Naš reporter s radnicima Uljanika: Dečki, idem po otkaz i natrag sam

Crni luksuzni Mercedes iza ograde, spomenik stradalim radnicima Uljanika koji su izgubili živote u NOB-u te nedovršen brod u škveru. Sva sudbina Uljanika u jednom pogledu. Triptih koji govori mnogo. Njemački luksuz samo za odabrane, krvava povijest Uljanikovih radnika te – nedovršeni brod koji nikad neće završiti. Buco, Frimel, Cero, Žuti, Brane, Čomo, Toni Markoni, Franko, Dani i Deni. To su dečki kojima su ovog tjedna rekli zbogom.

Proveli smo s njima najteže trenutke. Trenutke u kojima su, jedan po jedan, iz sata u sat, potpisivali otkaze. Život za radnike u brodogradilištu ovoga je tjedna stao. Neki su ovdje radili po 20, 30, 40 godina. Više nikad neće.

– Sve propada, ali ovaj Mercedes i dalje stoji tu ispred glavne zgrade. Iz dana u dan – govore domaći na rivi u Puli. Na Flaciusovoj 1.
Duh ih nije napustio. Na ogradi, nedaleko od Mercedesa nekoga od ljudi koji im je iskrojio sudbinu, izvjesili su i transparent. Konačnu poruku nakon kraja borbe: “Vratit će se Valter i jebat će vam mater.”

U nemoći, u situaciji kojoj jesu, duhovito. Što drugo mogu? U razgovoru radnici su bez povišene riječi. Iscrpljeni su agonijom koja je trajala mjesecima. Ne podižu glas. Pomirili su se sa sudbinom. Stigao je kraj. Za brodogradilište, ali ne i za njih...

– Dečki! Rado bih razgovarao, ali moram ići potpisati otkaz – kaže nam Neven Radolović, dojučerašnji skladištar u Uljaniku.

– Sretno, nema žurbe.

Sjedimo u Točkici, u kultnom pulskom kafiću u Buonarrotijevoj ulici, na terasi s koje puca pogled na brodogradilišni nadvožnjak s natpisom “ULJANIK”. Oko nas redom otpušteni radnici Uljanika. Neki s bijelim papirima, već uručenim otkazima, neki ih tek čekaju. Ali, dobit će ih svi. Bez sumnje. Tijekom cijelog tjedna, u skupinama od desetak odlazili su pred stečajnog upravitelja. On je vlastoručno potpisao svaki od 1118 otkaza.

Imate li spremnu kemijsku olovku?

– Imam, ne brini se – kaže Neven i prelazi preko puta u firmu. Posljednji put.

U suprotnom smjeru stiže njegov kolega. S potpisanim otkazom u ruci.

– Ja sam bio u grupi od 10.30 na podjeli otkaza. Za dva tjedna bit će mi 25 godina koliko sam u Uljaniku. Radio sam bravariju... I znaš što? Unutra se, iza ove ograde Uljanika više nikad ne bi vratio. Možda sad to govorim jer sam vruće glave, ali tako se sad osjećam. Ipak, moram biti pošten, tamo sam sve naučio. Sve što znam o poslu naučio sam iza onih vrata. Trebam zahvaliti svim tim ljudima koji su me učili. Bila su to lijepa vremena. A više... više ih neće biti – priča bravar.

Što ćete raditi sada, popodne nakon što ste dobili otkaz?

– Ništa. Idem doma. Ručak. Život ide dalje, Što se prije dignem, bit će bolje. Ma nije mi žao mene samoga, već toga što su brodogradilište stvarali naši djedovi i pradjedovi. I sada će sve nestati u trenu. Tužno je to – govori.

Kolika je bila plaća?

– Moja 5000 kuna. Sto kuna više ili manje. Najmanje su dobivale čistačice, njihove su bile oko 3500 kuna – priča upravo otpušteni bravar Uljanika. A najviše?

– Najviše su bili plaćeni brodomonteri i zavarivači. Oni su dobivali i 11.000 kuna plaće, no to je bio krvav posao. Zavarivali bi, bili su na visokim temperaturama, nekad i na 70 metara visine. Pa bi morali odlaziti na smjene u klimatizirane kontejnere, piti posebne napitke. Plaća je bila lijepa, ali su se ti dečki naradili itekako... – govori društvo otpuštenih radnika. Sve ih je više. Sjedimo s njima za stolom kafića, neki odlaze, drugi dolaze. Svi s istom sudbinom. Za stolom sjedi i David Marsetič (42), predsjednik Radničkog vijeća Uljanik brodogradilišta. Točnije, bivši predsjednik...

Ispratio više od 150 brodova

– Znaš kako je bilo raditi u Uljaniku? Bili smo pravo društvo, ekipa. S ovim dečkima bio sam više nego sa svojim obiteljima. To ti je nama bilo kao i u vojsci. Nekad nas je na Muzilu bilo dvije do tri tisuće u vojarni. Sami dečki. Tamo smo bili u maskirnim uniformama, a tu u Uljaniku u plavim uniformama. Tu nas je ograda dijelila od grada, a tako je bilo i u vojarni. Gore smo imali zapovjednike, a tu poslovođe. I još je jedna ista stvar – i u vojarni i u Uljaniku, u menzi se jeo – grah! – kaže slikovito David.

