosti lijeve strane mozga, više vezane uz racio, bile bitne, važne su i aktivnosti desne strane mozga, vezane za emocionalno. Rješenje nije izbjegavati neugodne doživljaje u životu, nego smoći hrabrosti suočiti se s njima. Važno je razlikovati narcistične obrane, koje su više reakcija na loš unutrašnji osjećaj ili sram od narcističnog poremećaja ličnosti, koji je ozbiljan poremećaj. To je trajni obrazac tvrdokornog i nefleksibilnog ponašanja uz nedostatak empatije i psihološke istine gdje treba dulja psihoterapija za bilo kakve pomake – ističe Marčinko.

Štetni perfekcionizam

Kako na mlade utječe to kada okolina ključni naglasak stavlja na postignuća, na potrebu da se drugi dive njihovim uspjesima, a ne i na njegovanje dubljih odnosa s drugima?

– Kada je ključna poruka za mlade vanjska forma, to često znači da se zanemaruje suština života, a to su sadržaji i bitni odnosi. Ponavljajuća potreba za perfektnim rezultatima, često iz adaptivnog (jer je dobro težiti boljem) prelazi u maladaptivno ponašanje, odnosno perfekcionizam stvara nezdravu osobnu ravnotežu i psihičke smetnje koje se često očituju kao anksioznost, psihosomatske reakcije ili poremećaji hranjenja. Unutrašnji loš osjećaj rješava se vanjskim aktivnostima uz precjenjivanje učinka formalnog uspjeha – napominje Marčinko.