Narod pametniji od političara – Dayton treba mijenjati

Iako se mnogima u Hrvatskoj, ali i međunarodnoj zajednici, Bosna i Hercegovina čini prilično nerazumljivim i kompliciranim problemom, zahvaljujući ovom istraživanju stvari se čine puno jasnijima, a izlazak iz krize bližim. Jasno, pod uvjetom da političke elite postanu svjesne razmišljanja i očekivanja svojih, ali i susjednih naroda te shvate kako su njihova stajališta o pojedinim pitanjima puno bliža nego što to njihovi predvodnici žele prikazati. U istraživanju je, među ostalim, građanima BiH ponuđen niz tvrdnji koje smo proteklih mjeseci i godina slušali u medijima, a oni su izrazili svoj stupanj slaganja. Tako doznajemo da su sva tri naroda prilično nezadovoljna ovako uređenom i posloženom Bosnom i Hercegovinom.

Da je Bosna i Hercegovina “podijeljena država bez budućnosti“, smatra čak 37% Hrvata, 31% Srba i 24% Bošnjaka. Ono što zabrinjava jest što su u to najuvjereniji ispitanici mlađi od 30 godina (njih čak 43%), i to u cijeloj BiH, bez obzira na nacionalnost. Nešto je veći konsenzus oko toga da je Bosna i Hercegovina ''država triju konstitutivnih naroda“. U to vjeruje oko 35% svih ispitanika, a pritom su minimalne razlike s obzirom na nacionalnost ispitanika. A da je Bosna i Hercegovina multietnička europska država, smatra 27% Bošnjaka te samo 12% Srba i 14% Hrvata.

BiH treba Dayton 2

Da je “BiH Daytonskim sporazumom nelogično podijeljena na Federaciju i Republiku Srpsku i to treba mijenjati“, slaže se 59% ispitanika, a ne slaže samo 21%. A kad je u pitanju nacionalnost ispitanika, vidljiv je golem jaz između Bošnjaka i Hrvata s jedne strane te Srba s druge. Naime, s time se slaže čak 78% Bošnjaka i 71% Hrvata te samo 27% Srba. Međutim, i taj je broj iznenađujući imamo li u vidu okolnosti i dosadašnja razmišljanja. Očito je sve veći broj građana Republike Srpske spreman i na ustupke radi mira u kući. Da treba sačuvati aktualno stanje, smatra 44% Srba, 11% Bošnjaka i samo 8% Hrvata. Najnezadovoljniji su aktualnim uređenjem države ispitanici u kantonu Sarajevo (84%), potom Tuzlanskom (75%), što jasno možemo povezati s početkom nedavnih demonstracija.

Čak 37% Bošnjaka podržalo bi federalizaciju BiH i stvaranje nacionalnih kantona, a 27% Srba odreklo bi se Republike Srpske

Pokušavajući testirati jedno od mogućih rješenja “preuređenja BiH“, ispitanicima smo ponudili tvrdnju – “pravedno je da svaki narod u BiH ima svoj entitet ili entitete, u kojima će razvijati svoju posebnost i surađivati s drugima, kao što je to u Švicarskoj“. Namjerno je spomenuta Švicarska kao primjer da itekako uspješno mogu funkcionirati zajedno tri kulture, jezika i naroda, ako su svima zajamčena njihova nacionalna prava. I dobili smo iznenađujuće odgovore! S federalizacijom BiH i uvođenjem ”nacionalnih“ kantona slaže se ili se potpuno slaže čak 60% ispitanika, dok je protiv samo 28%. S tim prijedlogom se slaže čak 77% Srba, 69% Hrvata i 37% Bošnjaka, što je iznenađujuće s obzirom na to da bi prije nekoliko godina ovakva ideja naišla na minimalnu potporu Bošnjaka. Očito su i Bošnjaci uvidjeli da ovako zategnuti odnosi i nezadovoljni narodi ne vode ničem dobrom te kako federalizacija cijele zemlje (za koju se prošli tjedan založio i Europski parlament) može biti realna opcija. Doduše, treba imati u vidu da se s time ne slaže u većoj ili manjoj mjeri čak 53% Bošnjaka te 20% Hrvata i 8% Srba.

Prijedlog najveću potporu ima u Zapadnohercegovačkom kantonu (87% ispitanika), Hercegbosanskom kantonu (79%), istočnom dijelu Republike Srpske (78%) i Hercegovačko-neretvanskom (76%). Najviše neslaganja s tim prijedlogom bilježimo u Bosansko-podrinjskom kantonu (83%), potom Sarajevskom (58%) i Tuzlanskom (54%) kantonu.

