Vječiti strah, panični pogledi kada netko pokuca na vrata, osjećaj nemoći koji se pojačava s prvim mrakom... Tako žive tisuće narkoudovica, neprimjetnih žrtava rata i krvoprolića koje u Meksiku bjesni već više od tri godine.
Same i uplašene
– U ovom ratu narkobandi mi smo one koje pate. Same smo i uplašene, bojimo se poći na spavanje, a kamoli izaći iz kuće, no kome da se požalimo – kazala je Reutersu tridesetosmogodišnja Norma Bello, udovica narkokriminalca i majka petero djece, koju sada uz pomoć rođaka pokušava prehraniti. Kako kaže, ni u vrijeme dok joj je suprug bio živ nije joj bilo lako.
Novca su imali, no gotovo bi je svakog dana tukao. Taj “životni stil” od oca je naslijedio i njezin najstariji sin, koji je, ne navršivši ni dvadeset godina, već postao jedan od glavnih organizatora pokolja devetorice policajaca.
Prema procjeni, iza 17 tisuća ubijenih narkokriminalaca, koliko ih je palo u obračunima bandi i policije, ostalo je najmanje tridesetak tisuća udovica, djevojaka i ljubavnica koje su financijski ovisile o svojim ubijenim partnerima. Danas one imaju dvije mogućnosti – pokušati naći novoga zaštitnika unutar kartela ili se pritajiti i pobjeći iz grada ili zemlje.
Navikle na relativno udoban i financijski bezbrižan život, mlađe udovice vrlo često biraju prvu mogućnost. Nije rijetkost da samo mjesec ili dva dana nakon smrti supruga zgodne djevojke postaju ljubavnice svojih kumova ili bliskih prijatelja, no ponekad im je sudbina znatno teža. Kao “živi ukrasi” doseljavaju se na hacijende narkobossova gdje se pretvaraju u seksualne robinje.
Podaj se ili gladuj!
Starije, manje privlačne udovice koje se odluče na zaštitu kartela dospijevaju u jedan od nekoliko tisuća laboratorija za preradu droge, gdje za mršavu nadnicu rade po petnaestak sati na dan.
– Mogu gladovati ili podati se nekom od kriminalaca. Pokušala sam naći posao kao konobarica, no nitko se nije usudio zaposliti narkoudovicu – kaže Isandra, čiji je muž ubijen prošle godine.
je** se cenzoru...;)