Skladištar Neven Radolović već se vratio s potpisanim otkazom. Nije prošlo ni desetak minuta. Čuvši razgovor o menzi, kaže:
– Tako je i bilo. I u vojsci smo “šamarali” tacnu, ali i u našoj menzi. Lijep je to život bio, jer svaki bismo dan sreli stotinu ljudi i sa svakim bih stigao porazgovarati nakratko, i čuo bih stotinu fora... Radili smo, ali smo se i dobro družili.

U društvu, koje je sve veće, prošla su dva sata, sjeda i Boris Cerovac, šef Jadranskog sindikata.

– Ja sam iz brodogradilišta ispratio više od 150 bodova! Došao sam kad se gradio brod broj 358, a sad je brojka stala na 532.
Stiže i Samir Hadžić (43). Skladištar koji je bio – u nadzornom odboru Uljanika kao – predstavnik radnika. Svi ovi dečki s kojima razgovaramo, redom su ljudi koji su se najžešće borili za prava radnika. Frontmeni borbe za Uljanik.

– Znaš što mi je najteže? – pita Samir pa nastavlja:

– Gledati suze u očima kolega koji potpisuju otkaze. Bio sam u nadzornom odboru i slušao sam sve te mjesece njihove prazne priče. I danas je peti dan kako gledam tisuću svojih kolega kako potpisuju otkaze. To su ljudi koji su 30 ili 40 godina radili u Uljaniku, a ovoga tjedna su sa suzama u očima, i olovkom u ruci, potpisivali papir koji je bio mokar od tih suza. Težak prizor. To su ljudi koji su gradili Uljanik. Život im je urušen, nikad nisu nigdje drugdje ni radili, to su moji prijatelji koji ne znaju kako izgleda život izvan Uljanika. A u njega više nikad neće ući – govori Hadžić.

Koliko tih ljudi znate po imenu i prezimenu?

– Nema u Uljaniku za mene niti jednog nepoznatog lica. A po imenu i prezimenu znamo barem tri stotine kolega. Pa tu smo cijeli život... – kaže Hadžić.

Što će biti s vama? Što dalje?

– Nećemo umrijeti. Moramo se snaći. Mnogi su emocionalno slomljeni, ovo je bila teška trauma. Ja? Mlad sam, imam 43 godine i mi mlađi ćemo se lakše prilagoditi situaciji. Nisam dosad sjedio na dvije stolice, nisam planirao što ću dalje, jer sam se borio svim snagama da Uljanik preživi. No, sad ću morati i sam razmisliti što dalje. Računi ne pitaju... – govori bivši član nadzornog odbora.

Štrajk prije 100 godina uspio

Kakav će učinak otkaza 1118 ljudi imati na Pulu, grad od 57 tisuća stanovnika? Neven Radolović, čovjek kojeg smo sreli kad je išao po otkaz, kaže:

– Matematika je vrlo jednostavna. Svaki mjesec, otkako ne dobivamo plaće, u Puli nedostaje između 25 i 30 milijuna kuna. Svaki mjesec bez toliko novca ostaju trgovci, frizeri, ugostitelji, prodavaonice odjeće, obuće... Eto, zatvorio se kafić Alkar. Točkica više ne radi od šest ujutro, nema više kava u 6.30. Nema ih tko piti. Znamo i da su dućani, veliki trgovački lanci, znali već 10. u mjesecu naručivati velike količine svježeg mesa. Znali su da mi radnici Uljanika 13. u mjesecu dobivamo plaću i da će sve to meso nestati. I onda, kad prva plaća nije došla, ostalo je i dvije tone neprodanog mesa. Propalo je. Bacili su ga...

GALERIJA Kinezi u Uljaniku: Radnici ih dočekali s porukom dobrodošlice na kineskom

Hoćete li vidjeti novac koji vam duguju?

– Hoćemo, da, ali na slici. Znaš, mi se tu šalimo, da ćemo dobiti Vegetu – govori jedan, pa pokazuje na kultni znak s Vegetine reklame. Prste koji pokazuju znak – OK. Iliti – nulu.

– Eto, dobit ćemo Vegetu. Nulu.

Netko spomene povijest. Brodogradilište je osnovano 1856. godine.

– Austro-Ugarska je stvorila brodogradilište. Nisu ga ugasili ni Italija ni Jugoslavija. Prošli smo sve ratove, radili. Od Kraljice Sissy do Tuđmana sve je radilo. Do sada... – kaže jedan, od jutros bivši radnik, a drugi dodaje:

– Pa mi smo se ovdje borili i prije 100 godina! Na dan našeg štrajka, slučajnost se poklopila, da su radnici Uljanika štrajkali na istom mjestu i 1918. godine. Oni su podigli štrajk za poboljšanje teških uvjeta života. Radnička klasa protiv izrabljivanja... A mi, eto, mi smo štrajkali, i nismo uspjeli. A naši prethodnici, radnici Uljanika, prije stotinu godina – uspjeli su u štrajku.