Jedan od mogućih razloga suprotstavljanja znatnog dijela bošnjačkih ispitanika leži u sljedećem pitanju. Kako bismo testirali poziciju najbrojnijeg bošnjačkog naroda, ispitanicima smo ponudili tvrdnju da je “Bosna i Hercegovina najprije zemlja Bošnjaka i Bosanaca, a onda Srba i Hrvata“! S tom tvrdnjom složilo se samo 22% ispitanika, dok se protiv izjasnilo 67,5%. Međutim, zabrinjavajuće je da je čak 32% bošnjačkih ispitanika spremno podržalo ovu tvrdnju. Najveće slaganje s tvrdnjom (čak 43%) evidentirali smo u Unsko-sanskom kantonu, a najveće neslaganje u kantonima s hrvatskom većinom i sjevernom dijelu Republike Srpske.

Haaški sud pridonio podjelama

Kako bismo istražili u kojoj su mjeri bosanskohercegovački narodi spremni zaboraviti ratnu prošlost i okrenuti se budućnosti, ponudili smo tvrdnju – “vrijeme je da međusobno oprostimo i pomirimo se u Bosni i Hercegovini“. Zanimljivo je da je čak 84% ispitanika spremno podržalo tu tezu. U najvećoj mjeri prijedlog su podržali Hrvati (87%), potom Srbi (85%) i s manjim zaostatkom Bošnjaci (81%). Međutim, brojke jasno pokazuju da je ovo dominirajući trend kod sva tri naroda. Najmanje su spremni na oprost stanovnici Sarajevskog kantona (čak 10% ispitanika tome se protivi), potom stanovnici istočnog dijela Republike Srpske, Tuzlanskog kantona i Posavskog kantona (9% ispitanika nije spremno za oprost).

Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL

Nastojeći provjeriti odnos prema Haaškom sudu i njegovim presudama, ponudili smo tvrdnju – “Haaški sud je svojim presudama pridonio postizanju pravde u BiH“. S time se složilo samo 21% ispitanika, dok se u većoj ili manjoj mjeri ne slaže 51% ispitanika. U pogledu nacionalnosti ispitanika, s ovom tvrdnjom najmanje se slažu Srbi. Njih čak 66% smatra da Haaški tribunal svojim presudama nije pridonio postizanju pravde u BiH. Isto to smatra 47% Hrvata i 41% Bošnjaka, koji su ipak najzadovoljniji radom suda (oko 30% se slaže s navedenom tvrdnjom).

Želeći analizirati odnos građana prema instituciji visokog predstavnika, ponudili smo sljedeću tvrdnju – “međunarodna zajednica i visoki predstavnik pomogli su rješavanju mnogobrojnih problema u BiH“. S time se slaže samo oko 28% ispitanika, a ne slaže oko 46%. Hrvati i Bošnjaci slično doživljavaju mandate visokog predstavnika i potporu međunarodne zajednice (41% ne slaže se s tvrdnjom, a 31-32% slaže), dok je kod srpskih ispitanika puno izraženiji protivnički stav (56% ne slaže se s tvrdnjom, a samo 22% slaže). U svakom slučaju narodi su postigli priličan konsenzus da su strani namjesnici u BiH napravili više štete nego koristi.

Kako bi Bosna i Hercegovina funkcionirala bez visokog predstavnika i uključenosti međunarodne zajednice pokušali smo doznati ponuđenom tvrdnjom – “tri naroda prije bi došla do konačnog dogovora bez tutorstva međunarodne zajednice“. S time se slaže 55% ispitanika, a ne slaže 25,4%. Slično mišljenje dijele ispitanici bez obzira na životnu dob, međutim razlike uočavamo kod pripadnika različitih naroda. Čak 68% Srba smatra da visoki predstavnik i međunarodna zajednica predstavljaju svojevrsnu kočnicu normalizaciji odnosa i kako bi se bez njega prije uredili međusobni odnosi. To mišljenje dijeli i 53% Hrvata te 45% Bošnjaka.

Foto: Marko Mrkonjić

Ispitanike smo pitali i – “što mislite, koji se narod u BiH najbolje pozicionirao i izvukao najveću korist nakon rata?“ nastojeći doznati kako percipiraju koristi od “raspodjele karata“ nakon Daytonskog sporazuma. Najveći dio ispitanika smatra da su Srbi “najbolje prošli” – 20% ispitanika, slijede Bošnjaci – 17%. Sudeći po ocjenama svih ispitanika, najlošije su prošli Hrvati jer je njih navelo tek 11% ispitanika. Što se tiče nacionalnosti ispitanika, Bošnjaci i Hrvati dijele mišljenje da su Srbi izvukli najveću korist nakon rata, očito misleći na postojanje Republike Srpske. Naime, 31% Bošnjaka i 27% Hrvata opredijelilo se za tu opciju. Srbi pak smatraju da su najbolje prošli Bošnjaci (30%). Samo oko 16% Bošnjaka smatra da su najveću korist izvukli Hrvati, a samo 18% Hrvata smatra da su to Bošnjaci. Zanimljivo je da studenti i učenici u najvećoj mjeri navode Bošnjake kao najprivilegiranije i najuspješnije (33%), a viši menadžerski kadar Hrvate (46%).