Netko u društvu spominje i – razorene brakove.

– Evo, imamo jednog kolegu koji zbog situacije u Uljaniku nije uspio sačuvati brak. U 50-im je godinama, a kako već devet mjeseci nije vidio ni kune, supruga je uzela stvari i otišla. Napustila ga. Kad ljudi nemaju dovoljno novca, kreću problemi i u braku. I nije, nažalost, jedini.

Sindikalist Boris Cerovac dodaje:

– Sudbine su teške. Ljudi završavaju na ulici. Koliko tek ima situacija gdje su i suprug i supruga dobili otkaz. Ili otac i sin koji su živjeli u podstanarskom stanu. Što će oni... Eto, ovih dana desetak kolega pitalo me, u suzama, ‘Borise, što da sad radim? Donesi ti odluku umjesto mene’... Očajni su, ne znaju više.

I što ste im savjetovali?

– Moraju odlučiti sami za sebe. Imaju tri opcije. Jedna je odraditi otkazni rok. Ali, moraju znati da je to lutrija, jer ne znaju hoće li im to biti plaćeno. Sigurnija je varijanta možda otići na Zavod za zapošljavanje, a treća je, za one koji su na bolovanju, da neko vrijeme ostanu na njemu. Ima kolega kojima nedostaje svega nekoliko mjeseci do mirovine...

Gdje možete pronaći posao?, pitamo društvo. Mnogo ih je ovdje, jedni druge nadopunjuju, pričaju unisono:

– Evo, ovaj kolega koji je sad prošao pokraj nas, on ide u Italiju. U brodogradilište Fincantieri. Bar 50 ljudi otići će u Italiju. Drugi će u Irsku. Pa u Njemačkoj, recimo u Hamburgu, Kielu ili Papenburgu, kad čuju da si iz Uljanika, odmah ti daju odijelo u ruku i kažu: “Primljen si. Nema probnog roka.” I još to kažu: “Ako znaš nekoga tko bi došao iz Uljanika raditi ovamo, zovi ga!” Gore ti plate za sat rada 10 ili 11 eura, a tu je bilo, u prosjeku, 30 kuna, odnosno četiri eura. Znači, gotovo tri puta veća plaća, a tamo ti još daju i stan i jedan topli obrok.

Što će tu biti za deset godina?

– Naći ćemo se ovdje i gledati u brodogradilište koje će biti šikara. Od simbola grada ostat će ruglo i sramota.
Vraćamo se na život u brodogradilištu, na ljepša vremena, na mladost. Što je značilo, pitamo ih, kad bi u gradu rekli “Radim u Uljaniku”.

– A ovisi što si radio... Ako bi rekao da si nosio “plavi trliš”, značio je da si bio šljaker, pa tada nisi baš kotirao kod djevojaka. Ali, ako bi tko slagao, pa rekao da radi u projektnom, ili na konstrukciji, tada bi nam izgledi kod djevojaka naglo rasli... Pa imao si ljude koji bi dolazili u odijelu na posao, jedan je čak nosio i aktovku, pa bi se kad bi prošao ogradu preobukao u – zavarivača. A s tom aktovkom onda opet išao kući. Izgledao je kao poslovni čovjek, a imao je u torbi prljave gaće i čarape... Bila ga sramota posla – smiju se.

U Uljaniku je, otprilike, dvije trećine radnika bilo domaćih. A trećina radnici iz Slavonije, BiH...

– Mnoge su se Puljanke udale za radnike koji bi dolazili u Uljanik. Upoznali na šankovima diskoteka Piramide ili Uljanika – kaže jedan, a drugi dodaje u šali:

– I to su išli u isto vrijeme, na ista mjesta. Inače se ne bi upoznali, ha-ha... Logično, zar ne?

Šank u diskoteci Piramida

Dečki, društvo iz Uljanika, ostavljamo pred brodogradilištem, a mi odlazimo u grad. Na trafici, gospođa Antonija (50), kaže:
– I moj je suprug Marino jučer dobio otkaz. Tri godine nedostaje mu do penzije. Da nismo odškolovali naša dva sina, obojica su završila fakultete, ne znam što bi bilo. Upoznali smo se prije 32 godine, a moj muž je već tada, kao mladić, radio u Uljaniku.

Gdje ste se upoznali?

– U Piramidi, diskoklubu...

Nešto dalje, na Forumu, jedan će ugostitelj reći:

– Eto, samo gableca dnevno prodajem 1000 kuna manje – govori ugostitelj s Foruma.

A Puljani, susjedi, će objasniti:

– Nije odijelo za seljaka. Ljudi koji su došli na funkcije nisu znali posao. I zato je sve propalo u Uljaniku.

Što je ostalo?

– Arena. Ona i Uljanik bili su simbol grada. Sad je ostala samo Arena.