EU nije dovoljno jak magnet

Kako bismo pronašli načine prevladavanja krize, ispitanike smo pitali: “što mislite, što bi najbolje povezalo Bošnjake, Hrvate i Srbe?“ Na to pitanje čak 43,5% ispitanika odgovorilo je da bi tu najviše pomogli međusobna trgovina i poslovanje, 42% odlučilo se za suradnju kroz posao i stvaranje prijateljstava, 22% za kulturnu suradnju, 15% za nogomet, 13% za politiku kao ključ boljih odnosa, a 11% za turizam i putovanja.

Pritom i Bošnjaci, i Hrvati i Srbi trgovinu i međusobno poslovanje stavili su na prvo mjesto, suradnju na poslu što vodi stvaranju prijateljstava na drugo, a kulturu i kulturnu suradnju na treće. Također postoji veliki konsenzus oko utjecaja turizma i putovanja. Bošnjaci u puno većoj mjeri naglašavaju moć nogometa i politike, za razliku od drugih dvaju naroda.

Analizom preostalog dijela istraživanja možemo zaključiti da je jedna od glavnih otegotnih okolnosti na putu međusobnog pomirenja i izgradnje zajedničke države, koja bi bila svima prihvatljiva, nepostojanje zajedničkog cilja. Uglavnom svaki narod ima svoje nacionalne, odnosno partikularne ciljeve i svoje viđenje budućnosti i općenito BiH kao države, a eventualni ulazak BiH u Europsku uniju očito nije dovoljan pokretač promjena. A nije ni dovoljno jak magnet koji bi natjerao pojedine narode da naprave ustupke prema drugima ili da se odreknu nekih svojih partikularnih interesa u korist zajedničkih. S druge strane, ulazak BiH u Europsku uniju očito se čini jako dalekim i gotovo nerealnim, posebno kad imaju u vidu mukotrpne hrvatske pregovore.

Drugi je problem nepostojanje barem približnog konsenzusa oko rata u Bosni i Hercegovini, što svakako ne pridonosi zacjeljenju ratnih rana i pomirbi. Dokle god se ne postigne konsenzus oko rata, koji još izaziva i uzrokuje mnogobrojne sukobe i neslaganja, teško će se podvući crta pod prošlošću i okrenuti budućnosti. Umjetna država podijeljena na dva entiteta s tri naroda, bez pobjednika i bez poraženih, bez jasnih žrtava i kažnjenih zločinaca očito ne može svojim građanima osigurati pravedan mir koji je nužan preduvjet suradnje i normalnog (su)života.

Treći je važan problem neriješeno nacionalno pitanje koje se svakodnevno zrcali u dnevnoj politici – od nelogičnog izbora predstavnika različitih naroda u državne institucije do preglasavanja kod pojedinih odluka ili međusobnih blokada. Da nema BiH bez ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, davno je shvatila Austro-Ugarska, a međunarodna zajednica ni stotinu godina kasnije nije ništa shvatila iz povijesti. Iako je to pitanje snažno prisutno u svim istraživanjima, postoji trend umanjivanja važnosti tog pitanja ili potpunog nerazumijevanja onih koji uime međunarodne zajednice odlučuju o sudbini ove države pa se godinama uvijek vraćamo na početak, što god pokušavali i radili. Pritom je važno shvatiti da Hrvati imaju povjerenje i Bošnjaka i Srba, dok su njihovi međusobni odnosi prilično zategnuti. Stoga je njihova integrativna uloga nezamjenjiva u budućnosti BiH.

Briga ih samo za svoje

Četvrti je problem nepostojanje povjerenja među narodima. Svi su uvjereni da oni drugi zlorabe državne i entitetske institucije, da su isključivi prema druga dva naroda te da im zapravo uopće nije stalo do Bosne i Hercegovine kao zajedničke države. S time je povezan i peti problem – nepostojanje političke volje i potpuno odsustvo empatije većine političkih lidera za potrebe pripadnika drugih naroda. Uglavnom svatko zadovoljava svoje interese i svoje prohtjeve, u kojima se najčešće isključuje druge ili ih se uključuje tek onda kad drugačije nije moguće. U tom smislu istraživanje je pokazalo da veća odgovornost leži na Bošnjacima i Srbima, kao brojnijim i zastupljenijim narodima, koji bi trebali pokazati više odgovornosti i dobre volje u međusobnim odnosima, ali i u odnosima prema Hrvatima, kao najmanjem konstitutivnom narodu, s kojim relativno korektne odnose imaju i Bošnjaci i Srbi (za razliku od njihovih međusobnih odnosa). Šesti je problem, jasno, teška gospodarska situacija, nezaposlenost i besperspektivnost, koja cijelu situaciju čini potpuno bezizlaznom. No nade ipak ima jer je baš ovo istraživanje pokazalo kako se smanjuje etnička distancija i lagano vraća međusobno uvažavanje. Očito su ljudi shvatili da sve ove godine njima manipuliraju domaći i strani političari, a oni vlastitim očima vide da zbog takvih politika država propada, a oni sve teže spajaju kraj s krajem. Narodi su očito otvoreniji i pošteniji od svojih lidera.